Pž-4066/2018-5 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 54 Pž-4066/2018-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Draženke Deladio, suca izvjestitelja, i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. d.o.o., Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku Z. C., odvjetniku u O. društvu C. & D. d.o.o. iz Z., protiv tuženika K. d.d. u stečaju, Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. Ć., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 19.357.580,63 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2722/2016 od 29. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2019.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2722/2016 od 29. ožujka 2018.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je osnovana tražbina tužitelja-stečajnog vjerovnika, prema tuženiku-stečajnom dužniku, koja je prijavljena u stečajnom postupku nad tuženikom kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 19.357.580,63 kn (točka 1. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.060.487,50 kn u roku od osam dana (točka 2. izreke).

U obrazloženju presude sud navodi da na tuženiku ne postoji odgovornost za štetu s obzirom da na njemu ne predleži krivnja za raskid ugovora. Iz svih provedenih dokaza, i to iskaza saslušanih svjedoka Z. Z., A. V., Z. V., priloženih isprava i dopisa, sud je utvrdio da je upravo tužitelj taj koji je svojim radnjama doprinio tome da izvođenje projekta izgradnje predmetne škole s pripadajućim objektima ne bude dovršeno u predviđenim rokovima. To stoga što je sud utvrdio da tužitelj nije na vrijeme predao izvođaču izvedbene projekte, mijenjao je glavni projekt, kasnio je s plaćanjima ispostavljenih privremenih situacija u tolikom obimu da je to onemogućilo izvođača u plaćanju podizvođača i nabavi opreme.

Također je sud utvrdio da je zbog zahtjevnih procjena bilo čak potrebno ishoditi novu građevinsku dozvolu. Zbog zastoja na gradilištu, a zbog čega je po mišljenju suda došlo pretežito radnjama tužitelja, a prvenstveno neurednim plaćanjem, izvođač je došao u financijske poteškoće, a što je rezultiralo konačno njegovim stečajem. Stoga sud nalazi da ne postoji štetna radnja izvođača pa niti protupravnost i krivnja izvođača za raskid ugovora. Posebno ne postoji odgovornost izvođača za neodgovorno otezanje s primopredajom objekta i dokumentacije, s obzirom na to da je sud utvrdio iz iskaza svjedoka G.

R., nadzornog inženjera postavljenog od strane tužitelja, da je on sam predao tužitelju građevinsku knjigu i građevinski dnevnik koje je posjedovao, a izvođač je, što je sud utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka i priloženih računa o nabavi opreme za to, zaštitio gradilište po raskidu ugovora, te ga predao tužitelju kada je tužitelj za to bio spreman. Da tužitelj i nije bio u mogućnosti odmah po raskidu ugovora preuzeti gradilište proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji je priložen spisu toga suda R1-488/12. Tužitelj je za izbor novoga izvođača morao provesti proceduru javnog natječaja, kako to navodi svjedok T.

B., što je po mišljenju suda također uzrokovalo kašnjenje tužitelja s preuzimanjem gradilišta. Stoga sud nalazi da za troškove tužitelja oko iznajmljivanja prostorija škole, te za njezin mjesečni najam u ukupnom iznosu od 17.774.615,63 kn, a prema nalazu i mišljenju vještaka, nema odgovornosti na strani tuženika, te time protupravnosti u njegovu postupanju, te sukladno tome i nije osnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje osnovanosti tražbine u iznosu od 19.357.580,63 kn u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom s te osnove.

Odluku o trošku je utemeljio na odredbama čl. 154. st.

