I Kž-326/1993-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 326/1993-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Drakulić Milene, Potrebica Ante i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak- Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv okr. M.I. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH i dr. odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Okružnog suda u Puli od 13. srpnja 1992.g. K 10/92, u sjednici održanoj 20. listopada 1993.g. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba okr. M.I. i rješenje prvog stupnja potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Puli kao sud prvog stupnja je rješenjem od 13. srpnja 1992.g. K 10/92 okrivljeniku M.I. povodom počinjenja jednog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH) i jednog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi čl. 19. st. 1. OKZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH) temeljem čl. 63. st. 1. OKZRH (sada čl. 58. st. 1. OKZRH) izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i po čl. 69. OKZRH (sada čl. 64. OKZRH) sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i to jednog lovačkog noža, a po čl. 98. st. 4. ZKP (sada čl. 90. st. 4. ZKP) okrivljenika oslobodio dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka u cijelosti.

Protiv tog prvostupnog rješenja okrivljenik je po branitelju Z.A., odvjetniku iz P., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno nog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji (sigurnosnoj mjeri) i utvrđenog činjenič

predložio da se pobijano rješenje preinači tako da se krivični postupak obustavi kao i mjera privremenog smještaja u zatvorskoj bolnici, a podredno, da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je nakon dostave i razmatranja spisa u podnesku od 30. travnja 1993.g. Ktž 575/93 predložio da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Sud drugog stupnja je povodom žalbe po službenoj dužnosti ispitao da li u pobijanom rješenju i provedenom postupku postoje povrede zakona iz čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2., te čl. 385. st. 4. ZKP, i nije našao da bi takve povrede bile počinjene.

Suprotno stajalištu žalbe sud drugog stupnja nalazi da je pobijano rješenje zakonito i pravilno.

Žalitelj najprije prvostupno rješenje pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz (sada) čl. 354. st. 1. toč. 11., te iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz (sada) čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP žalitelj nalazi u tome da su ostvarena znatna proturječja između onoga što se navodi u razlozima rješenja o sadržaju iskaza svjedoka I.E. i S.J. i zapisnika o njihovim iskazima i to samo glede onoga kako je okrivljenik djelovao u vrijeme dolaska na policiju zbog samoprijavljivanja.

Takva bitna povreda odredaba krivičnog postupka nije ostvarena iz dva razloga. Prvi razlog je u tome što se glede istaknutog prigovora ne radi o odlučnoj, nego samo o dokazno važnoj činjenici, a drugi razlog je u tome što su odnosni dijelovi svjedočkih iskaza vjerno preneseni iz zapisnika u obrazloženje pobijanog rješenja (tako za svj. I.E. - (str. 13/2.) da okrivljenik nije djelovao da bi bio pod utjecajem, nego nekako bolestan, izgubljen, kao da s njim nije sve u redu s psihičkog aspekta, a svj. S.J. - (str. 14/2) da okrivljenik nije djelovao da je pod utjecajem alkohola ili neke droge, već je djelovao nekako uznemireno). Spomenuta činjenica je samo dokazno značajna zbog toga jer se i uz pomoć takve činjenice (a uz to i iz drugih dokaza, prvenstveno psihijatrijskog nalaza i mišljenja ocjenjuje stupanj pouzdanosti saznanja koje su od okrivljenika dobili tzv. svjedoci po čuvenju P.B. i drugi policijski djelatnici i u svojim iskazima prenijeli sudu prvog stupnja.

Glede bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz (sada) čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP žalitelj je samo djelomično u pravu kada prigovara da je sud prvog stupnja izvodio tzv. zabranjene dokaze ispitujući kao svjedoke osobe koje su policijski djelatnici i to o onome što im je okrivljenik govorio o počinjenju krivičnih djela nakon što se sam prijavio. Po ocjeni suda drugog stupnja, međutim, najprije ispitivanjem svjedoka P.B.,.R.S.,.I.E.,.S.J. i Š.P., a onda korištenjem njihovih iskaza pri donošenju pobijanog

