I Kž-129/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 129/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. M., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. KZ i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, br. K-19/03 od 22. listopada 2003. godine, u sjednici održanoj dana 15. travnja 2004. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. B. M. te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. B. M. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv slobode i spolnog ćudoređa spolnog odnošaja s djetetom u pokušaju iz čl. 192. st. 3. KZ u svezi čl. 33. KZ, pa je za isto, na temelju tih zakonskih propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju kaznu mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. ožujka 2003. godine, pa nadalje.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženik i državni odvjetnik. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda preinači i on za presuđeno kazneno djelo oslobodi od optužbe odnosno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže, da se prvostupanjska presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne stroža kazna.

I Kž 129/04-3

Na žalbu državnog odvjetnika optuženik je podnio odgovor (osobno i putem branitelja) te je predložio, da se žalba državnog odvjetnika odbije, dok na žalbu optuženika nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP je podržao žalbu državnog odvjetnika dok je u odnosu na žalbu optuženika predložio, da se ista odbije.

Žalbe nisu osnovane.

Bitnu povredu kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. ZKP optuženik obrazlaže tvrdnjom, da presuda suda prvog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno, da su ti razlozi nejasni a postoji i znatna proturječnost između zapisnika o iskazima danim u postupku i navoda obrazloženja presude o tim iskazima.

Suprotno navedenim tvrdnjama presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, ti su razlozi jasni i određeni, u skladu su sa stanjem spisa i bez ikakvih proturječnosti u iskazima svjedoka koji su u bitnome i korektno reproducirani a kamoli da bi ta proturječnost bila znatna, kako se to traži za ostvarenje označenog vida te postupovne povrede.

Osim toga, u žalbi izloženi prigovori glede vjerodostojnosti iskaza pojedinih svjedoka, sve kada bi i bili točni, predstavljaju zapravo prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju pa su u okviru te žalbene osnove i razmatrani.

Stoga nije ostvarena označena postupovna povreda a ni neka druga povreda zakona iz čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP na koju ovaj sud, kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U okviru te žalbene osnove optuženik samo polemizira s razlozima prvostupanjske presude te ustraje u obrani koju je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka, da djelo nije počinio. Za terećenje pak malodobne oštećenice tvrdi, da je rezultat njezine želje kao i želje njezine majke da ga se riješe kako bi one provodile slobodan i bolji život, na što ukazuju brojne indicije a o tomu može svjedočiti i njegova majka A. V., čije je saslušanje sud prvog stupnja neopravdano odbio.

Suprotno izloženim tvrdnjama i subjektivnoj procjeni rezultata provedenog postupka, sud prvog stupnja je na temelju iscrpno provedenog postupka, savjesnom ocjenom svih provedenih dokaza, pravilno i pouzdano utvrdio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo na način opisan u izreci. Presuda sadrži u svemu logične i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja i tim se razlozima, a da se ne ponavljaju, stvarno nema što dodati.

Stoga se u odgovoru na žalbene navode ističe samo slijedeće.

I Kž 129/04-3

Oštećenica je u tijeku postupka dva puta okolnosno i opširno ispitana (list 70 i list 51 spisa) time, da je na glavnoj raspravi ispitana na način predviđen u čl. 239. st. 5. ZKP, a to znači putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka u nazočnosti socijalnog pedagoga Z. R.-M., pri čemu je strankama, koje su bile u odvojenoj sudnici, bilo omogućeno postavljati joj pitanja a što su one i koristile. Stoga obrana ničim nije bila uskraćena što takovom ispitivanju oštećenice nisu bili nazočni i vještaci, koji su se već i ranije izjasnili da iskaz oštećenice treba uzeti pouzdanim i vjerodostojnim, iako konačnu ocjenu o vjerodostojnosti iskaza svjedoka u sudskom postupku pa tako ovdje i oštećenice, daje sud a ne vještaci.