1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

Tužitelj u žalbi navodi da je tijekom cijelog postupka isticao da se predmetni zahtjev temelji na činjenicama da su parnične stranke sklopile Ugovor o građenju s pripadajuća tri Dodatka, da je tuženik kao glavni izvođač raskinuo predmetni Ugovor o građenju te odbijao predati predmetni objekt tužitelju kao investitoru u daljnjem razdoblju od 19 mjeseci. Prvenstveno, nejasni su navodi prvostupanjskog suda kako tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete zbog neizvršenja ugovorenih radova, odnosno zbog raskida ugovora o građenju. Tužitelj ponovno napominje da je tuženik raskinuo predmetni Ugovor o građenju, a ne tužitelj, nakon čega je 19 mjeseci, a ne par dana, neosnovano sprječavao tužitelja da stupi u posjed predmetne nekretnine, zbog kojeg neopravdanog odugovlačenja s primopredajom objekta i dokumentacije je tužitelju nastala šteta u vidu izgubljenih zakupnina. Dakle, sudu uopće nije jasno naknada koje štete se potražuje u ovome postupku. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da se građevinska dokumentacija nalazi kod tuženika, a ne kod tužitelja, kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Činjenica da je tužitelj morao provesti proceduru javnog natječaja za izbor novog izvođača nema nikakve veze s obvezom tuženika kao glavnog izvođača da odmah nakon raskida ugovora preda investitoru gradilište i građevinsku dokumentaciju. Citira odredbu čl. 126. st. 1. Posebnih uzanci o građenju („Službeni list SFRJ“ broj: 18/77 i 29/78, „Narodne novine“ broj 53/91 i 35/05) i poziva se na odredbu čl. 22. Ugovora o građenju. Citira dijelove iskaza saslušanih svjedoka. U predmetnom postupku je trebalo pravilno utvrditi zašto tuženik nije izvršio primopredaju objekta i kompletne dokumentacije predmetnog gradilišta odmah po raskidu Ugovora o građenju, 12. srpnja 2011., pa i nakon višestrukih usmenih i pisanih poziva tužitelja te održanih sastanaka na temu primopredaje, sve do 11. ožujka 2013. kada je konačno objekt predan tužitelju. Iz odredbi Ugovora o zakupu razvidno je da bi zakupnik G. Z. zasigurno počeo sa zakupom 1. rujna 2011. da je posjed predmetnog objekta bio predan tužitelju u ugovorenom roku. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 152.671,88 kn. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredaba čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je našao da je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a te da su ispunjene pretpostavke za donošenje presude iz čl. 373.a ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao naručitelja radova na izgradnji osnovne škole sa sportskom dvoranom i bazenom u S. K. br. N-29/09, i, ujedno, zakupodavca tih objekata, za naknadu štete u vidu izmakle koristi koja se sastoji od 18 neplaćenih mu mjesečnih zakupnina od 794.218,75 kn + PDV s kamatama, i koja mu je nastala jer 18 mjeseci, od 1. rujna 2011., kao ugovorenog dana početka zakupa, do 28. veljače 2013., kao dana koji je prethodio primopredaji izvedenih radova od 11. ožujka 2013., nije mogao ispuniti Ugovor o zakupu poslovnih objekata za potrebe te Osnovne škole od 30. srpnja 2010. (listovi 12. do 18. spisa), zakupniku G. Z..

Naime, tužitelj tvrdi da mu je tuženik, kao izvođač navedenih radova, prouzročio opisanu štetu u vidu neplaćenih zakupnina, time što nije postupio po odredbi čl. 126. st. 1. Posebnih uzanci o građenju odnosno što mu nije odmah nakon raskida Ugovora o izvođenju radova koji je nesporno nastupio 12. srpnja 2011., predao navedeni objekt, nego je to učinio tek 20 mjeseci kasnije, 11. ožujka 2013., pa tužitelj u utuženom razdoblju nije mogao predati taj predmet zakupa zakupniku.

Stoga osnovano žalitelj navodi da su „nejasni navodi prvostupanjskog suda kako tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete zbog neizvršenja ugovorenih radova, odnosno zbog raskida ugovora o građenju“ budući da tužitelj nije utemeljio ovaj tužbeni zahtjev na toj činjeničnoj osnovi nego na prethodno izloženoj činjeničnoj osnovi, utemeljenoj na zakašnjeloj primopredaji izvedenih radova.

