I Kž-28/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-28/02-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Josipa Budinskog, mr. Branka Zmajevića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. T., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 09. studenog 2001., br. K-138/00, u sjednici održanoj dana 09. travnja 2002., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M.T., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. M.T., zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, za koje je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je po čl. 63. st. 1 KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru 22. rujna 2000., pa nadalje. Ujedno je po čl. 76. st. 1 i 2 u svezi sa čl. 75. st. 3 KZ prema optuženiku primijenjena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, koja može trajati najdulje tri godine, te po čl. 80. st. 1 KZ sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – lovačke puške, pobliže označene u tom dijelu izreke pobijane presude.

Na temelju čl. 122. st. 1 u svezi sa čl. 119. st. 1 i 2 toč. 1 i 6 ZKP, optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 9.510,00 kn, od čega se iznos od 6.510,00 kn odnosi na troškove vještačenja, a iznos od 3.000,00 kn predstavlja paušalnu svotu. Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i

čin da mu

troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na na se izrekne znatno blaža kazna i da ga se oslobodi dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Vraćajući spise nakon razgledanja u smislu čl. 373. st. 1 ZKP, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

Uz prigovor da je otpuženiku izrečena prestroga kazna žalitelj smatra da “treba razlikovati institut smanjene ubrojivosti od slučaja do slučaja i to obzirom na svoju rastezljivost”, te posebno ističe da se intelektualni nivo optuženika nalazi na donjoj granici prosjeka, tako da je optuženik “gotovo neubrojiva osoba”, čija je moć shvaćanja značenja postupanja i vladanja voljom bila vrlo sužena kao posljedica teške bolesti – kroničnog alkoholizma.

Uz navedeno posebno se ističe da prvostupanjski sud nije vodio računa o tome da je optuženik nakon izvršenja kaznenog djela definitivno uništio jednu obitelj a onda i sebe, a što je sve posljedica njegove bolesti.

Suprotno prigovorima izloženim u žalbi optuženika, prema shvaćanju ovog Vrhovnog suda, nikakva teoretska razmatranja o kazneno-pravnim aspektima alkoholizma ne dovode u pitanje u ovom slučaju osporavani zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, u granicama smanjene ubrojivosti, bio svjestan onoga što čini i da je upravo to i htio, te da stoga alkoholizam u ovom slučaju nije doveo do suženja svjesti i smetnji u voljnoj sferi optuženika u onoj mjeri u kojoj se to žalbom nastoji prikazati.

Upravo protivno rezoniranju žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, imajući pri tome u vidu s jedne strane stupanj krivnje optuženika i njegovo loše zdravstveno stanje, te s druge strane njegov dosadašnji život i ponašanje, uz ispoljenu iznimnu agresivnost prema članovima obitelji koji su godinama bili taoci njegova alkoholizma, prijetnji i agresivnosti.

Ovakvu ocjenu okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne i na toj ocjeni izrečenu kaznu za počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim, prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, u uvjerenju da je kazna zatvora u trajanju od 12 godina ne samo iz individualno preventivnih već i iz generalno preventivnih razloga primjerena stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti njegova djela i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne i kao takva podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 50. Kaznenog zakona.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, dok se u odnosu na sigurnosne mjere primijenjene prema optuženiku u žalbi ništa i ne dovodi u pitanje.

Isto tako nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

Prvostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 122. st. 1 ZKP, u presudi izrekao da je optuženik dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 199. st. 1 i 6 ZKP, visinu kojih troškova se žalbom i ne dovodi u pitanje.

Protivno shvaćanju žalitelja, prema kome je optuženika trebalo osloboditi obveze da naknadi troškove kaznenog postupka, u ovom slučaju, kad nije sporno da optuženik kao vlasnik raspolaže nepokretnom imovinom, te da ima redovna primanja iz mirovine, nije postojala zakonska osnova iz čl. 122. st. 4 ZKP, da se optuženika oslobodi obveze naknade troškova kaznenog postupka, jer plaćanjem tih troškova neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili osoba koje je on dužan uzdržavati.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, niti je ovaj sud utvrdio povrede zakona iz čl. 379. st. 1 ZKP, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP o žalbi optuženika presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 09. travnja 2002.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v. r.

Hajrija Novoselec, v. r.