Croatian Supreme Court quashes murder conviction due to incomplete factual findings on self-defense justification.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia quashed the first-instance murder conviction and remanded the case for retrial. The defendant argued that the lower court failed to properly assess whether he had a justified reason to expect an attack, citing inconsistencies in witness testimony and ballistics. The court agreed that the first-instance judgment did not fully resolve whether the victim stood or sat, a detail crucial for evaluating the defendant's reasonable fear of imminent danger.
Legislator headnote
AI generatedčl. 36. KZH; čl. 385. st. 1. ZKP: A criminal conviction must be quashed and the case remanded if the first-instance court fails to fully ascertain material facts necessary to determine whether the defendant had a justified reason to believe an attack was imminent.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 669/1991-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Pavišić Berislava, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Z. M. zbog krivičnog djela iz čl. 36. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Gospiću od 8. srpnja 1991. K 7/91, u sjednici održanoj 6. svibnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Delić Zvonimira,
r i j e š i o j e:
Uvažava se žalba opt. Z. M., te se prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
Obrazloženje
Uvodno naznačenom presudom suda prvog stupnja oglašen je opt. Z. M. krivim zbog kriv. djela ubojstva na mah iz čl. 36. KZH, te je osudjen na temelju istog propisa na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju je na temelju čl. 50. KZJ uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 23. prosinca 1990. do 8. srpnja 1991. g. Na temelju čl. 69. st. 1. KZJ od optuženika je kao predmet izvršenja djela oduzet pištolj, a na temelju čl. 98. st. 1. ZKP naloženo mu je i da plati troškove krivičnog postupka.
Protiv te presude podnio je žalbu optuženik u dva odvojena podneska i putem dvojice branitelja - odvjetnika R. P. iz G. i odvjetnika D. D. iz K., ističući u obje žalbe osnove pobijanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
U žalbama je ujedno predloženo da se optuženik i njegovi branitelji obavijeste o drugostepenoj sjednici, čemu nije udovoljeno, jer je na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske prestala obaveza drugostepenog suda da o svojoj sjednici obavještava stranke.
Zamjenik javnog tužitelja Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku kao zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91 - ZKP) smatra žalbu optuženika neosnovanom i predlaže da se ona odbije.
Žalba je osnovana, s time da se oba podneska optuženika u
I Kž 669/1991-3
ovoj odluci tretiraju kao njegova jedinstvena žalba.
Pobijana presuda uzima dokazanim da je oštećenik u optuženikovoj kući i usprkos upozorenja da ne pjeva nastavio pjevati, da je vrijedjao, a i prijetio, i to medju ostalim da će i ubiti, da je rukama mahao ispred sebe, ali da on nije pucao iz svoje kubure, pa s obzirom na utisak svjedoka koji su bili u kući optuženika (svjedoci B. i M.) da oštećenik neće nikoga ubiti i da se oni sami nisu osjetili ugroženima od oštećenika, izvodi zaključak da se ni optuženik nije trebao osjetiti ugroženim, da napada oštećenika na optuženika nije bilo, a da nije bilo napada niti na njegove ukućane, već da se oštećenik samo nedolično ponašao, odnosno da njegov postupak predstavlja provokaciju koja je dovela optuženika neskrivljeno u satnje jake razdraženosti, i to do mjere bitno smanjenih mogućnosti shvaćanja djela i upravljanja postupcima, u kojem je on reagirao - na inače nesporan način - ispucava-njem 4 metka iz pištolja VIS cal. 9 mm u oštećenika, u cilju da ga liši života, zadavši oštećeniku teške i po život opasne ozljede od kojih je ovaj odmah umro.
Utvrdjenja pobijane presude koja se odnose na ponašanje oštećenika neposredno prije ispaljivanja četiriju metaka iz pištolja i ocjena tog ponašanja samo kao provokacije oštećenika, uz otklanjanje mogućnosti neposredno predstojećeg napada - za sada se ipak ne mogu prihvatiti kao potpuno pouzdano utvrdjena, a time, za sada ni otkloniti eventualno postupanje optuženika u nužnoj obrani.
