Rev-1587/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1587/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. b. d.d., Č., koju zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Č., protiv tuženika N. K. iz Z., koga zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 3571/12-3 od 21. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda Zagrebu, poslovni broj Povrv-6275/11-7 od 6. veljače 2012. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-6275/11-9 od 7. ožujka 2012., na sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana

Obrazloženje

Drugostupanjskom je presudom potvrđena ispravljena prvostupanjska presuda kojom je, u točki I. izreke, ukinut u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi broj Ovrv-377/11 od 15. ožujka 2011. javnog bilježnika I. M. iz Č. kojim je tuženiku naloženo da plati tužiteljici iznos od 224.810,26 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke. Potvrđena je i toč. II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 81.967,20 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica ističući da reviziju podnosi radi počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i radi pogrešne primijenjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske odluke, podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U skladu s odredbom čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 224.810,26 € u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim kamatama, koje tužiteljica potražuje od tuženika po osnovi bjanko mjenice, koju je tuženik izdao tužiteljici kao osiguranje za kredit koji nije vraćen u cijelosti, a koji je tužiteljica odobrila društvu S.N. S. d.o.o. da bi Ugovorom o preuzimanju duga od 7. prosinca 1998. taj dug, uz pristanak tužiteljice, preuzelo društvo N.- K. d.o.o.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je predmetni kredit društvu S.N. S. d.o.o. odobren Ugovorom o kreditu sklopljenim 17. ožujka 1998. (broj 30883000010) i 1. travnja 1998. (broj 30887001274), pri čemu je prva rata kredita dospjela 1. veljače 1999., a zadnja 1. siječnja 2002.;

-da je tuženik 7. prosinca 1998. izdao i potpisao bjanko mjenicu kao sredstvo osiguranja za izvršenje ugovora o kreditu,

- da je tužiteljica, nakon što se nije uspjela naplatiti, na mjenici kao datum dospijeća naznačila 9. veljače 2011. te ju protestirala 10. veljače 2011. i pokrenula ovršni postupak koji je nastavljen kao postupak u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Imajući na umu navedena utvrđenja, nižestupanjski su sudovi ocijenili da je predmetna mjenica ispunjena protivno odredbama osnovnog pravnog posla, pa unatoč tome što su stranke u čl. 8. Ugovora o preuzimanju duga ugovorile ovlaštenje banke – tužiteljice da popuni instrumente osiguranja u skladu sa zakonskim propisima i upotrijebi ih za naplatu svih dospjelih potraživanja po osnovnom ugovoru te ih učini dospjelima na dan koji sama banka odabere, nižestupanjski su sudovi ocijenili da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, u smislu čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj: 49/01, dalje ZM). Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

S takvim shvaćanjem nižestupanjskih sudova suglasan je i ovaj revizijski sud. U ovom predmetu utvrđeno je da je obveza korisnika kredita dospjela 1. siječnja 2002. kad je dospjela i zadnja rata, te da tužiteljica svoje potraživanje po osnovi kredita nije uspjela naplatiti u cijelosti.

Tuženik je mjenični obveznik čiji se potpis nalazi na poleđini mjenice te u smislu odredbe čl. 14. st. 1. ZM isti odgovara da će mjenica biti isplaćena. Radi se o bjanko vlastitoj mjenici koja u vrijeme njezinog izdavanja nije sadržavala sve bitne sastojke, a sve s namjerom da se ti sastojci naknadno popune u okviru ovlaštenja danih u čl. 8. Ugovora o preuzimanju duga.

Polazeći od osnovne svrhe mjenice - kao jednostranog apstraktnog pravnog posla - kojem njen izdavatelj (trasant) daje nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku mjenice (remitentu) isplati određeni iznos novca ili se njime obvezuje da će sam obaviti tu isplatu, valja primijeniti čl. st. 1. 78. ZM prema kojem svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.

U navedenim okolnostima odlučno je pitanje je li valjana odredba u sporazumu stranaka kojom izdavatelj vlastite mjenice (trasant) ovlašćuje remitenta da naknadno popuni bjanko mjenicu predanu radi osiguranja plaćanja iz osnovnog posla tako da po svojoj volji odredi dan dospjelosti. S tim u vezi je odlučno s kojim danom počinje teći zastarni rok od tri godine za potraživanja imatelja mjenice prema trasantu u slučaju kada je mjenica predana mjeničnom vjerovniku kao bjanko mjenica u kojoj nije bio označen datum dospjelosti, polazeći od toga da bjanko mjenica postaje vrijednosni papir - mjenica tek ako i kada se ispuni u skladu sa zakonom i ovlaštenjima iz ugovora.

U odnosu na primjenu ovdje mjerodavnog materijalnog prava na to sporno pitanje, shvaćanje na kojemu je temeljena i osporena presuda revizijski sud je već izrazio u više svojih odluka. Prema pravnom shvaćanju iz presude poslovni broj Rev-760/2004-2 od 16. siječnja 2008., presude Rev 3091/15-2 od 12. ožujka 2019. i presude Rev 683/19-2 od 24. travnja 2019. ovog revizijskog suda, ništava je odredba sporazuma stranaka po kojoj je tužiteljica ovlaštena sama ispuniti bjanko mjenicu tako da odredi dan dospjelosti po svojoj volji. Naime, takva je odredba u suprotnosti s izričitim odredbama Zakona o mjenici koje govore o dospjelosti mjenično pravne obveze i zastari mjenično pravnih zahtjeva.

Izneseno shvaćanje prihvaćeno je prethodno i na 4. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IVg 46/07-4 održanoj 16. travnja 2007. i glasi: "Ništava je odredba sporazuma o popunjavanju bianco mjenice po kojoj je imatelj bianco mjenice ovlašten po svojoj volji učiniti bianco mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu s osnovnim pravnim poslom".

Zastarni rok u kojem zastarijevaju mjenično pravni zahtjevi daje pravnu sigurnost mjenično pravnim dužnicima da se od njih ne će moći naplatiti neki mjenično pravni zahtjevi nakon proteka određenog zastarnog roka od dospjelosti mjenično pravnog zahtjeva odnosno pravodobno podignutog protesta tj. da će se moći uspješno protiviti takvim zahtjevima isticanjem prigovora zastare mjenično pravnog zahtjeva.

U konkretnom slučaju potraživanje iz osnovnog posla - ugovora o kreditu, dospjelo je 1. siječnja 2002., pa je s tim datumom dospjela obveza trasanta, neovisno od toga što je na mjenici kao dan dospijeća naveden 9. veljače 2011.

Prema tome, u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu 15. ožujka 2011. protekao je zakonom propisani zastarni rok pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stoga je, na temelju čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 12. studenog 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.