Legislator Case Law & Legislation
Rev-2109/1992-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allowed appeal on interest calculation for foreign currency savings withdrawals under specific regulations.

Case Number Rev-2109/1992-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially dismissed the defendant's appeal regarding interest on foreign currency savings withdrawals. The court found that while the entire debt did not mature on the lawsuit date, the defendant was obligated to pay specific amounts by December 1992 based on withdrawal notices. Consequently, interest was awarded for the period up to that deadline, but the claim for interest dating back to the lawsuit filing was rejected due to lack of factual evidence regarding prior withdrawal requests.

Legislator headnote

AI generated

čl. 277. st. 1. u svezi sa čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; čl. 395. st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP: Where a debtor fails to pay foreign currency savings according to statutory notice periods, interest accrues only from the date the specific portion of the debt matures, not from the date of the lawsuit, and courts must distinguish between legal maturity and unproven factual claims regarding prior withdrawal requests.

Keywords

AI generated
foreign currency savings statutory notice periods interest calculation maturity date withdrawal obligations civil procedure law partial appeal decision

Cited Legislation

AI generated
čl. 277. st. 1. u svezi sa čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
Kako tuženica takvu svoju obvezu u obimu navedenom nije na vrijeme ispunila pala je u zakašnjenje (čl. 277. st. 1. u svezi sa čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) pa je stoga dužna tužiteljima V.D., Z.P., Š.K.
čl. 395. st. 1. ZPP
Stoga su u odluci o zateznim kamatama u odnosu na ove tužitelje pobijane presude djelomično preinačene temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.
čl. 395. st. 2. ZPP
čl. 166. st. 4. ZPP
S obzirom na navedeno ukinuta je i odluka o parničnom trošku pa će sud u nastavku postupka odlučiti o cjelokupnim parničnim troškovima (čl. 166. st. 4. ZPP).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2109/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž.K. iz Z., M. G. …, R.M. iz Z., K. …, V.D. iz Z., M. …, Z.P. iz Z., Ž.

…,

Š.K. iz Z., D. … i M.K. iz Z., M. …, koje zastupa punomoćnik M.Ž., odvjetnik iz Z., protiv tuženice L. d.d. Lj. - Glavna filijala Z., S. …, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 26. svibnja 1992. br. Gž-3089/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 1992. br. P-4529/91, u sjednici održanoj dana 11. svibnja 1994.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana u dijelu - a) kojim je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelje Ž.K. i R.M., b) u dijelu kojim je u odnosu na tužitelje V.D., Z.P., Š.K. i M.K. prihvaćen tužbeni zahtjev glede odluke o glavnoj stvari i u dijelu kojim su ovim tužiteljima na dosuđeni dio glavnice priznate zatezne kamate od 2. siječnja 1992. do isplate.

Djelomično se prihvaća revizija u odnosu na tužitelje V.D., Z.P., Š.K. i M.K. i djelomično preinačuju pobijane presude u odluci o zateznim kamatama onamo da se nalaže tuženici da ovim tužiteljima plati zatezne kamate na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga i to:

- tužiteljici V.D. na iznos od 3.000 DEM od 16.X. 1991. do isplate, na iznos od 1.000 DEM od 14.XI. 1991. do isplate i na iznos od 283,38 DEM od 28.XI. 1991. do isplate;

- tužitelju Z.P. na sve vrste dosuđenih konvertibilnih deviza u protuvrijednosti od 3.000 DEM od 16.X. 1991. do isplate, u protuvrijednosti od 1.000 DEM od 14.XI. 1991. do isplate, u protuvrijednosti od 1.000 DEM od 27.XII. 1991. do isplate;

- tužiteljici Š.K. na iznos od 3.000 DEM od 16.X. 1991. do isplate i na iznos od 504,27 DEM od 30.X. 1991. do isplate;

- tužitelju M.K. na iznos od 3.000 DEM od 15.X. 1991. do isplate, na iznos od 1.000 DEM od 14.XI. 1991. do isplate, na iznos od 1.000 DEM od 28.XI. 1991. do isplate.

r i j e š i o j e :

U preostalom se dosuđujućem dijelu u odluci o zateznim kamatama u odnosu na tužitelje V.D., Z.P., Š.K. i M.K. nižestupanjske presude ukidaju a s tim u vezi ukida se dosuđujući dio odluke o parničnom trošku i u tom se obimu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da isplati tužiteljima i to: tužitelju Ž.K. iznos od 1.688,04 CAD, 0,15 DEM, 174,34 AUD; tužiteljici R.M. iznos od 2,58 DEM, 255 ITL, 1.183,43 CAD, 246,60 CHF, 1,52 ATS, 13.251,34 AUD, 0,43 USD; tužiteljici V.D. iznos od 4.283,38 DEM; tužitelju Z.P. iznos od 1.283,45 ASCH, 26.699,44 DEM, 432,63 USD, 210,25 CHF; tužiteljici Š.K. iznos od 3.504,27 DEM i tužitelju M.K. iznos od 31.319,51 DEM svima sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju plaća Lj. na devizne štedne uloge po viđenju za svaku pojedinu navedenu valutu i to tužiteljima Ž.K. i R.M. od 8.I. 1992. do isplate, a ostalim tužiteljima od 18.VII. 1991. do isplate kao i da naknadi parnični trošak u iznosu od 80.000 HRD sve u roku od 15 dana.