Pobijana presuda prihvaća naime da je oštećenik prijetio rekavši da će sve "popisati" i ubiti. Time prvostepeni sud očito prihvaća obranu optuženika i iskaz svjedoka B. N. s glavne rasprave,(iako je taj iskaz u tom pogledu različit onom iz istrage) prihvaćajući da je oštećenik izrekao prijetnju da će sve poubijati. Iako je balističko vještačenje pokazalo da su na obim rukama oštećenog N. M. nadjene nesagorjele i djelomično sagorjele čestice baruta, da je kubura koju je oštećenik nesporno imao u rukama bila u funkcionalnom stanju i da je iz nje bilo pucano, a cijev nakon zadnjeg pucanja nije bila očišćena, kao i to da je lovačka patrona pronadjena u ležištu cijevi kubure ispaljena iz iste, pobijana presuda isključuje mogućnost da je oštećenik pucao u sobi, a to stoga jer optuženik nije pogodjen, jer u pravcu gdje je optuženik sjedio, odnosno stajao, nije nadjeno tragova sačme kojom je kubura oštećenika jedino mogla biti napunjena, a glede zrna sačme koja jesu nadjena na podu sobe izmedju kauča i prozora sud smatra da su podmetnuta naknadno, jer ona prema mišljenju balističkog vještaka uopće nisu bila ispaljena iz lovačkog oružja.
Medjutim, ako se i prihvati činjenica da oštećenik nije pucao iz kubure u sobi optuženika, pa to i usprkos suglasnih iskaza svjedoka da oštećenik jeste pucao iz kubure i to istovremeno kada i optuženik iz svog pištolja, ostaje nerazjašnjeno pitanje nije li optuženik ipak imao opravdanog razloga očekivati da će oštećenik u njega pucati, kada sud već nalazi utvrdjenim, da je oštećenik ne samo držao kuburu u ruci već prijetio prisutnima da će ih ubiti. Ostalo je nerazjašnjeno pitanje da li je oštećenik pri tome sjedio za stolom ili je stajao, a to je pitanje po ocjeni ovog suda važno za ocjenu da li je optuženik imao razloga držati ozbiljnom oštećenikovu prijetnju. Ako bi naime bilo dokazano da je oštećenik u opisanoj situaciji kada drži u ruci kuburu i njome maše i prijeti, još i ustao, onda bi takva
I Kž 669/1991-3
situacija svakako zasluživala drugačiju ocjenu njegovog ponašanja s aspekta opravdanih očekivanja optuženika što može slijediti nakon prijetnji, nego da je oštećenik ostao sjediti za stolom.
Balistički vještak nije mogao odgovoriti na pitanje da li je oštećenik sjedio ili stajao u času kada je bio pogodjen mecima iz optuženikovog pištolja, jer je za razjašnjenje te pojedinosti potrebna rekonstrukcija dogadjaja, koju je sud odbio provesti. Zato je u pogledu ove važne pojedinosti činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrdjeno, pa stoga za sada postoji dvojba o pouzdanosti kojom je prvostepeni sud otklonio mogućnost da je optuženik imao barem opravdanog razloga smatrati da slijedi napad vatrenim oružjem na njega, zbog čega je valjalo uvažiti žalbu optuženika te prvostepenu presudu ukinuti na temelju čl. 385. st. 1. ZKP zbog nepotpuno i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.
U ponovnom sudjenju prvostepeni će sud na licu mjesta provesti rekonstrukciju dogadjaja uz učestvovanje balističkog vještaka, te će ne temelju rezultata tog dokaza kao i brižljivom analizom svih ostalih dostupnih izvora saznanja ponovno razmotriti da li je postupak oštećenika predstavljao samo grubu od optuženika neizazvanu provokaciju, na koju je on reagirao na mah pucanjem iz pištolja ili - eventualno - takvo ponašanje zbog kojega je optuženik opravdano mogao pretpostaviti da će oštećenik pucati na njega, te se zbog toga mogao osjetiti ugroženim i pucao da bi preduhitrio napad, a kako se to tvrdi u žalbi, te će nakon brižljive analize svih relevantnih pojedinosti dogadjaja donijeti novu odluku o optužnici.
U Zagrebu, 6. svibnja 1992.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Lipnjak Bosanac Zlata, v. r.
Pavišić dr. Berislav, v. r.