Revr-2292/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2292/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. H. iz S., OIB …, koji je zastupan po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžri-108/2014 od 3. rujna 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-376/09 od 28. travnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 23. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžri- 108/2014 od 3. rujna 2015. i presuda Općinskog suda u Splitu broj P-376/09 od 28. travnja 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 102.790,14 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose navedene u izreci presude (točka I. izreke) te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.625,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženice, te potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 102.790,14 kn s dosuđenom kamatom. Djelomično je prihvaćena kao osnovana žalba tuženice, te preinačena odluka o parničnom trošku kojom je naloženo tuženici da naknadi tužitelju trošak u iznosu od 25.625,00 kn na način da je naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak u iznosu od 17.187,50 kn sa zateznom kamatom kako je to navedeno u točki II. drugostupanjske odluke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno ukinuti presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama u razdoblju od veljače 2006. do rujna 2008., koji rad je tužitelj obavljao kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske s činom tehničkog časnika, pomorskog časnika i zapovjednika navigacijskog brodskog odreda.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj kao djelatna vojna osoba u navedenom razdoblju radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, a tuženica nije dokazala da je organizirala preraspodjelu radnog vremena prema Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07), niti je dokazala da je dežurstvo bilo predviđeno kao poseban uvjet rada vezan uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Sudovi su prihvatili zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati bruto iznos od 102.790,14 kn ocjenjujući da tužitelju pripada pravo na dodatke na plaću za obavljeni rad sukladno općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07) te čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 141/04, 150/04). Pri tome su sudovi zaključili da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu preko 40 sati tjedno dok je brod u plovidbi ili na sidru. Navedeno shvaćanje temelje na činjenici da tužitelj nije imao mogućnost napuštanja mjesta rada za vrijeme plovidbe i vrijeme boravka broda na sidru.

Osporavajući shvaćanje sudova tuženica u reviziji, u bitnom, postavlja pitanje može li se tužitelju sve vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu nakon redovnog radnog vremena priznati kao prekovremeni rad.

Navodi da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda te se poziva na odluku broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je nepodudarno sa navedenim shvaćanjem, pa je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno jer nisu utvrđene odlučne činjenice - stvarno odrađeni sati rada te vrijeme odmora tužitelja.

Stoga nema uvjeta za preinaku presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 23. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.