I Kž-969/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 969/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić- Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J.B. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 15. rujna 1994. godine br. K-136/93, u sjednici održanoj 26. rujna 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.T.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. J.B. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom opt. J.B. oglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci pobijane presude počinio krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, pa je na temelju čl. 161. st. 2. KZRH i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Istom presudom optuženiku je po čl. 63. OKZRH izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od šest mjeseci.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u pravnoj oznaci djela i on oglasi krivim zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 4. u svezi či u odluci o kazni i izrekne mu uvjetna čl. 156. st. 3. KZRH a u svezi s tim da se preina

osuda.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku za počinjeno krivično djelo izrekne stroža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika uvaži i prvostupanjska presuda preinači u odluci o kazni izricanjem primjerenije kazne.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni)

Optuženik tvrdi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, jer da je činjenično sud opisao a tako i obrazložio, kao da je optuženik počinio krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 157. st. 1. KZRH, a da se u pravnom opisu navodi da je počinio krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 156. st. 1. KZRH.

Nadalje, sud je u izreci presude mogao samo baratati s koncentracijom alkohola od 0,53‰ koja je povoljnija za optuženika, a ne navesti raspon alkoholne opijenosti od 0,53 do 0,58‰.

Konačno, načinom prezentiranja nalaza vještaka prometne struke te njegovim prihvaćanjem, posebice što se ovaj vještak izvan svoje domene upustio i u ocjenu psihofizičkog stanja optuženika te baratao sa optuženikovom alkoholiziranošću, iako je to suprotno vještaku medicinske struke koji je naveo da je optuženik bio u granično trijeznom stanju, i koji nalaz je također prihvatio, sud je došao u pravnu kontradikciju pa je i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Iznijeti prigovori žalitelja ne stoje.

Nema nikakovih nejasnoća niti proturječnosti između izreke presude i njezinih dijelova (pravnog opisa).

Nema neslaganja između činjeničnog opisa djela i njegove pravne kvalifikacije.

Naprotiv, iz činjeničnog opisa djela, obrazloženja presude, njezinog sadržaja i smisla, dovoljno jasno proizlazi, da je optuženik oglašen krivim da je prouzrokovao prometnu nezgodu zbog utjecaja alkohola, pa je prema tomu on i pravilno oglašen krivim za osnovno krivično djelo iz čl. 156. st. 1. KZRH, a nigdje se ne navodi da je ta alkoholiziranost bila takova da je ona dovela do njegove očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju, kako se to traži za krivično djelo iz čl. 157. st. 1. KZRH i u kojem slučaju bi se jedino moglo govoriti o neskladu između činjeničnog opisa djela i njegove pravne kvalifikacije, time, da ni tada ne bi bila ostvarena povreda postupka već povreda krivičnog zakona (čl. 355. toč. 4. ZKP).

Nadalje, nikakva povreda nije ostvarena, a niti je odlučno za opstojnost krivičnog djela u pitanju to, što se u izreci presude određeno ne navodi stupanj alkoholiziranosti optuženika nego raspon alkoholne opijenosti, kada je neprijeporno utvrđeno da je i u jednom i u drugom slučaju optuženik postupao protivno odredbi čl. 195. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i da je i kod tako manjeg sadržaja alkohola u krvi optuženika, optuženik pokazao znakove alkoholne poremećenosti koja je dovela do izvršenja krivičnog djela na način na koji je to i utvrdio sud prvog stupnja, a niti je optuženik time oštećen, budući da tako naveden stupanj alkoholne opijenosti optuženika, već predstavlja najpovoljniju varijantu za optuženika.

