Court allows employer appeal, overturning lower court to dismiss employee's premature retirement claim due to erroneous pension record.
Legislator summary
AI generatedThe court accepted the employer's appeal and overturned the first-instance judgment, ordering the employee to pay damages to the employer. The employee claimed the employer prematurely terminated his contract based on a false pension record caused by a previous employer's data entry error. The court ruled that the employee failed to exercise due diligence in verifying the discrepancy between the recorded and actual work tenure, making the error excusable only if the difference was minor, which it was not.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radu; Zakon o mirovinskom osiguranju: An employee is liable for damages resulting from premature retirement due to erroneous pension records only if they failed to exercise the diligence required in traffic, particularly when the discrepancy in work tenure is substantial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U VARAŽDINU
Broj:Gž.627/05-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Benjak, kao predsjednice vijeća, te Zlatka Lodete i Dubravke Vinceković kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K., iz V., ., zastupanog po punomoćnici G. M., pravnoj zastupnici SSSH, Povjerensto V. ž., V., protiv tuženika K. d.d. V., …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda, M. P., S. M. odvjetnicima iz V., radi naknade štete povodom žalbe tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu br. P.682/01-24 od 15. rujna 2003. g., ispravljene rješenjem Općinskog sud u Varaždinu br. P.682/01-31 od 23. ožujka 2005. g., u sjednici vijeća od 21. lipnja 2005. godine
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P.682/01-24 od 15. rujna 2003. g., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Varaždinu br. P.682/01-31 od 23. ožujka 2005. g., temeljem koje je tuženik obvezan tužitelju isplatiti s naslova naknade štete iznos od 17.820,97 kn uz zakonsku zateznu kamatu na pojedine dijelove tog iznosa, od njihovog dospijeća do isplate, kako je to određeno izrekom ispravljene pobijane presude, te se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja.
Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.247,00 kn u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
Ispravljenom prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju s naslova naknade štete iznos od 17.820,97 kn time da je obvezan i na isplatu zakonske zatezne kamate na pojedine dijelove tog iznosa i to na iznos od 3.388,12 kn po stopi od 18% godišnje od 15. 02. 01. g do 30. 06. 02. g. i po stopi od 15% godišnje od 01. 07. 02. g. do isplate, te na iznos od 14.432,85 kn po stopi od 18% godišnje od 03. 02. 02. do 30. 06. 02. i po stopi od 15% godišnje od 01. 07. 02. g. do isplate.
Pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP- a), uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu tuženika, ukine pobijanu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda (odnosno, tuženik kontradiktorno predlaže ukidanje pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti), uz naknadu cjelokupnih troškova postupka, uključujući i žalbene troškove.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba tuženika je osnovana.
Tužitelj je utužio tuženika radi naknade štete tvrdeći da je zbog pogrešnih podataka tuženika o ostvarenom stažu mirovinskog osiguranja prerano raskinuo radni odnos kod tuženika radi odlaska u mirovinu. Naime, tužitelj tvrdi da je njegov radni odnos prestao 31. 07. 00. g. jer mu je u odluci tuženika o raskidu Ugovora o radu zbog ispunjenja uvjeta za osobnu mirovinu pogrešno utvrđen radni, odnosno staž mirovinskog osiguranja. Radi toga tužitelj nije po prestanku radnog odnosa mogao ostvariti pravo na stjecanje prijevremene mirovine kod nadležne podružnice Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, radi čega je tužitelj od tuženika tražio da ponovo sklope Ugovor o radu, kako bi ostvario razliku potrebnog mirovinskog staža, čemu tuženik nije udovoljio pa je tužitelj po odobrenju HZZMO-a, podružnica Varaždin, ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu uplatom vlastitih novčanih sredstava, radi dokupa mirovinskog staža. Ocjenjujući da je referentica za radne odnose kod tuženika odgovorna za dodatne troškove tužitelja, te njegov gubitak prihoda u vremenu potrebnom za ostvarenje prava na mirovinu, tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa uplaćenog s naslova dokupa mirovinskog staža u iznosu od 3.388,12 kn i s naslova gubitka plaća, zbog prijevremenog raskida radnog odnosa u iznosu od 14.432,85 kn.
Tuženik se u zahtjevu tužitelja protivio ocjenjujući da njegov referent, a ni ostali nadležni radnici, nisu odgovorni za nastalu štetu tužitelju, jer su oni prilikom utvrđenja dužine staža mirovinskog osiguranja tužitelja pošli od upisanih podataka o mirovinskom stažu tužitelja ostvarenog kod drugog poslodavca, te pogrešno zbrojenog vremena koje je tužitelj proveo na radu, pa tuženik smatra da njegovi radnici nisu bili dužni vršiti kontrolu točnosti brojčano izraženih podataka u radnoj knjižici, izračunatih po drugim poslodavcima, niti zbog nastale situacije u kojoj se našao tužitelj, ne mogavši ostvariti odmah po raskidu radnog odnosa pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, primiti ga ponovno u radni odnos, da bi ostvario potreban mirovniski staž.
