Rev-x-1065/2011-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1065/2011-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja Z. M., II. tužiteljice D. M. te III. tužiteljice P. M., svih iz N., koje zastupa punomoćnica K. S., odvjetnica u Č., protiv I. tuženika H. V. v. d.o.o. Z., kojeg zastupa Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. Z., II. tuženika H. I. d.o.o. Z., III. tuženika H. P. p. d.o.o. Z., kojeg zastupa S. P., diplomirana pravnica te IV. tuženika H. C. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o., radi naknade štete, odlučujući o revizijama I., III. i IV. tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu poslovni broj Gžx-69/2011-2 od 3. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-455/09 od 12. svibnja 2010., u sjednici održanoj 25. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se, kao neosnovane, revizije I., III. i IV. tuženika podnesene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu poslovni broj Gžx-69/2011-2 od 3. ožujka 2011. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 455/09 od 12. svibnja 2010., u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev I. i II. tužitelja za naknadu štete.

r i j e š i o j e:

Odbacuju se, kao nedopuštene, revizije I., III. i IV. tuženika podnesene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu poslovni broj Gžx-69/2011-2 od 3. ožujka 2011. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 455/09 od 12. svibnja 2010., u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev III. tužiteljice za naknadu štete.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima solidarno, na ime naknade nematerijalne štete, isplatiti I. i II. tužiteljima iznos od po 110.000,00 kn, a III. tužiteljici iznos od 37.500,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke); na ime naknade materijalne štete – za crninu tuženici su solidarno obvezani isplatiti tužiteljima iznos od po 1.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, za troškove nadgrobnog spomenika I. tužitelju iznos od 12.500,00 kn s pripadajućim kamatama, za troškove pogreba I. tužitelju iznos od 4.045,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, za troškove svećenika I. tužitelju iznos od 250,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te za troškove objave smrti i izrade osmrtnice I. tužitelju iznos od 549,00 kn, također s pripadajućim zateznim kamatama (stavak II. izreke); odbijen je zahtjev I. i II. tužitelja da mu tuženici solidarno na ime naknade nematerijalne štete plate daljnji iznos od po 110.000,00 kn, kao i zahtjev III. tužiteljice s iste osnove za isplatom iznosa od 37.500,00 kn; odbijen je zahtjev tužitelja da im tuženici solidarno s osnove naknade materijalne štete - za crninu plate iznos od po 2.000,00 kn; kao i zahtjev I. tužitelja da mu tuženici solidarno s osnove naknade materijalne štete – za trošak nadgrobnog spomenika plate iznos od 12.500,00 kn, za trošak pogreba iznos od 4.045,00 kn, za trošak grobnog mjesta iznos od 1.800,00 kn, za trošak svećenika iznos od 250,00 kn, za trošak objave smrti i izrade osmrtnice iznos od 1.451,00 kn, za trošak uništenog automobila marke Yugo 45 A iznos od 12.000,00 kn; kao i zahtjev tužitelja da im tuženici na iznose dosuđene pod stavkom I. izreke isplate zatezne kamate iznad dosuđenih (stavak III. izreke); ujedno su obvezani tuženici solidarno nadoknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 44.809,17 kn (stavak IV. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su, kao neosnovane, žalbe stranaka te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv navedene drugostupanjske presude, u dijelu kojim su odbijene njihove žalbe, reviziju su podnijeli I., III. i IV. tuženici, i to I. i IV. tuženici zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a III. tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog svih revidenata je preinačiti pobijanu presudu, a podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizije su djelomično nedopuštene, a djelomično neosnovane.