nog

rješenja sud prvog stupnja nije počinio ovdje istaknutu bitnu povredu odredaba krivič postupka. Ovo zbog toga jer svjedok Š.P. uopće nije iskazivao o onome što je okrivljenik u informativnom razgovoru govorio ovlaštenoj službenoj osobi unutarnjih poslova, nego o ranijim kontaktima s okrivljenikom, a svjedoci P.B. i R.S. iskazivali su samo o činjenici samoprijavljivanja (okrivljenik je došao u policijsku stanicu i prijavio se u vezi "slučaja H.R. " i rekao da ga je on ubio). Ta činjenica vremenski i pojmovno ne spada u informativni razgovor osumnjičenika s ovlaštenom službenom osobom unutarnjih poslova u smislu odredbe čl. 151. ZKP (sada čl. 142. ZKP), nego tom razgovori prethodi, ona mu je (u konkretnom slučaju) samo povod, ona je izraz aktivnosti osumnjičenika, a ne tog državnog organa. Uz navedeno, potonje dvoje svjedoka (P.B. bila je na porti, a R.S. voditelj operativnog dežurstva u policijskoj stanici) nisu ni nastupili kao ovlaštene osobe u informativnom razgovoru. Međutim, S.J. je s okrivljenikom obavila informativni razgovor o činjenicama vezanim za predmetna krivična djela i počinitelja i to u svojstvu ovlaštene osobe

I Kž 326/93

unutarnjih poslova, a istom razgovoru pritustvovao je i I.E., rukovoditelj službe za suzbijanje općeg kriminaliteta. Oba potonja svjedoka su iskazivala i o činjenici kako je izgledao i djelovao okrivljenik, dakle o dokazno važnim činjenicama koje sadržajno ne spadaju u sam informativni razgovor i u tom dijelu ne radi se o tzv. "nedozvoljenom dokazivanju". Pri tome svjedokinja S.J. drugo preko toga, osim o onoj činjenici kojim povodom je obavila informativni razgovor s okrivljenikom, nije ni iskazivala o sadržaju informativnog razgovora. Zato ni njenim ispitivanjem i korištenjem njenog iskaza u odlučivanju nisu povrijeđene odredbe krivičnog postupka. Te odredbe su, međutim, povrijeđene ispitivanjem svjedoka I.E. i korištenjem njegovog iskaza pri donošenju pobijane odluke i to samo u onom dijelu koji je sadržajno preko opisa povoda za informativni razgovor (same činjenice samoprijavljivanja) i preko opisa njegovog izgleda i dojma koji je okrivljenik tada ostavljao. No, unatoč toga, sud drugog stupnja u tome ne nalazi bitnu povredu odredaba krvičnog postupka iz (sada) čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP, jer je očito da bi i bez tog dokaza bila donijeta ista odluka. O tome govore razlozi pobijanog rješenja koje u tom (preostalom) dijelu iznosi sud prvog stupnja i koji će, dodatno, biti iznijeti u ovom drugostupnom rješenju.

Žalitelj nije u pravu ni kada prvostupno rješenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenja odlučne činjenice da je okrivljenik počinitelj dva spomenuta krivična djela. Uvodno valja reći da se radi o žalbi (samo) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se u žalbi ne iznose nove činjenice i novi dokazi, nego se samo prigovara zaključivanju suda prvog stupnja iz provedenih dokaza.

Suprotno stajalištu žalbe, sud drugog stupnja prihvaća razloge pobijanog rješenja i nalazi da su u razlozima rješenja navedene činjenice - indicije valjano utvrđene i međusobno dovoljno povezane i pouzdane za opstojnost utvrđenja odlučne činjenice da je okrivljenik initelj predmetnih krivičnih djela. Ovo i bez onog dijela iskaza svjedoka I.E. u kojem se poč

iznosi sadržaj informativnog razgovora s okrivljenikom koji je obavljen nakon samoprijavljivanja.

Naime, pobijano rješenje temelji se glede utvrđenja naznačene odlučne činjenice osobe počinitelja krivičnih djela na utvrđenja dokaznih, indicijalnih činjenica i to na činu samoprijavljivanja, prisutnosti vlakana odjeće okrivljenika na odjeći oštećenika, prisutnosti okrivljenika u blizini mjesta počinjenja djela pred samo počinjenje, odsustva motiva (uračunljive osobe) ali također i na opisu okolnosti počinjenja djela koji je okrivljenik dao ovlaštenim osobama unutarnjih poslova.

Obzirom da je sud prvog stupnja glede potonje indicije - opisa okolnosti djela datog pred ovlaštenim osobama unutarnjih poslova izveo tzv. "nedopušteni dokaz" saslušanjem svjedoka Ilić Ede, na kojem se (u tom dijelu iskaza) ne može temeljiti sudska odluka, preostaje analiza utvrđenja i značenja ostalih indicija i da li su one dostatne i pouzdane za izvedeni zaključak o počinitelju djela.

Zbog toga nije od značaja da se ovdje raspravlja o prigovorima žalbe glede ocjene onih dokaza kojima se na taj, nedozvoljeni, način utvrđivalo činjenicu počinitelja djela.

