I Kž-420/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-420/1991-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optužene Z. S. zbog krivičnog djela iz čl. 229. st. 1. i 2. KZH odlučujući o žalbi javnog tužitelja podnesene protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 26. ožujka 1991. K-143/90, u sjednici održanoj 18. ožujka 1992. saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske

Hranjski Marijana,

r i j e š i o je:

Uvažava se žalba javnog tužitelja, te se prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje

O b r a z l o ž e n j e :

Uvodno navedenom prvostepenom presudom optužena je Z. S. na temelju čl. 350. t. 3. ZKP oslobođena optužbe za kriv. djelo pronevjere iz čl. 229. st. 1. i 2. KZH činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

Protiv te presude podnio je javni tužitelj žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnijela je putem branitelja, odvjetnika S. Z. iz V., optuženica i predložila da se žalba kao neosnovana odbije.

Nakon razmatranja predmeta na temelju čl. 370. st.

2. preuzetog ZKP javni je tužitelj Republike Hrvatske predložio da se žalba usvoji.

Na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Krivičnog zakona u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske nije udovoljeno zahtjevu optuženice istaknutom u odgovoru na žalbu da se njezin branitelj obavijesti o održavanju sjednice, jer je takva obveza tim propisom privremeno otpala.

I Kž 420/1991-3

Žalba je osnovana.

Javni je tužitelj u pravu kad smatra da je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje pogrešno kad nije našao dokazanim da je optuženica učinila krivično djelo pronevjere.

Prvostepeni sud smatra utvrđenim na osnovu obrane optuženice i iskaza svjedoka V. D., B. Ž. i G. R. da je optuženica dana 23. III. 1990. u prodavaonici u ladici imala "veću svotu novca" a koja se tamo nakupila zato što su navedeni svjedoci platili neposredno prije toga (u periodu od 20. do 23. III. 1990.) ranije preuzetu robu, te što su robu prodanu na poček upravo inkriminiranog dana tj. 23. III. 1990. platile i "druge osobe" kojima je optuženica bila prodala robu na poček. Dalje smatra utvrđenim - a to nije ni sporno - da je u prodavaonicu u kojoj je optuženica bila poslovođa izvršena provala 23. III. 1990. odnosno još i dan prije toga, pa iako maloljetni učinioci tih provala, a u ovom postupku saslušani svjedoci K. L., M. M., S. Z. i S. R. i F. Z. govore o različitim iznosima novca koji je u tim dvjema provalama krađama ukraden, sud njihove iskaze glede visine iznosa prisvojenog novca iz prodavaonice nije prihvatio kao istinite, već je prihvatio obranu optuženice da je ukradeno oko 60.000 dinara čime bi bio prikriven cjelokupni inkriminirani iznos od 46.952,30 dinara, pa zaključuje da inkriminirani iznos nije nastao prisvajanjem od strane optuženice, odnosno da to nije dokazano.

Ovakvo zaključivanje pobijane presude - barem za sada - nije prihvatljivo.

Ne dovodeći žalbom u dvojbu činjenicu da su svjedoci V. D., D. Ž. i G. R. platili optuženici neposredno prije dviju krađa svoja dugovanja za ranije preuzetu robu (koja iznosi ukupno 23.500 dinara - svjedok V. platio je 9.000 din, svjedok B. 1.4.000 din, a svj. G. 500 dinara) javni tužitelj tvrdi da se u vrijeme izvršenja dviju krađa 22. i 23. ožujka 1990. nije moglo naći u prodavaonici ukupno 46.952,30 dinara, za čije se prisvajanje optuženik tereti, pa da taj iznos onda nije mogao biti ni ukraden, već da ga je prisvojila optuženica, iskoristivši činjenicu krađe novca iz njezine prodavaonice kao izliku i pokriće za to prisvajanje.

Doista, ako se ima u vidu činjenica da je zadnji polog gotovine koji je izvršila optuženica na račun ošt. P. P. O. P. Č. iznosio 6.010 dinara, onda se do vremena krađe koju su izvršili maloljetnici 22. i 23.IH nije mogao sakupiti utržak od čak 60.000 dinara, pa ni od 46.952,30 dinara i to bez obzira na to da li je taj zadnji polog novca učinjen od strane optuženice 20. III. 1990., kako bi to proizlazilo iz iskaza optuženice istražnom sucu (a u kom pravcu govori i podatak iz krivične prijave) ili je taj polog bio 23. III. 1990. kako to na temelju nalaza knjigovodstvenog vještaka tvrdi žalitelj. Naime, pregledom polaganja utrška od strane optuženice, s jedne strane, te usporedbom tih pologa i vrijednosti robe kojom je prodavaonica bila zadužena, s druge strane, treba praktički isključiti mogućnost da se u tako kratkom vremenu - bila to dva odnosno tri dana ili samo dio dana 23. III. 1990. - moglo naći toliko gotovine da bi krađama bio pokriven cjelokupni iznos manjka prodavaonice.

