III Kž-7/2012-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž 7/12-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u trećestupanjskom vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića, Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. F. V., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 - u daljnjem tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbi opt. F. V. podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. listopada 2012. broj I Kž-435/12, u sjednici vijeća održanoj 22. kolovoza 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. F. V. a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ/97, te se izriče da je opt. F. V. djelom činjenično i pravno opisanom u izreci prvostupanjske presude počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanje iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. F. V. preinačuje se pobijana presuda:

a) u odluci o kazni pa se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. KZ/11 na temelju tog propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju od sedam godina dok se uzima iz

. 5.

pobijane presude kao utvrđena kazna dugotrajnog zatvora za teško ubojstvo iz čl. 91. toč KZ/97 u trajanju od 21 godine, a na temelju čl. 53. st. 1. KZ/11 uzima se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj K-1050/08 od 17. ožujka 2011., te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj Ksm-66/09 od 12. studenog 2010., kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj Ksm-55/07 od 20. rujna 2010., pa se opt. F. V. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 29 godina u koju se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 24. kolovoza 2009. pa nadalje,

III Kž 7/12-5

b) u sigurnosnoj mjeri obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. KZ/97 na način da se ista ukida.

III. U ostalom dijelu žalba opt. F. V. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. listopada 2012. broj I Kž-435/12 odbijena je žalba opt. F. V., te je potvrđena presuda Županijskog suda u Rijeci od 30. ožujka 2012. broj K-48/11 kojom je opt. F. V. proglašen krivim što je u stjecaju počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina te kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 5. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu, a temeljem odredbe čl. 62. st. 1. KZ/97 uzete su mu kao već utvrđene kazne zatvora izrečene pravomoćnim presudama i to: kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj K-1050/08 od 17. ožujka 2011. zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. KZ u svezi čl. 33. KZ/97, kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj Ksm-66/09 od 12. studenog 2010. zbog kaznenog djela iz čl. 216. i čl. 217. KZ, te kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj Ksm-55/07 od 20. rujna 2010. zbog kaznenog djela prikrivanja te kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnom ili sredstvom pa je primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. toč. a) KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 30 godina u koju mu je temeljem čl. 63. KZ/97 uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. kolovoza 2009. pa nadalje.

Po čl. 75. KZ/97 prema optuženiku primijenjena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koje može trajati do prestanka razloga zbog kojih je i primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora time da ne može trajati dulje od pet godina.

Po čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 63/02 – pročišćeni tekst i 115/06 - dalje u tekstu: ZKP/97), optuženik je oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.- 6. ZKP/97, te obveze da naknadi nagradu i nužne izdatke postavljenog mu branitelja u cijelosti.

Protiv presude suda drugog stupnja žalbu je podnio opt. F. V. po branitelju K. B., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda ukine i optuženika pusti na slobodu, odnosno ukine prvostupanjska i drugostupanjska presuda u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Odgovor na žalbu nije podnesen.

III Kž 7/12-5

Prije održavanja sjednice vijeća po čl. 394. st. 2. u svezi čl. 373. st. 1. ZKP/97 spis je dostavljen na dužno razgledanje državnom odvjetniku Republike Hrvatske. U svom pisanom mišljenju od 5. prosinca 2012. broj KŽ-DO-1560/12 zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 žalitelj nalazi u tome, jer da je izreka drugostupanjske presude proturječna njezinom obrazloženju. Nadalje, da se iz samog obrazloženja presude ne može zaključiti koji su to konkretno provedeni dokazi na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju presudu, a materijalni i personalni dokazi, te nalaz i mišljenje vještaka ukazuju da je presuda temeljena na obrazloženjima koja su moguća, ali ne i kao nedvojbeno utvrđivanje načina odvijanja događaja.

Prije svega valja istaći da žalitelj u žalbi nije konkretizirao u čemu se sastoji navedena proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude a niti u čemu postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka i vještaka danim u tijeku postupka već se samo parafraziraju dijelovi zakonskog teksta čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97. Iznijeti razlozi zapravo predstavljaju preocjenu materijalnih i personalnih dokaza, te zaključak da nije na nedvojben način utvrđeno počinjenje kaznenih djela od strane optuženika i odnose se ustvari na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja i ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju se poziva žalitelj.