Prvostupanjski sud je utvrdio da je do privremene tužiteljeve nemogućnosti ostvariti pravo na mirovinu prvenstveno došlo radi greške u obračunu radnog staža tužitelja u Osnovnoj školi K. (iako je greški u odredbi trajanja radnog mirovinskog staža bilo i kod Peradarskog prehrambenog kombinata K. i kod d.p. K. V.).
Pošavši od iskaza nadležnih radnika tuženika (iskazi svjedokinja D. R. i M. K., zaposlenih na nadležnim radnim mjestima kod tuženika), prvostupanjski sud je utvrdio da je obveza zaposlenih osoba na radnom mjestu referenta za radne odnose bila prekontrolirati radni staž radnika prilikom zasnivanja radnog odnosa kod tuženika i prilikom odlaska u mirovinu. Pri tome se nije prakticirala provjera podataka o ukupnom radnom stažu kod poslodavca, no takva kontrola se sada, nakon slučaja sa tužiteljem, vrši.
Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj, prije sporazumnog raskida radnog odnosa zatražio od M. K. provjeru staža osiguranja, a ona ga je informirala da može ići u prijevremenu starosnu mirovinu. Pogrešnim utvrđenjem mirovinskog staža tužitelja nadležna radnica tužitelja, za čije radnje tuženik snosi odštetnu odgovornost u smislu odredbe čl. 170. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO-a), dovela je, po ocjeni prvostupnjskog suda tužitelja u zabludu o činjenici da ostvaruje uvjete za odlazak u prijevremenu mirovinu, što je uvjetovalo njegovu dispoziciju stavljanjem zahtjeva za sporazumni raskid radnog odnosa, radi odlaska u prijevremenu mirovinu, što nije odmah i bez štetnih posljedica (u utuženom iznosu) ostvario. Slijedom toga prvostupanjski sud je tuženika obvezao na naknadu štete tužitelju u utuženom iznosu.
U žalbi tuženik ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodeći da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo koje je mjerodavne zakonske propise primjenio na utvrđeno činjenično stanje, a po ocjeni tuženika pogrešno je primjenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu. Tuženik navodi da se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 170. ZOO-a temeljem koje poslodavac odgovara za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog pogreške u radu njegovog radnika. Međutim, po ocjeni tuženika prvostupanjski sud nije utvrdio koja je to štetna radnja njegovog radnika. Ocjenio je da se utemeljenje njegove odgovornosti odnosi na njegovu izvanugovornu, odštetnu odgovornost, no ocjenio je da prvostupanjski sud nije utvrdio ispunjenje pretpostavki za takvu odštetnu odgovornost tuženika tužitelju.
Nadalje tuženik (obrazlažući žalbu iz žalbenih razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava) navodi da je tužitelju u više navrata izjavljivao da je u posebnoj knjižici bilježio podatke o svom radnom stažu, te da je točno znao koliko ima radnog staža, iz čega proizlazi da je znao na koji način može ostvariti prava iz mirovinskog osiguranja. Tuženik inzistira na tvrdnji da nije dužan voditi brigu i evidenciju o tome da li će netko od zaposlenih radnika tražiti određeno pravo iz mirovinskog osiguranja, niti odgovara za podatke upisane u radnu knjižicu od strane ranijih poslodavaca. Tužitelj je samoinicijativno podnio zahtjev za mirovinu i zatražio zahtjev za raskidanje radnog odnosa. Tužitelj je osoba koja je znala koliko je i gdje radio te da mu je radni staž u Osnovnoj školi K. pogrešno upisan.
Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je naveo određene činjenično i materijalnopravne razloge zbog kojih je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, radi čega, po ocjeni ovog suda nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju tuženik sadržajem žalbe očito podrazumijeva.
Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je dostatno utvrdio bitne činjenice za presuđenje u ovom postupku, međutim na njihovoj osnovi donio je pogrešne daljnje (posredne) činjenične zaključke, pa i materijalno pravo je pogrešno primjenio, kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, iz radne knjižice tuženika, u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid, prvostupanjski sud je i sam mogao zaključiti, a to proizlazi i iz obračuna radnog staža sačinjenog od strane nadležnog službenika HZMO-a, da je tužitelju trajanje radnog staža u Osnovnoj školi Klenovnik upisano u trajanju od 01. 11.