Prema odredbi članka 392.a. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao članova uže obitelji pok. Lj. M. (sina I. i II. tužitelja te brata III. tužiteljice), za naknadu nematerijalne i materijalne štete kao posljedice štetnog događaja od 8. svibnja 1998. u kojoj je prednik tužitelja smrtno stradao. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je u nesreći došlo do bočnog naleta vlaka na osobno vozilo kojim je upravljao pok. Lj. M., na nezaštićenom cestovnom prijelazu preko željezničke pruge, koji prijelaz je bio propisno obilježen prometnim znakovima „Stop“ i „Andrijin križ“,

- da se vlak neposredno prije naglog kočenja kretao brzinom od 80 km/h, dok je brzina osobnog vozila u trenutku kontakta iznosila 9-12 km/h, što pretpostavlja da je osobno vozilo bilo zaustavljeno na znaku „Stop“ te je nakon toga krenulo iz položaja mirovanja,

- da je vozaču osobnog vozila za siguran prijelaz preko željezničke pruge iz stanja mirovanja, kod znaka „Stop“, bilo potrebno 8,12 sekundi, za koje vrijeme vlak, pri brzini od 80 km/h može prijeći put od 180,43 metara koliko iznosi i njegov zaustavni put,

- da je mjerodavna udaljenost za propisani trokut preglednosti 393,65 metara koja na predmetnom željezničko-cestovnom prijelazu nije ostvarena,

- da je duljina preglednosti na prugu iznosila cca 702 metara, na kojoj je udaljenosti vozač osobnog vozila mogao u potpunosti i cjelovito vidjeti čelo vlaka, dok je na udaljenosti 150 do 200 metara zbog stanja okolnog terena (raslinja, znakova, signala, drvenih nosećih stupova) mogao uočiti samo dugotrajnijim i koncentriranijim zapažanjem,

- da tucanik u dužini od 100 metara s obje strane prijelaza ispod gornjeg ruba tračnica nije predstavljao opasnost za siguran prijelaz osobnog vozila preko pruge.

Uz obrazloženje da je prednik tuženika propustio, u smislu odredbe članka 51. stavka 1. i članka 53., a u vezi članka 3. stavka 1. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu („Narodne novine“ broj 77/92 – dalje: ZSŽP/92) te članka 23. Pravilnika o kriterijima, postupku, načinu utvrđivanja i osiguranja križanja željezničke pruge i ceste („Narodne novine“ broj 32/94 - dalje: Pravilnik), na spornom prijelazu osigurati propisani trokut preglednosti, odnosno smanjiti brzinu kretanja na pruzi, što je, prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja, nižestupanjski sudovi smatraju da tuženici, kao sveopći pravni sljednici društva H. ž. d.o.o., odgovaraju tužiteljima za štetu po principu objektivne odgovornosti temeljem odredbi članaka 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Pritom, sudovi zaključuju da je sam oštećenik (prednik tužitelja), doprinio nastanku štete (članak 177. stavak 3. ZOO), jer je u situaciji kada se približavao prijelazu trebao prometnu situaciju dugotrajno i koncentrirano promatrati i zapažati te zbog specifičnosti terena i okolnog raslinja i drugih uvjeta koji su otežavali preglednost na prugu zatražiti pomoć suvozačice, a što je isti propustio učiniti. Slijedom takvog utvrđenja, tuženici su oslobođeni od odgovornosti u omjeru od 50%, koliko iznosi doprinos prednika tužitelja nastanku štete.

Obzirom na ovakva utvrđenja, djelomično je prihvaćen zahtjev tužitelja za dosudom iznosa pravične novčane naknade za pretrpljene duševne boli zbog smrti bliske osobe (članak 200. stavak 1. ZOO), a djelomično je, prema slobodnoj ocjeni (članak 223. ZPP), prihvaćen i njihov zahtjev za naknadom materijalne štete (za žalobnu odjeću, izradu nadgrobnog spomenika, trošak pogreba, trošak svećenika, trošak objave smrti u lokalnom listu i izrade osmrtnica), dok je, kao nedokazan, odbijen zahtjev I. tužitelja za naknadu materijalne štete koja se odnosi na trošak grobnog mjesta i uništenog automobila.