I Kž 969/94

Konačno, time što je sud prvog stupnja između ostalog, svoje činjenične i pravne zaključke temeljio na nalazu vještaka prometne struke i vještaka medicinske struke, koje je prihvatio, nije upao u nikakovu pravnu kontradikciju, jer su ti nalazi, svaki u okviru svojih specijalnosti, jasni i određeni, a niti se vještak prometne struke upustio u ocjenu psihofizičkog stanja optuženika i njegove sposobnosti za sigurnu vožnju, što inače nije zadatak ni jednog vještaka, već isključivo suda.

Naime, vještak prometne struke je i u istrazi i na glavnoj raspravi, na temelju rasporeda tragova nađenih na mjestu nezgode a fiksiranih u zapisniku o uviđaju i fotoelaboratu, te oštećenjima na biciklu i vozilu optuženika samo utvrdio mehanizam nastanka prometne nezgode i takovom utvrđenju žalitelj ne prigovara, pa kada je to tako, dakle, kada je utvrđeno, da je do nezgode došlo na način što je optuženik na suhoj, ravnoj i iznimno preglednoj cesti, u okolnosti dnevne vidljivosti (oko 16 sati) krajnjim desnim dijelom čeone strane svog automobila naletio na stražnji dio bicikla koji se kretao svojom desnom stranom u istom pravcu (i koji je nađen deformiran i potisnut prema nazad) uslijed čega je došlo do pada i odbačaja oštećenika i bicikla izvan kolnika u desno, time, da je do naleta došlo oko 1,4 m od desnog ruba kolnika u lijevo gledano u smjeru kretanja oba sudionika, zatim, da optuženik nije ništa poduzeo da nalet izbjegne, čemu se također ne prigovara, čak šta više, kada se optuženik brani da nikakav bicikl nije vidio niti uočio, onda se doista ukazuje opravdanim postaviti pitanje, iz kojih to razloga - ako ne iz onih koje je utvrdio sud prvog stupnja - optuženik nije uočio bicikl u kretanju ispred sebe, a k tomu je još u postupku utvrđeno da je dobrog vida, a na koje pitanje žalitelj ne daje odgovor, već ga očito izbjegava.

Naime, upravo se ova činjenica - da se radi o direktnom naletu optuženikovog vozila na stražnji dio bicikla koji je u kretanju ispred vozila a ne o okrznuću - pokazala odlučnom činjenicom, jer otklanja obranu optuženika koju on sad ponavlja i u žalbi i prema kojoj bi se

čni

tu samo radilo o njegovoj nepažnji jer da kod pretjecanja bicikla nije držao dovoljan bo razmak, kao i da nije držao dovoljni razmak između vozila kombi koje se kretalo ispred njega (optuženik se brani da je neprestano vozio na udaljenosti od oko 5-6 m iza jednog kombija, pa da bi to bio razlog iz kojeg nije taj bicikl uočio), jer bi, da je riječ o nedovoljnom bočnom razmaku, došlo do okrznuća sa biciklom, a da je riječ o takovom nedovoljnom razmaku od 5- 6 m od vozila kombi, svakako prije došlo do naleta kombija na bicikl a ne optuženikovog vozila na bicikl.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je takovu obranu optuženika odbacio te pravilno zaključio, da je utvrđena alkoholiziranost optuženika dovela do smanjenja njegovih vozačkih sposobnosti i da on zbog toga nije uočio kretanje bicikla ispred sebe u istom pravcu, jer drugih razloga za takovo neuočavanje oštećenika u utvrđenim okolnostima, ni ovaj sud, kao sud drugog stupnja - ne vidi.