Suprotno navodima žalitelja izreka pobijane presude potpuno je jasna i određena glede odlučnih činjenice bez proturječnosti i nije proturječna njenom obrazloženju, a niti postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u tijeku postupka, pa je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 neosnovana. Osim toga u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi izvedeni dokazi su svestrano ocjenjivani kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu, te su takvom ocjenom utvrđivane sve relevantne činjenice u odnosu na terećena kaznena djela optuženiku sukladno odredbi čl. 8. ZKP/97 na koje se poziva žalitelj, pa nije osnovana žalba optuženika da bi u drugostupanjskoj presudi bila ostvarena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97. Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 379. st. 1. toč.1. ZKP/97, ovaj sud trećeg stupnja nije utvrdio da bi bila počinjena neka druga bitna povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je žalba optuženika iz te žalbene osnove neosnovana.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelj ponavlja razloge već iznesene protiv prvostupanjske presude pri čemu u suštini zaključuje da su od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog suda jednostrano i brzo stvoreni zaključci i prihvaćene takve verzije događaja koje su teoretski moguće, ali se one ne zasnivaju na pouzdanim dokazima i činjeničnom materijalnu, odnosno dokazi provedeni u postupku upravo govore da optuženik nije počinio terećena kaznena djela. Drugostupanjski sud, po tvrdnji žalbe zanemaruje a prvostupanjski sud šturo obrazlaže da bi obrana optuženika u djelu dobrovoljnog spolnog odnosa bila opovrgnuta, budući da optuženik od samog početka postupka tvrdi da je imao dobrovoljni odnos sa oštećenom, te da su se tada i rastali. Iskaze svjedoka, nalaze vještaka i

III Kž 7/12-5

njihovo tumačenje kroz različita obrazloženja u pobijanoj presudi nisu prihvatljiva već je provedene dokaze u konačnici trebalo vrednovati primjenom načela in dubio pro reo, koje se mora primjenjivati kad se pojavi dvojba u utvrđivanju odlučnih činjenica.

Razmatrajući izložene žalbene prigovore kojima se u suštini ne iznosi ništa nova što optuženik već nije naveo u žalbi protiv prvostupanjske presude i što drugostupanjski sud nije ocjenjivao, ovaj sud trećeg stupnja nalazi da optuženik žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska i drugostupanjska presuda, jer su u tim presudama sudovi u pogledu svih odlučnih činjenica pa tako i onih koji se žalbom pokušavaju dovesti u sumnju u obrazloženju presuda dali u svemu uvjerljive i prihvatljive razloge.

Pritom prije svega valja istaknuti i ponoviti da tragovi papilarnih linija optuženika na prozoru kuće oštećene upućuju da je optuženik nasilno ušao u kuću oštećenice. Stoga opravdano i argumentirano prvostupanjski i drugostupanjski sud ne prihvaća obranu optuženika da su tragovi papilarnih linija optuženika na prozoru kuće oštećene ostali zbog toga što je optuženik farbao prozore kuće oštećene. Ovo iz razloga, kako se to valjano obrazlaže u pobijanoj presudi, jer iz iskaza svjedoka G. V. proizlazi da je oštećena sama farbala prozore i to zadnji put oko godinu dana prije svoje smrti. Sukladno tome, kako se to ispravno navodi u pobijanoj presudi i iz mišljenja sudskog vještaka za daktiloskopiju I. M. proizlazi da se u odnosu na pronađene tragove papilarnih linija optuženika na prozoru vrlo vjerojatno radi o tragu svježijeg porijekla. Stoga cijeneći navedene dokaze u međusobnoj povezanosti osnovano je zaključiti da su pronađeni tragovi papilarnih linija optuženika na prozoru nastali otvaranjem drvenih grilja spavaće sobe oštećenice i ulaskom optuženika u sobu, a ne od farbanja prozora kako to optuženik tvrdi u obrani. Sagledavajući naprijed navedene činjenice sudovi su nedvojbeno utvrdili i ispravno zaključili da su pronađeni fragmentarni otisci papilarnih linija, koji su i identificirani kao otisci papilarnih linija optuženika nastali upravo inkriminiranog dana zbog nasilnog ulaženja optuženika u stan oštećenice.