Prvo i drugotužitelji odbijeni su s dijelom zahtjeva za zatezne kamate za razdoblje od 1.I. 1992. do 7.I. 1992. kao i s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 173 HRD.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovane žalbe tužitelja Ž.K. i R.M. kao i žalbu tuženice i u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedeni revizijski razlog revident upućuje na odredbe čl. 71. st. 1. - 5. Zakona o deviznom poslovanju koje odredbe da su u odnosu na Zakon o obveznim odnosima specijalnog karaktera i kojima je određeno pravo raspolaganja i korištenja deviznim pologom. Upućuje također na po Republici Hrvatskoj preuzetu Odluku bivšeg Saveznog izvršnog vijeća o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga i s time u svezi ograničenu mogućnost podizanja deviza. Navodi se također da tuženica, iako inozemna pravna osoba, posluje po propisima Republike Hrvatske pa s tim u svezi upućuje na nužnost primjene Uredbe Vlade Republike Hrvatske o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske.

Predloženo je da se revizija prihvati.

Tužitelji na reviziju nisu odgovorili a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Utvrđenje je sudova da je između stranaka zaključen ugovor o novčanom depozitu kao ugovor o deviznoj štednji po viđenju i prema takvom ugovoru tužitelji su kao ulog na štednju položili određene iznose strane valute (vrsta valute kao i visina štednog uloga među strankama nije sporna). Upravo s obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, a imajući u vidu vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja (16.I. 1992.) sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava obvezali tuženicu da tužiteljima isplati s takva pologa sva njihova zatražena novčana sredstva strane valute (čl. 1038. st. 2., čl. 1043., čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima - "NN", br. 53/91).

Za otklanjanje ugovorne obveze tuženice na isplatu novčanog pologa strane valute ili pak za ograničavanje takve obveze u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja, a upravo je to mjerodavno vrijeme u kojem sud primjenjuje na sporni odnos stranaka važeće propise, za to nije bilo materijalno-pravnih pretpostavki, pa stoga nisu osnovani niti prigovori revizije u tom smislu.

U to mjerodavno vrijeme (dakle 16.I. 1992. godine) u Republici Hrvatskoj bila je na snazi Uredba o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("NN", br. 71/91 s izmjenama i dopunama - "NN", br. 3/92, 12/92). Taj pozitivni propis protivno navodima tuženice ne odnosi se na deviznu štednju (ili pologe na deviznom računu) građana na dan 27.IV. 1991. kod svih banaka u Republici Hrvatskoj već samo na devizne depozite kod banaka sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske (a tuženica nije takva banka), odnosno na one koje su građani na te banke prenijeli iz banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske (na taj činjenični osnov tuženica niti upućuje).

Pozivanje na odredbu čl. 71. Zakona o deviznom poslovanju (čl. 1. st. 1. toč. 13. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija - "NN", br. 53/91) također ne dovodi do drukčijeg ishoda spora, jer taj propis nije regulirao koju količinu deviznih

đivao

sredstava štediša može podići sa svog deviznog štednog uloga već je na neki način ure samo pitanje korištenja deviza položenih kod banaka.

Odluka o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga ("NN", br. 53/91

- dalje: Odluka) nije bila na snazi u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja. Naime, ova je Odluka kao i Zakon o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i Projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991. godinu ("NN", br. 53/91) na temelju kojeg je donijeta (čl. 12.) bila na snazi tijekom 1991. godine jer je, kao i Zakon donijeta za tu 1991. godinu.

Stoga, kako u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja više nije postojalo propisom utvrđeno ograničenje raspolaganja deviznim štednim ulogom sudovi su s osnovom obvezali tuženicu da tužiteljima isplati devize s njihovih deviznih štednih uloga u cijelosti temeljem naprijed navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima.

Utoliko je revizija tuženice u odnosu na odluku o glavnoj stvari bez osnova kao i u odnosu na odluku o zateznim kamatama dosuđenim tužiteljima Ž.K. i R.M. od 8.I. 1992. (od tužbe) do isplate (čl. 393. Zakona o parničnom postupku - ZPP - "NN", br. 53/91, 91/92). Međutim, pogrešnom su primjenom materijalnog prava sudovi odlučili o zahtjevu za zatezne kamate u odnosu na tužitelje V.D., Z.P., Š.K. i M.K. kada su ovim tužiteljima priznali zatezne kamate na cijeli dosuđeni iznos već od tužbe - 18.VII. 1991. do isplate.