To pak, što je vještak prometne struke u okvirima svoje domene, a ne izvan tih okvira - kako to žalitelj tvrdi - dao varijante o mogućem izbjegavanju prometne nezgode od strane vozača, bilo poduzimanjem kočenja ili skretanjem u lijevo, navodeći, da je i kod produžene reakcije vozača (dakle, alkoholiziranog vozača) u konkretnom slučaju s tehničke strane bilo moguće izbjeći prometnu nezgodu (radi se o preglednosti od 250 m), nije taj vještak time dao svoju ocjenu o psihofizičkom stanju optuženika jer je psihofizičko stanje optuženika utvrdio sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, obrane optuženika i objektivnih

I Kž 969/94

pokazatelja o njegovom načinu vožnje, dapače s obzirom na obranu optuženika - da biciklistu nije uopće vidio - za postojanje krivične odgovornosti optuženika potpuno je suvišno raspravljati koje je sve mogućnosti optuženik imao da bi izbjegao nezgodu ali ih je propustio. Radi toga, a jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, da je optuženik bio alkoholiziran te kako se njegova alkoholiziranost manifestirala u vožnji, dakle utvrdio je uzročnu vezu između optuženikove alkoholiziranosti i nastale prometne nezgode, pravilno je zaključio, da je optuženik kao iskusan vozač upustivši su u vožnju u alkoholiziranom stanju, bio svjestan da takovom vožnjom može izazvati prometnu nezgodu, pa je dakle pristao na ugrožavanje javnog prometa i počinio osnovno krivično djelo iz čl. 156. st. 1. KZRH s eventualnim umišljajem, dok se daljnja smrtna posljedica ima pripisati njegovom nehatu.

Prema tomu, sud prvog stupnja ne samo da nije počinio nikakovu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, nego ni činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, već potpuno i pravilno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen krivični zakon.

Zato nema nikakove potrebe za provođenjem novog prometnog vještačenja ili rekonstrukcije događaja, kako to žalitelj sada po prvi puta predlaže u svojoj žalbi.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

Neosnovano stranke - svaka sa svoga aspekta - ističu, da je sud prvog stupnja optuženiku za počinjeno djelo izrekao neadekvatnu kaznu.

Naprotiv, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja kod odmjere kazne optuženiku pravilno vrednovao sve okolnosti koje ima u vidu čl. 37. KZRH, i da kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je optuženiku izrečena uz primjenu propisa o ublažavanju kazne nije prestroga, kako to smatra optuženik, ali ni preblaga, kako to smatra državni odvjetnik. Ovo unatoč dosadašnjoj osuđivanosti optuženika za krivično djelo ugrožavanja javnog prometa iz nehata za koje mu je još 1981. godine bila izrečena uvjetna osuda i unatoč toga što je optuženik nakon nezgode otišao u gostionicu i pio alkoholna pića.

Naime, ta se okolnost i ne bi mogla uzeti kao otegotna, kako to smatra državni odvjetnik, budući da nije demantirana obrana optuženika iz koje proizlazi, da je on - nakon što je upozoren da je možda skrivio prometnu nezgodu - ipak bio na licu mjesta, ali da tamo nije nikoga našao.

Radi toga, a imajući u vidu obiteljske prilike optuženika kao i protek vremena od izvršenja djela, ovaj sud nije našao potrebnim uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika optuženiku za počinjeno djelo izreći strožu kaznu, smatrajući, da će se izrečenom kaznom dovoljno utjecati na optuženika da više ne čini ovakova ili slična krivična djela. Budući da nema zakonske mogućnosti da se optuženiku za počinjeno djelo izrekne još blaža kazna, to već iz tog razloga žalba optuženika nije mogla biti uvažena.

Iako optuženik nije obrazložio iz kojih razloga pobija odluku suda o sigurnosnoj mjeri, kao dodatnoj krivičnoj sankciji, ovaj je sud ispitao pobijanu presudu i u tom pravcu te je našao, da je sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH u trajanju od šest mjeseci koja je izrečena optuženiku pravilno izrečena i da je vrijeme njezinog trajanja primjereno stupnju potencijalne

I Kž 969/94

opasnosti koju optuženik kao vozač "B" kategorije predstavlja u javnom prometu i kao takovo podobno za otklanjanje te opasnosti.

Slijedom svega naprijed iznijetog, a jer žalbe stranaka nisu osnovane, trebalo je iste odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 26. rujna 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica Klepac)