Iako I. i IV. tuženici kao revizijski razlog ističu počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer da je obrazloženje pobijane presude proturječno važećim propisima materijalnog prava, isti sadržajno predstavlja revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, svi revidenti ističu da su nižestupanjski sudovi, osim što su pogrešno zaključili da bi uzrok predmetne prometne nesreće bilo propuštanje osiguranja trokuta preglednosti, pogrešno primijenili materijalno pravo iz članka 52. točke 7. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu, jer je navedenom odredbom jasno propisano da je propisanu preglednost ceste, odnosno pješačke staze na željezničku prugu dužna osigurati pravna osoba koja održava cestu na području na kojem se mora osigurati preglednost za željezničko cestovni prijelaz odnosno pješački prijelaz preko pruge. Drugim riječima, shvaćanje nižestupanjskih sudova da je propisanu preglednost ceste bio dužan osigurati prednik tuženika nema uporišta niti u Zakonu o sigurnosti u željezničkom prometu, niti u Zakonu o javnim cestama.

Međutim, s tim u vezi revidenti posebno ističu da se kao odlučujući uzrok neke štetne posljedice, kada u njezinom nastupu postoji više događaja koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice, uvijek uzima onaj uzrok koji redovito dovodi do štetne posljedice. U konkretnom slučaju taj (odlučujući) uzrok koji je doveo do štetne posljedice nije bio smanjen trokut preglednosti, već činjenica da se prednik tužitelja prije naleta vlaka nije zaustavio kod znaka „Stop“ da bi provjerio nailazi li vlak. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je prednik tužitelja trebao postupati s većim oprezom te prometnu situaciju dugotrajno i koncentrirano zapažati i uvjeriti se da prugu može prijeći neometano i na siguran način. Navodi revizije kojima I., III. i IV. tuženici daju vlastitu ocjenu provedenih dokaza i iznose drugačije činjenične zaključke od zaključka drugostupanjskog suda da je propuštanje osiguranja propisane preglednosti s ceste na željezničku prugu u neposrednoj uzročno- posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom (revizijskom) postupku, jer ih ovaj sud, u smislu odredbe članka 385. stavka 1. ZPP, nije ovlašten preispitivati.

Valja naglasiti i to da su nižestupanjski sudovi kod tog zaključka pošli od utvrđenja, koje iz prethodno navedenih razloga također ne može biti predmet preispitivanja ovog suda, da je prednik tužitelja prije naleta vlaka bio zaustavljen na znaku „Stop“, pa je neosnovan prigovor revidenata da do predmetne prometne nesreće ne bi došlo da se prednik tužitelja zaustavio na znaku „Stop“.

Neosnovano tuženici u reviziji obvezu osiguranja preglednosti za željezničko-cestovni prijelaz preko pruge prebacuju na pravnu osobu koja održava cestu pozivom na odredbu članka 52. stavka 7. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu („Narodne novine“ broj 40/07), budući da je taj Zakon stupio na snagu 18. travnja 2007., a štetni događaj je nastao 8. svibnja 1998., kada je na snazi bio ZSŽP/92.

Člankom 51. stavkom 1. ZSŽP/92 propisano je da se sigurnost prometa na cestovnom i pješakom prijelazu osigurava ili uređajem ili propisanom preglednošću ceste odnosno pješačke staze na željezničku prugu, a preostali stavci tog članka razrađuju slučajeve u kojima se sigurnost prometa osigurava uređajem.

Što pretpostavlja propisana preglednost na željezničku prugu, što je trokut preglednosti i što se njime osigurava razrađuju odredbe Pravilnika, iz kojih proizlazi da se trokutom preglednosti sudionicama u cestovnom prometu osigurava nesmetan vidik na željezničku prugu s obje strane ceste radi pravovremenog uočavanja vlaka odnosno željezničkog vozila u cilju sigurnog prelaska preko željezničke pruge.

U pravu je III. tuženik kada ističe da Pravilnikom, osim obveze da se trokut preglednosti osigura, nije propisano i to tko je dužan osigurati propisanu preglednost sa ceste na željezničku prugu, pa odgovor na to pitanje treba pronaći u odredbama onih zakona koji reguliraju tu materiju.