Sud drugog stupnja nalazi da je činjenica da se okrivljenik došao sam prijaviti na policiju u vezi "slučaja H. " pravilno i dovoljno pouzdano utvrđena. Žalba ne prigovara istinitosti iskaza svjedoka P.B. i R.S.. Oba svjedoka su potvrdila da se okrivljenik sam

I Kž 326/93

prijavio u vezi "slučaja H. " i tada rekao: "ja sam ubio H. ". Naravno da se taj dokaz ne smije uzeti kao priznanje u krivičnom postupku, niti se može uzeti kao obavijest koju je osumnjičenik dao ovlaštenoj osobi unutarnjih poslova prema odredbi čl. 151. ZKP (sada čl. 142. ZKP). Ti iskazi dvojice svjedoka (uz to i onaj dio iskaza svjedoka I.E. i S.J. koji se odnosi na opis samoinicijativnog dolaska okrivljenika na policijsku stanicu radi samoprijavljivanja) predstavljaju samo dokaz o postojanju indicijalne činjenice da se je okrivljenik sam prijavio u vezi "slučaja H. " kao počinitelj djela. U krivičnom postupku dopušteno je zaključivanje o postojanju odlučnih i drugih važnih činjenica i temeljem iskaza tzv. svjedoka po čuvenju. Ovdje je bitno prosuditi da li je ono što su takvi svjedoci prethodno čuli, a potom prenijeli sudu, istinito, u konkretnom slučaju, da li je okrivljenik obzirom na stanje svoje psihe u to vrijeme uopće mogao učiniti i reči nešto što je odraz realnosti, a ne sumanutosti. Iako je psihijatrijski vještak G. dr. M. u svom mišljenju (iz dopunskog nalaza i mišljenja) ostao nedorečen, sud drugog stupnja nalazi da ova činjenica - indicija nije ipak isključena iz temelja pobijanog zaključka (jer je vještak nije izričito isključio, već je naprotiv, objasnio unutarnju logiku tog okrivljenikovog čina) i ona ne stoji nasuprot zaključka da je okrivljenik počinitelj tih dvaju krivičnih djela. Stoga značenje ove činjenice za takav zaključak treba analizirati i u svezi ostalih indicijalnih činjenica. Što se pak tiče žalbenih prigovora o tome kako je sud prvog stupnja cijenio iskaze ovih svjedoka koji su opisivali izgled i dojam okrivljenika u vrijeme dolaska na policijsku stanicu radi samoprijavljivanja, sud drugog stupnja te prigovore ne smatra važnim upravo zbog spomenutog mišljenja psihijatrijskog vještaka (iz dopunskog nalaza i mišljenja) koji je utjecaj alkoholne

ći i

intoksikacije na okrivljenikovo psihotično ponašanje samo donekle relativizirao, ostaju dalje kod značenja preostalih faktora (potencijalna psihotična dekompenzacija kod osobe s graničnom strukturom ličnosti ili još uvijek latentni shizofreni proces i akutne intoksikacije parama ljepila), što sa stajališta utvrđenja razmatrane činjenice nije nepovoljno za okrivljenika.

Žalitelj neuspješno pobija prvostupno rješenje i prigovorima vezanim za utvrđenje indicijalne činjenice prisustva vlakana sastava kakvog imaju vlakna donjeg dijela trenirke okrivljenika na odjeći oštećenika (jakna i hlaće H.R., te majice "tajice" D.M. ).

Naime, uvodni dio prigovora da je ošt. D.M. neposredno nakon počinjenja krivičnih djela rekla svj. H.A. da je počinitelj djela bio obučen u đins jaknu i đins hlače relativiziran je u svom značenju iskazom oštećenice (u istrazi) da je napadač imao riflenu jaknu (dakle o donjem dijelu odjeće ne govori), odnosno (na glavnoj raspravi) da joj se čini da je osoba koja ih je prethodno legitimirala i poslije napala (tada je tako pomislila) imala nešto šire hlače, a uz to i činjenicom da su vještačena vlakna nađena na odjeći oštećenika po sastavu ista kao i vlakna donjeg dijela okrivljenikove trenirke koja je svjetlo-plave boje i konačno, nesporno utvrđenom činjenicom da su djela počinjena noću, u parku koji je tek djelomično bio osvjetljen uličnom rasvjetom.

Sud prvog stupnja pobijano rješenje nije donio isključivo na temelju ovdje razmatrane indicije, već je taj dokaz pravilno ocijenio analizirajući ga ne samo zasebno, nego i u svezi s l. 347. st. 2. ZKP (sada čl. 337. st. 2. ZKP). drugim dokazima, kako to nalaže odredba č

Zbog takve analize dokazne građe nije uvjerljiv niti prigovor žalitelja da su na odjeći ošteć. Damjanić Maje nađena vlakna sastava kakvog ima na hlačama treće osobe (Z.P. ).