Nadalje, osnovano i argumentirano se u pobijanoj presudi obrazlaže kako je u tijeku postupka utvrđeno da su na odjeći koja je nedvojbeno pripadala optuženiku pronađeni tragovi krvi oštećene A. L.. Tako se navodi da su na kratkim kariranim hlačama, plavim gaćicama- boksericama, crnoj majci i lijevoj tenisici pronađeni tragovi krvi koji se u potpunosti podudaraju s DNA profilom oštećene A. L., a posebno obilni tragovi krvi su pronađeni na plavim gaćicama-boksericama. Provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem utvrđeno je da je oštećena krvarila iz rane razderotine u području čmarnog otvora i predvorja rodnice, pa se u povezanosti ovako objektivno utvrđenih činjenica iz materijalnih dokaza i mišljenja vještaka u pobijanoj presudi prvostupanjskog i drugostupanjskog suda opravdano zaključuje da upravo to upućuje na optuženika kao počinitelja kaznenih djela. Na okolnost da se nije radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu, suprotno tvrdnji žalbe, nedvojbeno upućuje, a kako se to argumentirano obrazlaže u pobijanim presudama, činjenica da su na tijelu oštećene pronađene brojne ozljede i to na lijevom boku četiri oguljotine uz nekoliko krvnih podljeva, na stražnjoj strani nadlaktice uz nakupinu točkastih krvarenja, na desnom laktu tri oguljotine i plavičasti krvni podljev, te na vanjskoj strani desne nadlaktice ograničeni krvni podljev i s unutarnje strane nakupina točkastih krvarenja, koje ozljede se, sukladno nalazu medicinskog vještaka osnovano mogu uzeti kao obrambene ozljede nastale na način da je gornji dio tijela oštećenice bio na podu radi čega oštećena i nije bila u mogućnosti pružiti adekvatni otpor optuženiku.

III Kž 7/12-5

Sve te činjenice uz utvrđenje da su pronađene gaćice oštećenice poderane uz lijevi rub u svojoj ukupnosti ukazuju da optuženik u obrani nije bio vjerodostojan kada tvrdi da je sa oštećenom imao dobrovoljni spolni akt. Upravo suprotno, sve navedene i objektivno utvrđene ozljede oštećenice nastale su da bi se savladao njezin otpor odnosno, da bi se ista onemogućila u pružanju daljnjeg efikasnog otpora. Tako rana razderotina u području čmarnog otvora i predvorja rodnice nedvojbeno ukazuje da je optuženik upotrebom sile savladao otpor oštećene kako bi sa istom imao spolni odnos i spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnosom. Temeljem svih naprijed objektivno utvrđenih činjenica opravdano se u pobijanim presudama zaključuje da je optuženik bio svjestan da oštećena s njim ne želi spolni odnos niti sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju, jer je imao svijest da mu ista pruža otpor u datim okolnostima, s obzirom na svoju životnu dob. Stoga su sve odlučne činjenice tog kaznenog djela izvedenim dokazima pobliže navedenim u pobijanim presudama utvrđena na nedvojben način, što žalbom optuženika nije dovedeno u sumnju, a nije bilo ni osnova za primjenu načela in dubio pro reo, kako se to predlaže u žalbi.