III. tuženik u reviziji neosnovano ističe da bi odgovor na to pitanje proizlazio iz odredbi članaka 35., 52. i 53. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 100/96 - dalje: ZJC), budući da iz sadržaja tih odredbi ne proizlazi obveza poduzeća za održavanje cesta (Hrvatske ceste) na osiguranje trokuta preglednosti. Međutim, ta bi obveza proizlazila iz članka 29. tog Zakona kojim je propisano da se, između ostalog, i u blizini križanja javne ceste sa željezničkom prugom u razini ne smije saditi drveće, grmlje ili visoke poljske kulture, postavljati naprave, ograde ili druge predmete koji onemogućavaju preglednost na javnoj cesti (stavak 1.); da su vlasnici, odnosno korisnici ili posjednici zemljišta dužni, na zahtjev Uprave za ceste, odnosno županijske uprave za ceste, ukloniti drveće, grmlje, visoke poljske kulture, naprave, ograde i druge predmete radi osiguranja preglednosti na javnoj cesti (stavak 2.); da će Uprava za ceste, odnosno županijska uprava za ceste osigurati izvođenje tih radova na teret vlasnika, korisnika ili posjednika zemljišta, ako vlasnik, odnosno korisnik ili posjednik zemljišta ne postupi sukladno odredbi stavka 2. tog članka (stavak 3.).

Međutim, prema shvaćanju ovog suda, takva dužnost vlasnika/korisnika/posjednika zemljišta te uprave za ceste, nije istovremeno oslobađala prednika tuženika obveze da vodi računa o preglednosti i sigurnosti željezničkih prijelaza, jer je člankom 1. Zakona o hrvatskim željeznicama („Narodne novine“ broj 53/94 - dalje: ZHŽ) bilo propisano da predmet poslovanja društva Hrvatske željeznice, između ostalog, čini i djelatnost održavanja željezničkih stabilnih postrojenja, a to su prema čanku 2. Pravilnika o željezničkim stabilnim postrojenjima („Narodne novine“ broj 5/95) i cestovni i pješački prijelazi u istoj razini.

Uz to, i članak 53. ZSŽP/92 upućuje na zaključak o takvoj obvezi prednika tuženika, jer je tom odredbom propisana obveza javnog poduzeća H.-H. ž. da održava cestovni prijelaz koji se smatra sastavnim dijelom željezničke pruge.

Stoga, neovisno o tome je li i neka druga fizička ili pravna osoba bila dužna osigurati preglednost na spornom križanju, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da postoji i propust prednika tuženika u obvezi osiguranja preglednosti sa ceste na željezničku prugu, a što je, prema utvrđenjima istih sudova, bilo u neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja.

Pritom su sudovi pravilno zaključili da je i sam prednik tužitelja, neovisno o tome što je kao vozač osobnog vozila prije naleta vlaka bio zaustavljen na znaku „Stop“, djelomično pridonio nastanku štete, jer je uvažavajući uvjete okolnog terena (izostanak trokuta preglednosti, razno raslinje, signal, drveni noseći stupovi itd.), trebao postupati s povećanom pažnjom, odnosno prometnu situaciju dugotrajnije i koncentriranije promatrati i zapažati te u konačnici zatražiti pomoć suvozačice u sigurnom prijelazu vozila, a što je propustio učiniti. Obzirom na sve navedene okolnosti, sudovi su ocijenili da je time doprinio nastanku štete u omjeru od 50%, u kojem omjeru su tuženici, sukladno odredbi članka 177. stavka 3. ZOO, oslobođeni odgovornosti.

Slijedom svega navedenoga, ovaj sud smatra da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako pred sudom drugog stupnja nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučiti kao u izreci presude te revizije I., III. i IV. tuženika odbiti kao neosnovane u odnosu na zahtjev I. i

II. tužitelja za naknadom štete.

U odnosu na III. tužiteljicu, revizija nije dopuštena, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na tu tužiteljicu (36.000,00 kn) ne prelazi vrijednosni kriterij od 100.000,00 kn (članak 382. stavak 1. točka 1. ZPP); jer presuda nije donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (članak 382. stavak 1. točka 2. ZPP); jer drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama članaka 373.a i 373. tog Zakona (članak 382. stavak 1. točka 3. ZPP), a iz sadržaja revizije ne proizlazi niti da je riječ o reviziji iz članka 382. stavka 2. ZPP, slijedom čega je na temelju odredbe članka 392. stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 25. rujna 2019.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.