Croatian Supreme Court dismisses appeal in murder case, upholding life-sentencing due to clear intent and aggravating circumstances.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for murder and theft, confirming the twelve-year-and-six-month prison sentence. The defendant argued for a lighter sentence based on procedural errors and the absence of aggravating factors, while the prosecution opposed the appeal. The court rejected these claims by emphasizing the objective evidence of the defendant's conscious intent to suffocate the victim and the aggravating nature of continuing the theft after the murder.
Legislator headnote
AI generatedČl. 91. toč. 5. KZ; Čl. 122. st. 4. ZKP/97; Čl. 387. ZKP/97: The court established that when a defendant's conscious intent to cause death is clearly demonstrated through objective actions and circumstances, the conviction for murder must stand, and sentencing must reflect the full weight of both aggravating and mitigating factors.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 960/10-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Miroslava Šovanja i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić- Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. T. zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 5. KZ i dr., odlučujući o žalbi opt. A. T., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. rujna 2010. broj K-102/10, u sjednici održanoj dana 15. veljače 2012., u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika Z. I.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. A. T., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. A. T. zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08; u daljnjem tekstu: KZ) i kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 216. st. 1. KZ, činjenično i pravno opisanih u izreci te odluke, te mu utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako djelo, i to u trajanju od dvanaest godina za djelo teškog ubojstva na temelju čl. 91. KZ i u trajanju od deset mjeseci za kazneno djelo teške krađe na temelju čl. 217. st. 1. KZ, pa ga na temelju čl. 60. KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci.
Na temelju čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme če 2010. pa nadalje.
provedeno u pritvoru od 14. velja
Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; u nastavku: ZKP/97) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze da naknadi troškove tog kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1 do 6 ZKP, kao i nagrade i nužne izdatke postavljenog branitelja, te je određeno da ti troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.
I Kž 960/10-9
Protiv te presude podnio je žalbu opt. A. T. putem branitelja D. G., odvjetnika iz Z.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predlaže da se „pobijana presuda ukine, a predmet vrati na ponovni postupak, a podredno postupi sukladno razlozima žalbe i izrekne blaža sankcija“.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u pisanom mišljenju predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Sjednica vijeća održana je, sukladno odredbi čl. 374. st. 4. ZKP/97, u odsutnosti državnog odvjetnika, koji je o njoj obaviješten na temelju čl. 373. st. 2. ZKP/97, te na temelju čl. 374. st. 2. ZKP/97, u odsutnosti optuženika, koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja, pa je vijeće zaključilo da njegova nazočnost nije svrhovita. Sjednici je nazočio branitelj optuženika, Z. I., odvjetnik iz Z..
Žalba nije osnovana.
Žalitelj smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, jer da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama. Konkretizirajući u čemu se ta povreda sastoji, optuženik navodi da sud nije određeno i potpuno izložio koje činjenice uzima kao dokazane ili nedokazane, niti je dao posebnu ocjenu proturječnih dokaza i iznio razloge kojima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a posebno pri utvrđivanju postoji li krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo. Tako po mišljenju žalitelja, nisu izneseni razlozi o krivnji, izravnoj namjeri za oba djela, naročito za ono iz čl. 91. toč. 5. KZ, a argumentacija iz pobijane presude je proturječna, jer se iz nje ne može razlučiti nalazi li prvostupanjski sud da je optuženik postupao s izravnom ili neizravnom namjerom.
Međutim, izložena je primjedba promašena, jer je prvostupanjski sud decidirano i jasno utvrdio da je optuženik kritične zgode postupao s izravnom namjerom i to kako pri izvršenju kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 216. st. 1. KZ, tako i pri izvršenju kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 5. KZ. Taj svoj zaključak adekvatno je i dostatno argumentirao jasnim razlozima, između kojih nema nikakvog proturječja, pa nije osnovana primjedba žalitelja kako „nije utvrđeno ni vidljivo kada i na temelju čega presuda zaključuje da je on donio odluku o izravnoj namjeri“. Druga je stvar što optuženik nije zadovoljan takvim utvrđenjima i ne prihvaća ih kao ispravna, ali se time ne ostvaruje naznačena žalbena osnova, već on suštinski prigovara ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdnje o proturječju iznesenih razloga u pogledu subjektivnog obilježja inkriminiranih djela počivaju na ishitrenom tumačenju pojedinih dijelova obrazloženja, koje žalitelj vadi iz konteksta, pridajući im značaj kojeg oni nemaju. Tako npr. pozivanje na navod iz prvostupanjske presude da optuženikovi udarci oštećenici nisu bili takvi da bi kod nje izazvali smrtnu posljedicu ne odudara od utvrđene izravne namjere optuženika da oštećenicu liši života, jer je modus operandi bio gušenje, odnosno pokrivanje oštećeničinog nosa i usta rukama, kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja liječničkog vještaka, pa se
I Kž 960/10-9
navođenje žalbom navedenog optuženikovog postupanja treba pripisati samo boljem opisu događaja. Niti zaključak suda prvog stupnja da je optuženik oštećenici stavio ruku na nos i usta želeći je usmrtiti (čime je izrijekom navedeno da se radi o izravnoj namjeri) nije u suprotnosti sa daljnjim utvrđenjem da optuženik to čini „da ga ona ne bi svojom vikom otkrila dok čini kazneno djelo teške krađe“, jer je time označen motiv njegovog postupanja, koji, pak, predstavlja bitni element kvalificiranog oblika teškog ubojstva.
Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna postupovna povreda na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.
Povreda kaznenog zakona na koju se žalitelj poziva, uz tvrdnju da kritične zgode nije postupao svjesno i voljno, odnosi se samo na kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 5. KZ, a predstavlja tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, odnosno onu koja bi proizlazila iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako se opstojnost pojedinog kaznenog djela prosuđuje prema činjeničnom opisu inkriminacije, sadržanom u izreci pojedine presude, u konkretnom slučaju nema sumnje da su u naznačenom postupanju optuženika ispunjena sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva za koje je on i proglašen krivim, pa se taj prigovor ukazuje neosnovanim. Prihvatljivost i opravdanost utvrđenja činjenica koje tvore to kazneno djelo pitanje je žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu se govori nastavno u ovoj odluci. Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženika na neki drugi način bio povrijeđen kazneni zakon. Žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ponavlja da je trebalo kao svjedoka ispitati njegovog školskog psihologa B. D., odnosno provesti novo relevantnije i kvalitetnije psihijatrijsko vještačenje. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ti su dokazni prijedlozi obrane opravdano odbijeni, jer se njima, doista, kraj svih ostalih izvedenih dokaza ne bi ništa novo niti bitno drugačije utvrdilo. Naime, nesporno je utvrđeno da je optuženik imao određenih psiholoških problema i poteškoća u djetinjstvu, o čemu postoji i adekvatna dokumentacija, pa je izlišno na istu temu ispitivati kao svjedoka školskog psihologa. Nadalje, za novo psihijatrijsko vještačenje nema nikakve podloge, s obzirom na to da je provedeno vještačenje dalo sve odgovore na postavljena pitanja, iznoseći zadovoljavajuće obrazloženje za iznesene zaključke.
Optuženik, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovara ispravnosti zaključaka koji se odnose na subjektivna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 5. KZ. Smatra da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio prvenstveno stanje njegove svijesti, ukazujući na, po njegovom mišljenju, brojne dokaze iz kojih je razvidno da je, tempore criminis, morao biti pod jakim utjecajem alkohola. U tom se smislu poziva na iskaze svjedoka braće B. koji potkrjepljuju navode obrane, te toksikološki nalaz i mišljenje koji je uvažio sadržaj tih dokaza, kritizirajući psihijatrijski nalaz i mišljenje, za kojeg smatra da nema adekvatne podloge u dokaznom materijalu. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da je toksikološki vještak mogao dati samo teoretski, hipotetički nalaz i mišljenje, a s obzirom da od optuženika nisu uzeti uzorci niti je izvršena analiza koncentracije alkohola u krvi. Upravo je zato opravdano sud prvog stupnja taj nalaz i mišljenje zanemario, jer se iz njega ne mogu i nikakvi konkretni zaključci niti utvrđenja. Tome nasuprot, prihvaćen je nalaz i izvuć
mišljenje vještaka psihijatra, kojim je utvrđena ubrojivost optuženika, budući da je vještak
I Kž 960/10-9
psihijatar uzeo u obzir brojne parametre na temelju kojih je donio zaključak o stanju svijesti i volje optuženika kritične zgode, a pritom nije propustio cijeniti navode o konzumiranom alkoholu, kako to neosnovano prigovara optuženik. Nalaz tog vještaka uvjerljivo je i jasno obrazložen, pa je tu argumentaciju opravdano prihvatio prvostupanjski sud. Naknadno „slaganje“ psihijatrijskog vještaka s toksikološkim u pogledu izračuna stupnja alkoholiziranosti nema značenje koje mu pokušava pridati žalitelj, tim više što, iz svih iznesenih razloga, nije bilo ni moguće ni približno izračunavanje stupnja etiliziranosti optuženika u vrijeme događaja. No, to nije priječilo psihijatrijskog vještaka da dade svoju procjenu stanja optuženikove svijesti i volje tempore criminis, tim više što, kako je to vještak naglasio, svaki čovjek različito podnosi alkohol.
Žalbom se nastoji isticanjem niza nelogičnih okolnosti u ponašanju optuženika pokolebati uvjerljivost zaključaka psihijatrijskog vještaka u pogledu stanja njegove svijesti, odnosno stupnja alkoholiziranosti. Tako se nabraja, da je optuženik djelo počinio u neposrednom susjedstvu, da se mahnito i nesuvislo ponašao, da je ostavio mobitel na krevetu kraj tijela oštećenice (na osnovu čega je i povezan s tim djelom), da je nakon smrti oštećenice zaspao i probudio se nakon nekog vremena. Ovi navodi, međutim, ne dovode u pitanje ispravnost zaključaka psihijatrijskog vještaka. Dio njih uzet je u obzir prilikom izrade tog nalaza, dok za neke optuženik ne nudi nikakve dokaze, već predstavljaju njegove gole tvrdnje (kao npr. da je nakon usmrćenja oštećenice zaspao). Značaj podatka da je mjesto učina djela u neposrednom optuženikovom susjedstvu relativiziran je optuženikovim navodom kako je mislio da je kuća prazna.