Osim toga, u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi ispravno se prihvaća kao vjerodostojan iskaz svjedoka S. J., koja, kako to ukazuje rezultat dokaznog postupka nije imala razloga neosnovano iznositi činjenice na štetu optuženika. Iz njenog iskaza nedvojbeno proizlazi da je u noći 22/23. kolovoza 2009. optuženik bio obučen u majicu kratkih rukava tamoplave boje, a dopušta da se možda radilo o crnoj i kratke karirane hlače. Pritom se pravilno uzima da se ti navodi svjedokinje podudaraju sa obranom optuženika u istrazi, gdje tvrdi da se dolaskom kući iz C. H. nije presvlačio, te da je otišao do kuće A. L. u istoj odjeći, a na njoj su kasnije pronađeni materijalni tragovi koji terete optuženika. Konačno, optuženik u istrazi nije iskazivao da bi mu te odjevne predmete donio njegov otac, a nije spominjao ni da bi na kući oštećene farbao prozore. Stoga te činjenice u svojoj podudarnosti i povezanosti ukazuju na nevjerodostojnost obrane optuženika da mu je navedene odjevne predmete predao njegov otac, čime zapravo želi reći da je njegov otac mogući počinitelj tih kaznenih djela. Međutim, pritom valja podsjetiti da su u pobijanoj prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi dati iscrpni razlozi za neprihvaćanje takve obrane optuženika, a koje prihvaća u cijelosti i ovaj sud trećeg stupnja. Kod toga je odlučno da je provedenim DKT vještačenjem utvrđeno da ni jedan od fragmentarnih otisaka papilarnih linija pronađenih na mjestu događaja ne potječe od ruku oca optuženika, pa je tvrdnja optuženika u tom pravcu neutemeljena, kao i njegova obrana. Prema nalazu vještaka sudske medicine dano je stručno prihvatljivo objašnjenje da su tragovi krvi na boksericama a koji prema DNA analizi pripadaju oštećenoj nastali prilikom silovanja oštećene, kad je došlo do krvarenja iz predvorja rodnice gdje je nađena manja laceracija sluznice, a oko čmarnog otvora u stražnjem dijelu nađen je uzdužni razdor sluznice, dok su tragovi sasušene krvi nađeni tijekom očevida i među bedrima oštećene. Slijedom toga, evidentno je da je došlo do prijenosa krvi oštećenice na područje spolovila optuženika, a kako je optuženik potom navukao bokserice koje je imao na sebi, ti tragovi su se zadržali i na enja. Tako utvrđene činjenice uz okolnost da je boksericama što potvrđuje i nalaz DNA vještač

DNA profil oštećene pronađen i na kratkim kariranim hlačama i tenisici optuženika na nedvojben način isključuje obranu optuženika da se prilikom brijanja genitalija porezao, jer bi tada DNA analiza ukazala i na tragove njegove krvi a ne samo oštećene.

Ispravno su u pobijanim presudama ocjenjeni iskazi svjedoka J. M., A. G., D. Č. i M. K. u kojima, suprotno navodima žalbe ne postoje nejasnoće, niti kontradiktornosti ili nedosljednosti u pogledu odlučnih činjenica, jer su ti iskazi sukladni materijalnim dokazima i provedenim vještačenjima, a te činjenice nisu dovedene u sumnju tvrdnjama iz žalbe.

III Kž 7/12-5

Opravdano se u pobijanim presudama prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. D. C. iz kojeg proizlazi da je pritisak na vrat oštećene rukama počinitelja morao trajati barem pet minuta i da su zadnje ozljede na tijelu oštećene ozljede lokalizirane u području vrata, te da je to bilo zadnjih pet minuta u životu oštećene. Stezanje vrata rukama je mehanizam koji je u konačnici doveo do smrtnog ishoda, uz krvarenja u vratnoj muskulaturi utvrđena obostrano uz vratnu kralježnicu što ukazuje da je pritisak na vrat vršen kontinuirano sa obje ruke, uslijed čega je došlo i do prijeloma jezične kosti, lijeve štitne hrskavice i prstenaste hrskavice. Stoga se osnovano u pobijanoj presudi navodi da, kada se uzmu u obzir činjenice da je optuženik nakon što je počinio kazneno djelo silovanja na štetu oštećene, najprije kabel usisavača omotao oko njezina vrata, te joj dlanom pritiskao usnu šupljinu radi nemogućnosti vikanja i okolnosti što ga je poznavala, a potom odvukao do kreveta gdje joj je objema rukama stezao vrat najmanje pet minuta i da je radi toga došlo do smrti oštećene, te utvrđene činjenice upućuju da je optuženik bio svjestan da ga je oštećena prepoznala i da bi ga za počinjeno djelo silovanja prijavila, pa upravo da je onemogući u tome i prikrije prethodno počinjeno djelo, je svjesno i voljno oštećenu na opisani način usmrtio. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanim presudama ispravno su izvedeni zaključci da se u opisanom postupanju optuženika stječu svi elementi kaznenog djela iz čl. 91. st. 5. KZ/97 što je i valjano obrazloženo, posebice po sudu drugog stupnja.