Osnovano žalitelj navodi i da iz iskaza svjedoka, nadzornog inženjera G. R., ne proizlazi da je građevinsku dokumentaciju predao tužitelju prije primopredaje radova, kako je to pogrešno naveo prvostupanjski sud, budući da iz sadržaja iskaza navedenog svjedoka proizlazi upravo suprotno. Tome uostalom proturječi i sadržaj priloženog zapisnika o primopredaji izvedenih radova i projektno-tehničke dokumentacije od 11. ožujka 2013. iz kojega proizlazi da je tužitelju tek tada predana i građevinska dokumentacija (listovi 23. do 26. spisa).

Posljedično tome, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije iznio razloge o odlučnim činjenicama za konačan ishod ovoga spora, jer se u pogledu tuženikovog kašnjenja u primopredaji izvedenih radova, zapravo pozvao samo na jednu konkretnu činjenicu – da je tužitelj za izbor novoga izvođača morao provesti proceduru javnoga natječaja, pa je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kako to također osnovano u žalbi ističe tužitelj.

No, ovaj sud je, primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a, prema stanju spisa našao kako odlučne činjenice, na koje je tuženik više puta ukazivao tijekom prvostupanjskog postupka (npr. u očitovanju na nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 6. prosinca 2017., list 281. spisa), nisu sporne između stranaka, i to da je:

- „tuženik odmah po raskidu ugovora (što je samo mjesec dana prije roka predaje predmeta zakupa) i predao posjed gradilišta tužitelju, tužitelj opet ne bi bio niti u teoretskoj mogućnosti predati predmet zakupa do 31. kolovoza 2011. jer bi to značilo da ima jedan mjesec za dovršetak cijelog projekta“,

- osnovna škola predana zakupniku 3. rujna 2014.,

- tužitelj bazen i sportsku dvoranu predao zakupniku tek 7. rujna 2016.

Nesporne su i sljedeće odlučne činjenice, koje proizlaze iz iskaza svjedoka R. Š. i M.

K., tužiteljevih zaposlenika, da je:

- nakon što je zatraženo mišljenje od strane Ministarstva može li se ići u novi javni natječaj, a što je „svakako bilo prije nego je K. d.d. izašao s gradilišta“, raspisan novi javni natječaj,

- novi izvođač radova koji je uveden u posao u prosincu 2013., dovršio osnovnu školu u rujnu 2014., a bazen i sportsku dvoranu u rujnu 2016.

Nesporne su nadalje i sljedeće činjenice, koje proizlaze iz priloženih isprava te nalaza i mišljenja sudskog vještaka Z. B., da je:

- tužitelj sa zakupnikom G. Z. 28. prosinca 2015. sklopio Aneks Ugovora o zakupu (listovi 228. do 233. spisa) kojim je ugovoreno da mjesečna zakupnina za dotad preuzeti predmet zakupa (zgradu osnovne škole i školsko igralište) iznosi 25.477,00 EUR u protuvrijednosti u kunama + PDV, a počela je teći 3. rujna 2014.,

- tužitelj sa zakupnikom G. Z. 28. studenog 2016. sklopio II. Aneks Ugovora o zakupu (listovi 246. do 251. spisa) kojim je ugovoreno da mjesečna zakupnina za zgradu osnovne škole, školsko igralište i sportsku dvoranu iznosi 105.373,47 EUR, a za zatvoreni bazen 71.265,23 EUR, odnosno ukupno 176.638,70 EUR, sve u protuvrijednosti u kunama + PDV, te da je počela teći 7. rujna 2016.

Naime, iz svega navedenog, kao odlučno, proizlazi da je uzročna veza između tuženikovog propusta da odmah nakon raskida ugovora od 12. srpnja 2011. preda izvedene radove tužitelju i ovdje utužene štete na strani tužitelja, prekinuta nakon primopredaje izvedenih radova od 11. ožujka 2013., time što je novi izvođač uveden u posao tek devet mjeseci nakon te primopredaje odnosno u prosincu 2013. i time što su radovi djelomično dovršeni još devet mjeseci kasnije odnosno u rujnu 2014.

