Revr-1219/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1219/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. H. iz O., koju zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u O., protiv tuženika T. g. d.d. O., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-408/2013-2 od 14. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-156/2012-12 od 6. studenoga 2012., u sjednici održanoj 31. svibnja 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija tuženika T. g. d.d.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici manje isplaćenu otpremninu u iznosu od 35.077,21 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2010. do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude te da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kuna, u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka.

U odgovoru na reviziju tužiteljica u bitnom navodi da nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost revizije pa ju predlaže odbaciti. Traži trošak sastava revizije.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je za dopuštenost ove revizije potrebno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu neisplaćenog dijela otpremnine u iznosu od 35.077,21 kuna za koju tužiteljica tvrdi da mu na temelju čl. 1. t. 2. II. Izmjene Kolektivnog ugovora IPK K. d.d. O. pripada u iznosu od 75.000,00 kuna.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika i njegovih pravnih prednika u neprekinutom trajanju od 26 godina,

- da je tuženik tužiteljici otkazao Ugovor o radu Odlukom o redovitom otkazu od 7. rujna 2010. zbog osobno uvjetovanih razloga prema kojoj radni odnos tužiteljici prestaje 29. rujna 2010. te kojom joj je utvrđeno pravo na otpremninu u iznosu od 39.922,79 kuna,

- da je tužiteljica 10. rujna 2010. potpisala Izjavu, nakon što je primila Odluku o otkazu, kojom je između ostalog izjavila da osim dospjelih, a neisplaćenih plaća, kao i iznosa plaće koja će dospjeti te Odlukom utvrđene otpremnine nema nikakvih drugih potraživanja prema poslodavcu koja bi proizlazila iz radnog odnosa,

- da je odredbom čl. 1. t. 2 t. II. Izmjene Kolektivnog ugovora IPK K. d.d. O. od 1. rujna 2010. ugovoreno da u slučaju osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu radnik ima pravo na otpremninu u visini od 3.000,00 kuna za svaku godinu kod Društva, a tako utvrđeni iznos otpremnine može iznositi najviše 75.000,00 kuna.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev jer su zauzeli shvaćanje da se prije dospijeća obveze na isplatu otpremnine radnik ne može valjano odreći prava da zahtijeva ispunjenje te obveze od poslodavca, ocijenivši da je takva izjava ništetna, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da se tužiteljica izjavom odrekla prava na dio otpremnine prije dospijeća obveze na isplatu otpremnine. Stoga su sudovi primijenili zaštitnu odredbu o primjeni najpovoljnijeg prava iz čl. 7. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) ocijenivši da tužiteljici pripada pravo na otpremninu prema povoljnijem pravu - u visini određenoj čl. 1. t. 2. II. Izmjene Kolektivnog ugovora IPK K. d.d. O.

Tuženik je u reviziji postavio sljedeća materijalnopravna pitanja:

1. "Može li radnik svoje pravo na isplatu veće otpremnine zahtijevati u sudskom postupku bez da je prethodno pobijao odluku o otkazu ugovora o radu i zahtijevao od poslodavca ostvarenje tog prava?"

2. "Je li valjano odricanje radnika od prava na otpremninu nakon dostave odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, a prije nego je ta tražbina dospjela?".

U odnosu na razlog važnosti prvog postavljenog pravnog pitanja tuženik ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova i to Županijskog suda u Zagrebu izraženu u odluci broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002., dok važnost drugog pravnog pitanja obrazlaže nepodudarnošću shvaćanja u pobijanoj odluci s pravnim shvaćanjem zauzetim u odlukama revizijskog suda broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007., Revr-326/08 od 28. travnja 2009., Rev- 329/94 od 1. lipnja 1995. i Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995.

Ocjenjujući dopuštenost revizije u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje valja odgovoriti da se pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da radnik može u sudskom sporu tražiti isplatu razlike otpremnine kada se s tim zahtjevom nije prethodno obratio poslodavcu, temelji na pravilnom tumačenju odredbe čl. 129. st. 3. ZR kojom je propisano da se radnik u slučaju zahtjeva za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa ne mora prethodno obratiti poslodavcu.

Osim toga, odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002. na koju se revident poziva, donesena je u sporu radi isplate otpremnine na koji se primjenjivao raniji Zakon o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01), a ne odredba čl. 129. st. 3. ZR koji je važeći materijalni propis u ovoj pravnoj stvari, pa ovaj sud ocjenjuje da u odnosu na prvo postavljeno materijalnopravno pitanje u reviziji tuženik nije naveo razloge zbog kojih bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odluke u predmetima broj Revr-6/07 i Revr-326/08, koje tuženik navodi kao razlog važnosti drugog pravnog pitanja donesene su u različitoj činjeničnoj situaciji (odricanje od isplate neto dobiti društva prije dospjelosti), dok su odluke broj Rev-329/94 i Rev-1327/94, u kojima je izraženo shvaćanje o učinku konačne odluke o visini otpremnine, donesene i u različitoj pravnoj situaciji (primjena odredaba Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 19/90, 25/92-pročišćeni tekst, 26/93 i 29/94).

Budući da odluke na koje se poziva tuženik nisu donesene u usporedivoj situaciji, to ni drugo pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Ovo tim više što je o drugom postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje u više odluka pa tako i u odluci broj Revr 76/09 od 4. ožujka 2009. da je nastanak prava na otpremninu u smislu čl. 125. ZR, odnosno čl. 119. ZR/11, vezan uz otkaz ugovora o radu. Naime, pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može nije dospjeti, jer ne može dospjeti na naplatu tražbina koja još nije nastala) pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu, jer tog prava još nema, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka. Navedeno shvaćanje u skladu je sa shvaćanjem zauzetim na V. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. svibnja 2007. prema kojem obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa tj. istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze, a koje je potvrđeno pravnim shvaćanjem zauzetim na V. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 28. studenoga 2016.

Obzirom na to da je u odnosu na drugo pravno pitanje pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova utemeljeno na pravnom shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem ovog suda, navedeno pravno pitanje i iz tog razloga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenih razloga, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti reviziju tuženika.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 166. st. 1. ZPP jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka.

Zagreb, 31. svibnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.