Budući da optuženik žalbom nije doveo u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na inkriminiranu mu djelatnost opisanu u izreci prvostupanjske presude, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 91. st. 5. KZ/97 nije osnovana. Međutim, ispitujući presudu povodom žalbe optuženika po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ/97, ovaj sud trećeg stupnja je utvrdio da je na štetu optuženika u odnosu na to kazneno djelo pogrešno primijenjen kazneni zakon, jer je novi kazneni zakon (KZ/11), koji je u međuvremenu stupio na snagu blaži za počinitelja. Naime, prema odredbi čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 propisana je manja minimalno zapriječena kazna (od jedne do deset godina) u odnosu na presuđeno kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ/97 (od tri do deset godina), koji je primijenjen u pobijanoj presudi. Jednako tako, zbog primjene blažeg kaznenog zakona postupljeno je i u odnosu na primijenjenu sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. KZ/97, koju je u pobijanoj presudi trebalo ukinuti, budući su odredbe čl. 68. KZ/11 blaže za optuženika. Slijedom toga, povodom žalbe optuženika a po službenoj dužnosti ovaj sud trećeg stupnja preinačio je pobijanu presudu glede pravne oznake djela na način kako je to opisano u toč. I. izreke ove presude. Uslijed toga je i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika u odnosu na to kazneno djelo zbog odluke o kazni, drugostupanjska presuda preinačena na način kako je to opisano u toč. II.a i II.b izreke.

Optuženik žalbom ne pobija presudu zbog odluke o kazni, pa je ovaj sud trećeg stupnja istu ispitivao temeljem čl. 382. ZKP/97. Prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski i drugostupanjski sud su u svojim presudama ispravno ocijenili sve okolnosti koje su od značaja za odluku o kazni koje su i pravilno vrednovali, te u svojim odlukama detaljno obrazložili. Ispravno se u tim presudama uzimaju kao olakotne okolnosti da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, zatim njegova mlada životna dob, pa s obzirom na te okolnosti, kao i da je u odnosu na kazneno djelo silovanja primijenjen blaži kazneni zakon to mu je za to djelo po ovom sudu, kao primjerena, utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina. Osnovano se su u odlukama nižih sudova optuženiku uzimaju kao

III Kž 7/12-5

otegotne okolnosti veći stupanj kriminalne volje i upornost u savladavanju zatvorenog prostora da bi došao do oštećenice, kao i okolnost da su njegovi postupci prema oštećenoj izrazili jedan veći stupanj bezobzirnosti i surovosti radi kojih je oštećena pretrpjela veće bolove, kao i strah za život u situaciji bespomoćnosti zbog postupanja optuženika, a s obzirom na njezinu poodmaklu životnu dob, te ranija osuđivanost optuženika. Pritom su optuženiku pravilno uzete kao utvrđene kazne u citiranim pravomoćnim presudama navedenim u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi. Stoga cijeneći sve prethodno navedene olakotne i otegotne okolnosti, zatim okolnost primjene odredbi blažeg kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo silovanja, po ocjeni ovog suda trećeg stupnja, izrečene pojedinačne kazne, kao i sada izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju 29 godina, u svemu je primjerena ličnosti optuženika i svim konkretnim okolnostima počinjenih kaznenih djela za koje je proglašen krivim. Tako izrečenom jedinstvenom kaznom postići će se specijalno preventivna ali i generalno preventivna svrha kažnjavanja, te će adekvatno utjecati na optuženika i na sve građane da ne čine kaznena djela, te da shvate pravednost kažnjavanja njihovih počinitelja.

Slijedom naprijed izloženog i kako ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene druge povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem čl. 390. st. 1. te čl. 387. u vezi čl. 394. st. 2. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. kolovoza 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak-Ćaleta, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.