Dakle, da je tuženik i predao tužitelju izvedene radove u srpnju 2011., prema opisanom slijedu događaja radovi bi bili djelomično dovršeni 18 mjeseci kasnije odnosno u siječnju 2013., iz čega proizlazi da bi zgrada osnovne škole i školsko igralište, s obzirom na početak školske godine početkom rujna mjeseca, mogli biti predani zakupniku u rujnu te godine.

Drugim riječima, tuženik, spornim propustom u primopredaji radova, zbog vremenskog odmaka od samo mjesec i pol dana između raskida ugovora i početka školske godine 2011./2012., doista nije mogao prouzročiti dio ovdje utužene štete nastale od rujna 2011. do kolovoza 2012., dok je tim propustom mogao prouzročiti dio ovdje utužene štete nastale od rujna 2012. do veljače 2013., samo u slučaju da je novi izvođač dovršio zgradu osnovne škole najkasnije 13 i pol mjeseci nakon primopredaje radove od 11. ožujka 2013., budući da je upravo toliko proteklo od raskida ugovora, 12. srpnja 2011., do početka rujna 2012. To se, međutim, nesporno nije dogodilo.

Stoga, kako je tužitelj u ovoj parnici utužio naknadu štete koja mu je nastala u razdoblju od rujna 2011. do veljače 2013. i koja bi mu nastala i bez tuženikovog propusta, tuženik mu nije prouzročio utuženu štetu ni u kojem dijelu.

Pritom valja dodati i da tuženik ne može biti odgovoran za to što je novi izvođač uveden u posao tek devet mjeseci nakon primopredaje radova od 11. ožujka 2013. budući da je tužitelj mogao raspisati novi javni natječaj, nakon raskida ugovora, i prije primopredaje izvedenih radova (što proizlazi i iz citiranog dijela iskaza svjedoka M. K., tužiteljevog zaposlenika), te time izbjeći devetomjesečnu odgodu početka izvođenja radova od strane novog izvođača.

Stoga je zbog prekida uzročne veze između tuženikovog propusta u primopredaji radova i ovdje utužene štete, primjenom čl. 342., čl. 346., čl. 349. i čl. 1045. ZOO-a, trebalo ocijeniti tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

Što se pak tiče visine tužbenog zahtjeva, iz priloženih Aneksa Ugovora o zakupu proizlazi da zakupnina za predmet zakupa (zgradu osnovne škole i školsko igralište) koji je predan u rujnu 2014., iznosi 25.477,00 EUR odnosno 14,42% od ukupno ugovorene zakupnine (25.477,00 EUR/176.638,70 EUR). Stoga, kako je nesporno da je preostali dio predmeta zakupa (sportska dvorana i zatvoreni bazen) predan u zakup tek u rujnu 2016., proizlazi da je tuženikov propust još znatno više prethodio dovršetku tih objekata pa, tim više, tuženik nije mogao prouzročiti dio štete koji se odnosi na 85,58% dijela ugovorene zakupnine u utuženom razdoblju.

I odluku o trošku valja potvrditi, iako je prvostupanjski sud u obrazloženju te odluke naveo osam poduzetih parničnih radnji za koje tuženiku pripada iznosu od po 93.710,00 kn, a, protivno tome, mu obračunao i dosudio devet poduzetih parničnih radnji u tom iznosu. To iz razloga jer mu sud neosnovano nije priznao trošak sastava odgovora na tužbu od 4. listopada 2013. u tom iznosu, i što mu je, umjesto za podnesak od 14. prosinca 2016., trebao odrediti trošak u tom iznosu za podnesak od 6. prosinca 2017., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

Shodno tome, u konačnici proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odredio tuženiku naknadu troška upravo u dosuđenom iznosu jer je u preostalom dijelu o trošku odlučeno pravilnom primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a u vezi s mjerodavnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) i Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 26/03, pročišćeni tekst, 125/11, 112/12 i 157/13).

Slijedom svega navedenog, primjenom čl. 373.a ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 8. travnja 2019.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec, v. r.