I Kž 326/93

Prigovor nelogičnosti toga da sa odjeće Z. i drugih ranije po policiji osumnjičenih osoba nisu izuzimala vlakna zbog proteka vremena od događaja do izuzimanja njihove odjeće, a što je inače bilo učinjeno (izuzimanje njihove odjeće) prije nego što je izuzeta odjeća okrivljenika potpuno je promašen, jer iz nalaza i mišljenja vještaka Č.V. jasno proizlazi da su s odjeće oštećenika, izuzete ubrzo nakon počinjenja djela, izdvojena vlakna koja inače ne spadaju u strukturu materijala te odjeće. Logično je, dakle, da se vještačilo samo prisutnost vlakana stranog prorijekla na odjeći oštećenika i srodnost s vlaknima u odjevnim predmetima osumnjičenih osoba.

Kako sud prvog stupnja svoju odluku nije utemeljio samo na ovoj indicijalnoj činjenici prisustva vlakana iz sastava odjeće okrivljenika na odjeći oštećenika, nego i na drugim takvim činjenicama, prigovor žalbe o relativnoj vrijednosti takvog dokaza, jer se radi o robi serijske proizvodnje, još uvijek nije dovoljno snažan da bi s uspjehom osporio napadano činjenično utvrđenje.

Žalitelj zatim pobija utvrđenje indicijalne činjenice da je okrivlijenik viđen u blizini mjesta gdje su krivična djela počinjena nešto prije počinjenja djela.

Sud drugog stupnja niti ovaj prigovor ne smatra opravdanim. Svjedok H.A. je na glavnoj raspravi okolnosno i uvjerljivo iskazao da je okrivljenik neko vrijeme prije kritičnog događaja sjedio na klupi u susjednom parku, pedesetak metara dalje od mjesta inkriminiranog enja oko dvije godine unatrag. To što ovaj svjedok o navedenoj događaja, te da ga zna iz viđ

činjenici nije iskazivao već pred istražnim sucem dade se objasniti time što on okrivljenika nije znao po imenu, a u istrazi okrivljenik (prema zapisniku o ispitivanju svjedoka) nije bio prisutan njegovom ispitivanju, pa je otuda i logično da je svoj istražni iskaz dopunio i ovim opisima indicijalne činjenice tek onda kada je (na glavnoj raspravi) vidio okrivljenika.

I konačno, neuvjerljivi su i žalbeni prigovori o značenju indicijalne činjenice - zapravo izostanka činjenice nekog razumnog motiva.

Sud drugog stupnja, analizirajući ovaj dio pobijanog rješenja i žalbene razloge nalazi da su razlozi pobijane odluke u svom bitnom značenju prihvatljivi. Sud prvog stupnja pouzdano je i uvjerljivo isključio načelno moguće motive kao što su koristoljublje i spolne pobude. Doduše, čini se, ali samo prividno, da su razlozi kojima je otklonjen motiv osvete nad oštećenicima neuvjerljivi (da su oštećenici mlade osobe i da se nikome još nisu mogli zamjeriti). Međutim, u izvedenim dokazima nema nikakvog uporišta za tvrdnju da bi djela bila počinjena zbog osvete, niti u tom pravcu žalitelj navodi kakve nove činjenice, a ne nudi ni dokaze. Zbog toga je i zaključak suda prvog stupnja, kraj okolnosti da nisu nađeni razlozi kakvog drugog određenog i razumljivog motiva, te kraj mišljenja psihijatrijskog vještaka o psihičkoj strukturi i statusu okrivljenika tempore criminis, na čemu se, uz prethodno navedeni krug indicija i zatvara logički krug, pouzdan i pravilan.

Zbog iznijetih razloga žalitelj neosnovano pobija prvostupno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj pobija prvostupno rješenje zbog izrečene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, ali ovo na način da ona nije pravilna i na zakonu osnovana samo zbog toga što je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno

I Kž 326/93

utvrdio da je okrivljenik počinitelj dva krivična djela.

I takva žalba je neosnovana. Prethodno iznijetim razlozima ovog drugostupnog rješenja rečeno je zbog čega sud drugog stupnja smatra da je odlučna činjenica da je okrivljenik počinitelj navedenih krivičnih djela potpuno i pravilno utvrđena i zbog čega žalba okrivljenika u tom dijelu nije osnovana, a slijedom toga neosnovana je i zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Kraj utvrđenog činjeničnog stanja po ocjeni suda drugog stupnja izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi je pravilna i utemeljena na odredbi čl. 63. st. 1. OKZRH (sada čl. 58. st. 1. OKZRH).

Slijedom iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 385. st. 3. ZKP).

U Zagrebu, 20. listopada 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Svedrović Marijan v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni

voditelja daktilobiroa:

/Štefica Klepac/