Rev-1808/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1808/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. A. P. i 2. S. P. iz T., koje zastupa Ž. V.-P., odvjetnica u V., protiv tuženika dr. S. K. iz V., koga zastupa N. L., odvjetnica u V., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 24. svibnja 1999. godine broj Gž- 365/99-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 13. listopada 1998. godine broj P-1678/96-24, u sjednici održanoj dana 15. listopada 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 70.000,00 kn na ime naknade štete zbog pretrpljenih duševnih boli, sa zateznim kamatama, te su tužitelji dužni tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 8.540,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavili su tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, te tuženika obveže da tužiteljima naknadi trošak postupka.

Tuženik na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u vidu duševnih boli zbog teškog invaliditeta bliske osobe – djeteta tužitelja koje je rođeno kao teški invalid, a tužitelji smatraju tuženika odgovornim za naknadu štete jer je kao liječnik ginekolog pratio trudnoću prvotužiteljice, te nakon izvršenih ultrazvučnih pregleda tvrdio da su nalazi uredni, a što nije bilo točno, pa nije poduzeto liječenje ploda ili prekid trudnoće prvotužiteljice.

Utvrđeno je da je dijete tužitelja mld. S. rođen … u Općoj bolnici u V. uz početnu dijagnozu – spina bifida aperta, ventriculomegalia, Q 05,2, te je nakon poroda upućen u Dječju kliniku R., Zavod … radi operativnog zahvata, a prema konačnoj dijagnozi prilikom otpusta iz bolnice radi se o djetetu s prirođenom greškom razvoja središnjeg živčanog sustava s hipertenzivnim hidrocefalusom. Utvrđene malformacije (deformiteti) djeteta po svojoj prirodi predstavljaju razvojni defekt centralnog živčanog sustava, spina bifida spada u grupu poremećaja zatvaranja neuralne cijevi, a ventriculomegalia u poremećaje nakupljanja i cirkulacije celebrospinalne tekućine. U vezi mogućnosti liječenja ploda za vrijeme intrauterinog života teoretski dolaze u obzir intrauterini zahvati s ciljem olakšavanja simptoma i produljenja trudnoće što bliže terminu, ali nikako sa ciljem konačnog izlječenja. Spina bifida i ventriculomegalia se ne ubrajaju u malformacije koje predstavljaju apsolutnu indikaciju za prekid trudnoće, jer se radi o kirurški korektibilnim defektima u znakovitom postotku, a prognozu glede kasnijeg oštećenja, invaliditeta i komplikacija moguće je točno dati tek kasnije nakon poroda i praćenja motoričkih funkcija donjih ekstremiteta, mokraćnog mjehura i sl.. Prognoza najčešće ovisi o veličini defekta i razini kralježnice u kojoj je nastalo, ali je apsolutno nemoguće prije poroda točno prognozirati komplikacije i kasniji ishod samo na temelju ultrazvučnog pregleda. Između pojave malformacije kod djeteta tužitelja koje su dovele do teškog invaliditeta i postupanja tuženika nema uzročne veze, jer utvrđene malformacije predstavljaju razvojni defekt centralnog živčanog sustava, a na njihovu pojavu i razvoj postupanje tuženika nije moglo utjecati, niti bi njihovim ranijim otkrivanjem njihov nastanak bio spriječen.

Kako utvrđene malformacije kod djeteta tužitelja nisu posljedica nesavjesnog i nepravilnog postupanja tuženika, niti bi njihovo ranije otkrivanje od strane tuženika moglo spriječiti njihov razvoj i smanjiti štetne posljedice, okolnost što ih tuženik nije otkrio ultrazvučnim pregledima nema za posljedicu njegovu odgovornost za naknadu štete u konkretnom slučaju.

Zaključivši da je tuženik u izvršavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti u odnosu na praćenje i kontrolu trudnoće prvotužiteljice kao pacijentice u njegovoj privatnoj ginekološkoj ambulanti postupao savjesno i u skladu s pravilima struke, sukladno čl. 18. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu ZOO) nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

Odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznopravnom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Međutim, činjenica što tuženik prilikom ultrazvučnih pregleda nije otkrio malformacije kod djeteta tužitelja doista nije u uzročnoj vezi sa njihovim postojanjem, jer su one postojale od samog početka trudnoće prvotužiteljice i povećavale se razmjerno rastu ploda, a kako one ne predstavljaju apsolutnu indikaciju za prekid trudnoće niti postoji mogućnost njihova izlječenja za vrijeme intrauterinog života, pa i u slučaju da ih je tuženik otkrio, one ne bi mogle biti uklonjene niti smanjene štetne posljedice zbog njihova postojanja.

Kako je pitanje uzročne veze između ponašanja štetnika i nastanka štete drugoj osobi jedna od pretpostavki nastanka obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu, a kako u konkretnom slučaju takva uzročna veza ne postoji između ponašanja tuženika i nastanka štete u vidu duševnih boli tužitelja zbog teškog invaliditeta njihovog djeteta, tuženik nije odgovoran za naknadu štete tužiteljima, pa je tužbeni zahtjev neosnovan.

Suprotno tvrdnji tužitelja u reviziji ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP).

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka time što je prvostupanjski sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem prvotužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja, jer je ocijenio da s obzirom na izvedene dokaze nije radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje predmetnog spora saslušati i tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja. Time tužitelji nisu onemogućeni u raspravljanju pred sudom. Naime, odlučne sporne činjenice u ovom sporu utvrđene su temeljem medicinskog vještačenja, pa iskazivanje prvotužiteljice o tim činjenicama nije bilo neophodno. Neizvođenjem dokaza saslušanja prvotužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja nije povrijeđeno načelo obostranog saslušanja stranaka kako smatraju tužitelji, jer je njima dana mogućnost da se izjašnjavaju o navodima tuženika (čl. 5. st. 1. ZPP). Načelo saslušanja stranaka ne sastoji se u obaveznom izvođenju dokaza saslušanjem stranaka u svrhu dokazivanja, a taj dokaz se izvodi u svrhu utvrđivanja činjeničnog stanja, ako je to neophodno s obzirom na druge izvedene dokaze. Neizvođenjem toga dokaza nije povrijeđeno niti načelo kontradiktornosti, jer je sud ovlašten saslušati i samo jednu parničnu stranku u svrhu dokazivanja, ako se uvjerio da drugoj stranci nisu poznate sporne činjenice (čl. 265. st. 1. ZPP).

Drugostupanjski je sud suprotno tvrdnji revidenata ocijenio navode u žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude koji su od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. listopada 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.