64. g. do 31. 08. 1967. g., a što je obračunato kao trajanje zaposlenja od 3 godine, 6 mjeseci i 10 dana, umjesto da je upisano trajanje radnog staža od 2 godine i 10 mjeseci. Jasno je da je tužitelj, na kojeg se upisani radni staž odnosi, mogao i trebao biti svijestan da je u navedenoj osnovnoj školi proveo manje od 3 školske godine, a ne više od 3,5 kalendarskih godina. Isto je tako jasno da je tužitelj tijekom radnog vijeka bio u situaciji, a i mogao je, posebno prije podnošenja zahtjeva za sporazumni raskid radnog odnosa, radi odlaska u mirovinu, provjeriti podatke o svom radnom stažu, odnosno stažu mirovinskog osiguranja, po potrebi i obraćanjem (pravovremenim) nadležnom zavodu za mirovinsko osiguranje. Potpuno opravdano tuženik tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi ističe da je za upis radnog staža, odnosno staža osiguranja, u radnu knjižicu nadležan poslodavac na kojeg se konkretan upis odnosi, kako to određuje i čl.
13. Pravilnika o radnoj knjižici (NN 14/96). Dakle tim je propisom, kojim je određeno tko je ovlašten upisivati određene podatke u radnu knjižicu ujedno određeno tko je odgovoran za njihovu točnost, prema tome za sadržaj tih podataka odgovoran je navedeni raniji poslodavac tužitelja, a i tužitelj koji ili nije provjeravo točnost tih podataka, ili je eventualno pristao na njihovu netočnost (temeljem njih upisan mu je duži radni staž i staž osiguranja od stvarnog). Upravo se čitava sporna dužina trajanja ukupnog radnog staža tužitelja za ostvarenje prava na prijevremenu mirovinu, (nedostatan staž) odnosi na sadržaj tog pogrešnog upisa.
Točno je da su i zaposlenici tuženika mogli i trebali pažljivije kontrolirati sadržaj upisa radnog stanja u tužiteljevu radnu knjižicu te i sami biti precizniji u obračunu ukupne količine radnog staža, odnosno unosu vlastitih podataka. Međutim, njihova odgovornost za nastalu situaciju nije izravna, nego se nastala situacija temelji prvenstveno na greškama pri upisu radnog staža i staža osiguranja ranijeg poslodavca, dakle radi se o podacima koji se ne tiču izravno konkretnog radnog odnosa stranaka, a podaci o radnom stažu tuženika kod tužitelja, koji su upisani uz određene nepreciznosti i greške, nisu izravno prouzročili nastalu štetu tužitelju.
Dakle, osnova stavljanja tužiteljeva zahtjeva za odlazak u prijevremenu mirovinu temeljila se na njegovoj stvarnoj zabludi o ispunjenju uvjeta za prijevremenu mirovinu ili njegovom prihvačanju sadržaja pogrešnog upisa, koji mu je, eventualno odgovarao radi mogućnosti ranije realizacije predmetnog prava. No, da bi zabluda bila ispričiva potrebno je da je osoba koja je u zabludi postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva (čl.
61. st.
2. ZOO-a). Po ocjeni ovog sud ne može se raditi o ispričivoj zabludi kada netko ne uočava pogrešnost podataka o svom radnom stažu uz razliku od 10 mjeseci, a u situaciji kada je dio tog radnog staža stvarno iznosio manje od 3 godine. Uz to kada bi i bio doveden u takvu situaciju, u odnosu prema tužitelju nju bi bio odgovoran (prvenstveno) onaj tko je, svojom radnjom, tužitelja u takvu zabludu doveo, a to je raniji poslodavac tj. Osnovna škola Klenovnk.
Radi navedenog osnovano tuženik tvrdi da on nije odgovoran za štetu, koja je radi preranog raskida Ugovora o radu s tuženikom, uslijed tužiteljeve odgovarajuće dispozicije nastala tužitelju, a radi koje štete je tužitelj utužio tuženika. Dakle, tuženik nije počinio štetnu radnju, koja je uzrok nastaloj zabludi, a propusti tuženika u realizaciji sporazumnog raskida Ugovora o radu nisu neposredni uzrok nastanka štete.
Radi navedenoga ovaj sud je na osnovu žalbe tuženika, temeljem odredbe čl. 373. st. 2. i 3. ZPP-a u vezi naprijed navedenih materijalnopravnih propisa preinačio pobijanu presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2 . u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a troškovi se odnose na troškove prvostupanjskog postupka u ukupnom iznosu do 6.222,00 kn (u skladu sa specificiranim troškovnikom tuženika na listu br. 83 prvostupanjskog spisa) i na trošak žalbe u ukupnom iznosu od 2.025,00 kn, koji je zatražen u žalbi, što ukupno iznosi 8.247,00 kn, koliko je ovaj sud tuženiku i dosudio.
U Varaždinu, 21. lipnja 2005. g.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
VESNA BENJAK v. r.