Revr-1485/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1485/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica O. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika V. d.d. iz Z., radi poništenja odluke, povratka na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalan služba u Zlataru, poslovni broj Gžr-776/11-2 od 21. lipnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5564/05-33 od 18. veljače 2011., u sjednici održanoj 10. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja obija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu, Stalan služba u Zlataru, poslovni broj Gžr- 776/11-2 od 21. lipnja 2011. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5564/05-33 od 18. veljače 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. kolovoza 2005. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, na nalaganje vraćanje tužitelja na radno mjesto stariji suradnik IV kao i na isplatu bruto iznosa 702.877,11 kn na ime zaostalih neisplaćenih plaća sa zateznom kamatom kao i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova i troškova revizije i žalbe, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se sadržajno ukazuje u reviziji jer suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, pa je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je drugostupanjski sud naveo propise na kojima temelji svoju odluku.

U reviziji tužitelj iznos svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju tužitelj sadržano ukazuje, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i izvodi drugačije zaključke nego to čini revident. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je dano u skladu sa čl. 8. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijeni (čl. 356. ZPP).

U revizijskom stadiju postupka sporna je pravilna primjena odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 68/05, 137/04 – pročišćeni tekst i 68/05 – dalje: ZR/04) u odnosu na opravdani razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. veljače 2002.,

- da je dana 4. kolovoza 2005. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju,

- da je tužitelj protiv navedene odluke o otkazu pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, na koji zahtjev je tuženik odgovorio 5. rujna 2005.,

- da je tužitelj dobio izvanredni otkaz radnog odnosa zbog toga što je objavio intervju s bivšim političarom P. G. u drugom tiskovnom mediju u listu „…“ za koju objavu tužitelj nije tražio suglasnost poslodavca,

- da je tuženik namjeru da otkaže predmetni ugovor o radu tužitelju, sukladno odredbi čl. 124. ZR priopćio radničkom vijeću tuženika, te da se isto suglasilo s donošenjem odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da opisano ponašanje tužitelja ima obilježja osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć i predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Tužitelj revizijom dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava temeljeći svoje shvaćanje na tvrdnji o pogrešnom zaključku nižestupanjskih sudova o težini povrede radne obveze.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 114. ZR jer je tuženik dokazao opravdani razlog za odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti interesa obija ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj svjesno surađivao sa drugim medijem, bez potrebnog odobrenja poslodavca (tuženika), a što je suprotno čl. 5. Ugovora o radu tužitelja sklopljenog 18. veljače 2002., prema kojoj je tužitelj mogao surađivati s drugim javnim glasilima, nakon pisanog odobrenja poslodavca.

Okolnost da je tužitelj surađivao s drugim javnim glasilom bez potrebne suglasnosti tuženika kao poslodavaca i prema mišljenju ovog suda predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, i gubitak povjerenja, pogotovo kada se ima na umu da je tužitelj znao da mu je za suradnju sa drugim medijem potrebna suglasnost tuženika te je prema vlastitom priznanju objavio intervju u drugom tiskanom mediju bez te suglasnosti. Time je postupio suprotno izričitoj odredbi iz čl. 5. Ugovora o radu od 18. veljače 2002., a na što se tuženik i poziva u obrazloženju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 4. kolovoza 2005..

Radi se dakle o takvom postupku tužitelja, koji je, imajući na umu sve navedene okolnosti doveo do gubitka povjerenja u tužitelja, zbog čega poslodavac ima pravo izvanredno otkazati ugovor o radu.

Zato ovaj sud smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenjeno materijalno pravo to stoga što su ispunjene pretpostavke iz čl. 5. Ugovora o radu tužitelja u svezi s čl. 114. st. 1. ZR, odnosno da je tužitelj počinio grubu povredu dužnosti, a koja predstavlja osobito tešku povredu iz radnog odnosa.

U odnosu na navede revizije o primjeni čl. 7.a ZR i treba poći od činjenice da se u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu temelji na povredi ugovorne obveze pa pri tome treba imati na umu i jednu od značajnih obilježja ugovora o radu a to je dobrovoljnosti koja se izražava kroz slobodu ugovaranja i sklapanja ugovora o radu, odnosno kroz načelo dispozitivnosti (slobode ugovaranja), pa imajući na umu utvrđenja nižestupanjskih sudova da je povrijeđena odredba ugovora o radu tužitelju, takvi navodi nisu osnovani.

U odnosu na daljini prigovor revidenta treba reći da iz sadržaja odredbe čl. 92. ZR proizlazi zabrana konkurentske djelatnosti sklapanja poslova, poslova iz poslovne djelatnosti koju obavlja poslodavac, bez odobrenja poslodavca. No za opravdanost otkaza ugovora o radu odlučno je pitanje da li se ponašanje radnika može protivno toj zakonskoj odredbi može podvesti pod odredbu čl. 114. st. 1. ZR – da li takvo ponašanje predstavlja osobito tešku povredu radne obveze zbog koje daljnji odnos nije moguć u smislu te zakonske odredbe.

U konkretnom slučaju odlučno je da li je kršenje zakonske zabrane utakmice (sklapanje poslova iz djelatnosti koju obavlja poslodavac) (a, koja je ujedno i ugovorna obveza iz čl. 5. Ugovora o radu tužitelja) predstavlja osobito tešku povredu radne obveze koja opravdava otkaz u smislu čl. 114. st. 1. ZR. U tom smislu, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili, uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja da je to upravo taj slučaj, te da nepoštivanje ugovorne obveze o postojanju potrebite suglasnosti za suradnju s drugim medijima je opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

Prema tome, radi se o takvom postupku tužitelja koji je, imajući u vidu sve navedene okolnosti, doveo do toga da radni odnos nije moguć, a zbog čega je poslodavac imao pravo izvanredno otkazati ugovor o radu, pa prigovori tužitelja za primjenu najpovoljnijeg prava glede sankcija za povredu zakonske zabrane utakmice, ne mogu utjecati na pravilnosti i zakonitost pobijane odluke.

S obzirom na to nisu ostvareni revizijski razlozi na koje tužitelj ukazuje, pa je valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 10. listopada 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.