Da je iskaz oštećenice u cijelosti istiniti i vjerodostojan, bez ikakve zlonamjernosti, upravo ukazuje njezin stav prema ocu, kojega, kako navodi, i dalje voli, može mu oprostiti ali želi da se zna istina i da je više ne uznemirava te da joj se ne približava. Osim toga, iskaz oštećenice upravo glede takovog ambivalentnog odnosa prema optuženiku, kao svom ocu, ima svoju potvrdu i u nalazu i mišljenju neuropsihijatra dr. S. E., psihologa prof. K. M.-Z. ali i školskog pedagoga T. S. te svjedokinje M. T. profesorice, inače razrednice oštećenice, kojima se oštećenica u nazočnosti svoje prijateljice N. P. i povjerila. Stoga je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je iskazu oštećenice vjerovao.

Nadalje, ovaj sud prihvaća i ocjenu suda prvog stupnja glede vjerodostojnosti iskaza A. M. pa optuženik nije u pravu kada taj iskaz pokušava dezavuirati prikazujući je zainteresiranom za ishod postupka iz svojih strogo osobnih razloga s jedne strane, dok joj s druge strane zamjera, što ga nije pravovremeno prijavila ako se stvarno dogodilo sve ono za što ga se tereti, što je samo po sebi kontradiktorno. Razumljivo je, naime, što svjedokinja ni danas ne može vjerovati da se tako nešto događalo u njezinoj obitelji pa to i jeste razlog da nikakve mjere u pravcu prijavljivanja optuženika nije još i prije i sama poduzela, nego je to prepustila oštećenici, koja je optuženika i prijavila, nakon što je on 13. ožujka 2003. godine počeo ljubiti po trbuhu i "dolje". Međutim, to ne znači, da se optuženik nije ponašao na način opisan u izreci ili da je svjedokinja A. M. zlonamjerna iz bilo kojih razloga već naprotiv, stav svjedokinje da bi ona željela da se sve ovo što prije završi i da "je optuženik van" (iz pritvora) govori samo o emotivnoj potresenosti svjedokinje nastalom situacijom koju očito teško prihvaća i njezinoj velikoj želji da se ništa nije dogodilo, kao što je već to ispravno zaključio i sud prvog stupnja.

Stoga nije bilo nikakve potrebe, a nema ni sada, na okolnosti i način života između ove svjedokinje i optuženika prije i poslije inkriminiranog događaja saslušavati kao svjedoka majku optuženika, A. V..

Budući da, suprotno tvrdnjama žalbe, iz iskaza oštećenice proizlazi, da je optuženik za vrijeme dok je dirao po grudima i spolnom organu te ljubio, što je radi zadovoljenja svoje pohote činio vrlo često, gotovo svaki drugi dan, u dva tri navrata pokušao i staviti svoj spolni organ u njezinu vaginu u namjeri da obavi potpuni spolni snošaj, na način, da bi je okrenuo prema sebi i dignuo njezinu nogu na svoju, ali kada bi mu ona rekla da je boli, on bi prestajao, a stavljao je i svoj prst u njezinu vaginu, što predstavlja sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, to je nedvojbeno, da su u takvom postupanju optuženika ostvareni elementi kaznenog djela pokušaja spolnog odnošaja s djetetom (zlouporabom položaja) ako ne i tog dovršenog kaznenog djela, a ne samo kaznenog djela bludne radnje koje, kao samostalno kazneno djelo u smislu čl. 193. KZ postoji samo kada nije ostvaren ni pokušaj kaznenih djela

I Kž 129/04-3

iz čl. 188. do 192. KZ, pa je zato ovdje i konzumirano pokušajem kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. KZ, ali predstavlja otegotnu okolnost.

Konačno, nije sporno da je oštećenica u vrijeme izvršenja djela bila dijete, tj. da nije imala navršenih 14 godina života i da je optuženik njezin otac, pa kako je sud prvog stupnja valjano obrazložio da je optuženik zloupotrijebio položaj roditelja za izvršenje djela proizlazi, da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni kao ni žalba državnog odvjetnika iz te osnove.

Sve okolnosti koje stranke ističu u žalbama smatrajući, da ih treba preocijeniti, sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio i valjano obrazložio, tako da njihova preocjena ni u jednom pravcu, nije opravdana.

Stoga i ovaj sud nalazi, da je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku za pokušaj kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina primjerena kazna i s obzirom na postizanje specijalne svrhe kažnjavanja u odnosu na optuženika, i s obzirom na potrebu adekvatne društvene osude počinjenog kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja takovih kaznenih djela.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 15. travnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v. r.

Josip Budinski, v. r.