Naime, naprijed navedena Odluka koja je, kako je već rečeno bila na snazi tijekom 1991. godine i snagom kogentnog propisa utjecala na ugovorni odnos stranaka propisivala je izvjesna ograničenja deponentima - domaćim fizičkim osobama prava na podizanje deviza s njihovih deviznih štednih uloga i deviznih računa, a taj kogentni propis je ujedno nalagao bankama koje vode te štedne uloge odnosno račune da deponentima isplaćuju devizne štedne uloge jedino u granicama određenim Odlukom. Navedena Odluka je u toč. 3. propisivala:

"Ovlaštene banke koje vode devizne štedne uloge građana na kojima su devize odobrene prije stupanja na snagu ove Odluke osiguravaju građanima - vlasnicima tih deviznih štednih uloga podizanje deviza s njihovih deviznih štednih uloga ili izvršavaju njihove naloge za plaćanje uvoza ako su građani prethodno ovlaštenoj banci uredno najavili korištenje deviza u ovim iznosima i rokovima:

1) do 500 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 15 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje s deviznih računa i deviznih štednih uloga, a u roku od 30 dana za svako iduće podizanje odnosno plaćanje;

2) do 1.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 30 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje s deviznih računa i deviznih štednih uloga a u roku od 45 dana za iduće podizanje odnosno plaćanje;

3) do 3.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 90 dana;

4) do 8.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 180 dana.

Ovlaštene banke mogu primati samo jednu najavu plaćanja odnosno podizanja deviza s deviznih štednih uloga građana u iznosima i rokovima iz ove točke. Rok najave teče od dana posljednjeg plaćanja odnosno podizanja deviza s deviznog štednog uloga.

Ovlaštene banke izvršavaju naloge za podizanje deviza odnosno za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga u vezi s prije prikupljenim najavama u skladu s rokovima i iznosima predviđenim ovom Odlukom od dana stupanja na snagu".

Upravo s obzirom na tako propisom utvrđeno ograničenje ne može se s osnovom zaključiti da je cjelokupno utuženo potraživanje (cjelokupni iznos zahtijevanog deviznog štednog uloga) dospjelo s danom podnošenja tužbe - 18.VII. 1991. godine, odnosno da je tuženica toga dana pala u zakašnjenje s ispunjenjem te svoje obveze.

Sukladno navedenoj Odluci, a uzimajući tužbu kao najavu za podizanje cijelog deviznog pologa to je od tužbe (18.VII. 1991. do 31.XII. 1992.) tuženica bila u obvezi da temeljem navedene Odluke isplati tužiteljima i to:

- V.D. 15.X. 1991. iznos od 3.000 DEM, 13.XI. 1991. godine, iznos od 1.000 DEM te 27.XI. 1991. 283,38 DEM;

- Z.P. (koji je zahtijevao, a tuženici naložena isplata raznih vrsta deviza) od zatraženih konvertibilnih deviza protuvrijednost od 3.000 DEM 15.X. 1991., protuvrijednost od 1.000 DEM 13.XI. 1991., te protuvrijednost od 1.000 DEM 27.XII. 1991.;

- Š.K. iznos od 3.000 DEM 15.X. 1991., te iznos od 504,27 DEM 29.X. 1991.;

- M.K. 3.000 DEM 15.X. 1991., iznos od 1.000 DEM 13.XI. 1991. te iznos od 1.000 DEM 27.XII. 1991.

Kako tuženica takvu svoju obvezu u obimu navedenom nije na vrijeme ispunila pala je u zakašnjenje (čl. 277. st. 1. u svezi sa čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) pa je stoga dužna tužiteljima V.D., Z.P., Š.K. i M.K. na dio duga koji je dospio do 31.XII. 1992. godine platiti zatezne kamate od drugog dana od navedenog dana dospijeća iznosa glavnice kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

Stoga su u odluci o zateznim kamatama u odnosu na ove tužitelje pobijane presude djelomično preinačene temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Za priznavanje tužiteljima V.D., Z.P., Š.K. i M.K. zateznih kamata s tijekom već od tužbe (18.VII. 1991. godine) s obzirom na naprijed navedeno materijalno-pravno stanje stvari nema osnova. Međutim, kako se zbog pogrešnog pravnog pristupa stvari sudovi nisu bavili činjeničnim pitanjem vremena da li su i kada te u kojoj visini tužitelji zahtijevali isplatu s njihovih deviznih štednih uloga i prije podnošenja tužbe (a u tužbi se tvrdi da su upravo to činili), to je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti u pobijanom dosuđujućem dijelu nižestupanjske presude i u tom obimu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

S obzirom na navedeno ukinuta je i odluka o parničnom trošku pa će sud u nastavku postupka odlučiti o cjelokupnim parničnim troškovima (čl. 166. st. 4. ZPP).

Tužiteljima Ž.K. i R.M. priznate su zatezne kamate na cijeli dug od tužbe kako je zahtijevano i u odnosnom je dijelu revizija tuženice odbijena, a u odnosu na odbijajući dio odluke o zateznim kamatama ovi tužitelji nisu revidirali.

Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 11. svibnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.