I Kž 420/1991-3

Pregledom dokumentacije o polaganju utrška (gotovine i čekova) vještak je našao da je optuženica utršak predavala neredovito, svakih nekoliko dana, a taj je pregled dat na str. 4 nalaza (list 145 spisa). Analizom tog pregleda uočljivo je da ni jedan polog gotovine u siječnju 1990. nije bio veći od 5.000 d, u veljači od 2.000 d, dok su u ožujku bila svega tri pologa i to 14. III. 1990. u iznosu od 3-250 d,

15. III. 1990. položeni su čekovi, a 20. III. 1990. gotovina u iznosu od 6.010 d. S druge strane, ukupna vrijednost robe u prodavaonici na inventuri 31. XII. 1989. iznosila je 65.131,80 d. Ako se ove veličine međusobno usporede i uz uvažavanje činjenice da su već navedeni svjedoci neposredno prije krađa (22. i 23. III. 1990 . ) platili svoja dugovanja optuženici za ranije preuzetu robu (a koja ukupno iznose 23-500 dinara, kako je to već navedeno) postavlja se pitanje, na kojem s pravom inzistira žalitelj, na koji bi način bilo moguće optuženici prikupiti razliku gotovine do iznosa od oko 60.000 d, koliko je optuženica 17. IV. 1990. u pismenoj krivičnoj prijavi zbog krađa deklarirala kao iznos štete, odnosno do iznosa od makar 46.952,30 dinara za koji se ona tereti optužnicom. Pri tome treba imati u vidu da optuženica nije jednako prikazivala visinu ukradenog novca, jer je prema navodima žalitelja u svojoj izjavi od 24. III. 1990. potpisala da je ukradeno oko 30.000 d.

Točno je da svj. K. L., F. Z., F. K., M. M., S. Z. i S. R., ne iskazuju istovjetno o iznosima novca koji su ukradeni iz prodavaonice, odnosno koje su oni dobili od K. L. (koji je nesporno ušao u prodavaonicu i izvršio krađu novca) no u iskazima ovih svjedoka postoje i neke približne podudarnosti glede ukupne visine ukradenog novca (svj. F. Z. i M. M. govore o iznosu od 2.000 do 3.000 d, a svj. K. L. o 3.000 d). U svakom slučaju, radi se o iskazima djece koja su u vrijeme davanja tih iskaza kao svjedoka bila svjesna da ne podliježu krivičnoj odgovornosti, pa se žalitelj opravdano poziva i na te iskaze, koji u svakom slučaju ozbiljno demantiraju obranu optuženice o krađi tako visokog iznosa novca o kojem ona govori.

Zbog iznesenih razloga valjalo je usvojiti žalbu javnog tužitelja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i prvostepenu presudu na temelju čl. 385. st. 1. ZKP ukinuti.

U ponovnom suđenju prvostepeni će sud u prvom redu razjasniti ponovnim saslušanjem knjigovodstvenog vještaka kada je optuženica izvršila zadnju uplatu gotovine - da li je iznos od. 6.010 d uplatila 23. III. 1990., dakle istog dana kada bi po iskazivanju maloljetnih svjedoka bila izvršena druga krađa novca iz njezine prodavaonice, ili je ta uplata izvršena 20. III. 1990, kako bi to proizlazilo iz iskaza optuženice istražnom sucu i navoda krivične prijave, pa će s obzirom na taj podatak, a vodeći računa o vrijednosti robe kojim je prodavaonica tada bila zadužena, kao i o iskazima svjedoka koji tvrde da su optuženici platili svoja ranija dugovanja s jedne, te o iskazima maloljetnih svjedoka koji su učestvovali u krađi i podjeli ukradenog novca, s druge strane, utvrdili koliko je uopće moglo biti gotovine prikupljeno do vremena krađa pa onda i ukradeno, te u vezi s tim, a vodeći računa o uvjetima poslovanja optuženice u prodavaonici u kojoj je bila poslovođa, utvrditi koliki je točno manjak izostao u poslovanju optuženice, te da li se taj manjak može opravdati bilo kojim drugim uzrocima da li

I Kž 420/1991-3

prisvajanju same optuženice, vodeći pri tome računa i o činjenici da je optuženica, (barem kako bi to proizlazilo iz podataka u spisu), manjak oštećeniku naknadila.

U Zagrebu, 18. ožujka 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.