Optuženik također nastoji umanjiti uvjerljivost i vjerodostojnost nalaza i mišljenja tvrdnjom, da je nelogično različito stupnjevanje ubrojivosti za pojedina kaznena djela zbog kojih je proglašen krivim. Međutim, nije osnovan niti ovaj prigovor. Naime, za takvu je procjenu i zaključak psihijatrijski vještak iznio logične i uvjerljive razloge, respektirajući pritom upravo navode obrane u pogled dinamike i kronologije zbivanja, odnosno optuženikovu tvrdnju da je u kuću ušao radi pribavljanja nekih vrjednijih stvari, dok je do kaznenog djela ubojstva došlo bez prethodnog plana, s obzirom da je optuženik bio uvjeren da nikog nema u kući. U tom kontekstu potonje je djelo kvalificirano kao „incidentalno, zatečeno ponašanje“, što ne isključuje da je i u tom dijelu postupao svjesno i voljno, ali u situaciji porasta afektivne tenzije i njezinog pražnjenja, koje je rezultiralo redukcijom optuženikovih sposobnosti shvaćanja značenja djela i upravljanja svojom voljom u manjem stupnju, s naglaskom na voljnu komponentu. Stoga su primjedbe optuženika koje idu u tom pravcu neosnovane.
O tome je li optuženik oštećenicu usmrtio s izravnom ili neizravnom namjerom, ili, pak, nehajno (kako se to, uz varijantu nesretnog spleta okolnosti, sugerira žalbom) zaključivao je prvostupanjski sud, uzimajući pritom u obzir ne samo spomenuti psihijatrijski nalaz i mišljenje, koji definira stanje optuženikove svijesti i sposobnost upravljanja svojim postupcima, već i objektivne komponente tog djela, nesporne među strankama (način i okolnosti izvršenja djela, dob oštećenice, te držanje i ponašanje optuženika nakon toga), koje životno i logično konkretiziraju njegov odnos prema vlastitim postupcima. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoga u tom smislu dijeli mišljenje i zaključak prvostupanjskog suda. Naime, kada optuženik oštećenici pokriva rukama nos i usta nesumnjivo je, respektirajući njegovu životnu dob, iskustvo, znanje i naobrazbu, svjestan i zna da će time izazvati njezinu smrt gušenjem, pa kako u tome ustraje sve dok se ona u
I Kž 960/10-9
potpunosti ne smiri, kako je sam naveo, onda je i njegov odnos prema posljedici, odnosno usmrćenju oštećenice više nego očit, te se oštećeničina smrt nikako ne može pripisati bilo nehaju bilo nesretnom spletu okolnosti, budući da je i voljna komponenta krivnje nepobitno utvrđena. Onemogućavanje disanja uvijek će, traje li dovoljno dugo, rezultirati smrću, pa su žalbom naglašeni podaci koji se odnose na dob, zdravstveno stanje i nepokretnost oštećenice promašeni jer ne dovode do drugačijeg zaključka. To što je optuženik, osim toga, oštećenicu i više puta udario, prouzročivši joj time tek tjelesne ozljede, ni na koji način ne dovodi u pitanje ispravnost ovako utvrđenog oblika krivnje optuženika.
Slijedom navedenog, nije ostvarena ni žalbena osnova zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik drži da postoje svi uvjeti za primjenu odredaba o „izvanrednom ublaženju zaprijećene kazne iz čl. 57. KZ“, čime očito smjera na primjenu sudskog ublažavanja kazne, ističući da otegotnih okolnosti nema, a ponavljajući sve po prvostupanjskom sudu istaknute i nabrojene olakotne okolnosti.
Međutim, suprotno navodima optuženika, u odnosu na odluku o kazni prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice, kako olakotne tako i otegotne, za koje žalitelj pogrešno misli da ih nema (jer je opravdano otegotnim vrednovana pokazana upornost pri počinjenju kaznenog djela teške krađe s kojim nastavlja i nakon usmrćenja oštećenice), važne za proces individualizacije kazne, te im u odlučivanju o visini kazne dao odgovarajući značaj.
Na temelju tako ispravno utvrđenih okolnosti u procesu individualizacije kazne, kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci utvrđena za kazneno djelo teške krađe ukazuje se odgovarajućom kako težini tog djela, tako i ličnosti počinitelja, a takvom, ovaj drugostupanjski sud nalazi i pojedinačnu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, utvrđenu za kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 5. KZ. Izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci, pak, odmjerena je potpuno u skladu s kriterijima iz odredbe čl. 60. st. 2. KZ, te će se njome i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske postići svrha kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. KZ.
Slijedom izloženog, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci.
U Zagrebu, 15. veljače 2012.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
Vesna Vrbetić, v.r.