Criminal appeal dismissed; High Court upholds conviction for drug abuse and prison sentence as lawful.
Legislator summary
AI generatedThe High Court of Croatia dismissed appeals by the defendant and the prosecutor against a first-instance conviction for drug abuse. The defendant argued the sentence was too harsh for a chronic addict, while the prosecutor sought a heavier penalty based on the drug quantity. The court found no procedural errors or factual mistakes, affirming that the first-instance judge correctly balanced mitigating and aggravating circumstances to impose a lawful sentence.
Legislator headnote
AI generatedČl. 368. toč. 4. ZKP-a; Čl. 373. st. 1. ZKP-a; Čl. 379. ZKP-a; Čl. 387. ZKP-a; Čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a; Čl. 50. u sv. čl. 6. KZ-a; Čl. 76. st. 1. i 2. KZ-a; Čl. 122. ZKP-a; Appeals based on erroneous fact-finding or violation of criminal law are inadmissible when the lower court's assessment of mitigating and aggravating circumstances regarding sentencing is legally sound and proportionate.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 460/04-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. V., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. veljače 2004. godine, broj K-7/04, u sjednici održanoj dana 12. siječnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. D. V., te državnog odvjetnika i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim opt. D. V., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a, i dr., te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 26. studenog 2003. godine, pa nadalje.
Na temelju čl. 76. st. 1. i 2. KZ-a, optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti.
Na temelju čl. 122. ZKP-a, optuženik je u obvezi da nadoknadi trošak kaznenog postupka u vidu paušalne svote od 600,00 kn, dok je u odnosu na ostale troškove kaznenog postupka, posebno troškova vještačenja, oslobođen njihova plaćanja.
Protiv te presude osobnu žalbu i po branitelju P. T., odvjetniku iz S., podnio je optuženik i to iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni i troškovima
I Kž 460/04-3
kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Žali se i državni odvjetnik iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju, te da se od optuženika oduzme imovinska korist, ili podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Optuženik je podnio i odgovor na žalbu u kojem pobija činjenične navode državnog odvjetnika, sadržane u njegovoj žalbi.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno njegovu prijedlogu, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.
Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.
Na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka
U svojoj žalbi iz ove žalbene osnove, optuženik naznačuje postojanje apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, nalazeći da postoji proturječnost između činjeničnog opisa djela sadržanog u izreci presude i obrazloženja presude, s obzirom na radnje za koje je proglašen krivim i to neovlaštene nabave radi prodaje, te posjedovanja radi prodaje opojne droge heroina.
Istu postupovnu povredu nalazi i državni odvjetnik u svojoj žalbi, koju dopunjava tvrdnjom da je sud prvog stupnja ispustio iz činjeničnog opisa djela sadržanog u optužnici, nabavu opojne droge heroina od nepoznate osobe, koju je onda drogu optuženik prepakiravao u manje pizzeve, te prodavao raznim ovisnicima na području V. i S., s kojima je prethodno stupio u kontakt s mobilnim telefonom (određenog pretplatničkog broja), čime je i ostvario imovinsku korist u iznosu od 3.550,00 kn, pa dakle postoji proturječje između izreke presude i razloga presude, odnosno, nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama.
Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u pobijanoj presudi nema onog proturječja koje se naznačuje, kako u žalbi optuženika, tako i u žalbi državnog odvjetnika, a koja bi prema njihovim stajalištima predstavljalo bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.
Pri tom je bitno reći, da je opis djela u izreci presude posve sukladan činjenicama koje su utvrđene u dokaznom postupku, a ove opet, sadržaju izvedenih dokaza. Ovdje se posebno misli na zapisnike o pretrazi stana i drugih prostorija, zapisnika o pregledu optuženika, uz iskaz svjedoka M. B., kao i provedenog neuropsihijatrijskog vještačenja. Okolnost da prvostupanjski sud u tom sklopu ne govori o tome da je optuženik opojnu drogu prepakiravao
I Kž 460/04-3
u manje pizzeve, koje je zatim prodavao raznim ovisnicima na području V. i S., s kojima je prethodno stupio u kontakt mobilnim telefonom marke T. određenog pretplatničkog broja, nije propust formalne porirode, koji bi predstavljao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, sadržanu u tvrdnji optuženika i državnog odvjetnika, da je izreka presude proturječna razlozima, odnosno, da sud nije dao razloge o tim odlučnim činjenicama. Naprotiv, to utvrđenje suda prvog stupnja logična je posljedica zaključaka prvostupanjskog suda, koji je inače određeno i jasno izloženo na str. 4., alineja 5., 6. i 7. pobijane presude, iz kojih zaključaka nedvojbeno proizlazi da tijekom postupka nije dokazana niti jedna konkretna prodaja opojne droge heroina, ovisnicima na području V. i S..
Stoga opisane žalbene tvrdnje nisu osnovane. Prvostupanjski sud je u formalnom smislu u opis djela u izreci presude, a sukladno odredbi čl. 357. st. 7. ZKP-a, unio naznaku svih činjenica i okolnosti koje čine obilježje kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, radnjama neovlaštene nabave radi prodaje, te posjedovanje radi prodaje opojne droge heroina, pa suprotne žalbene tvrdnje sadržane u žalbi optuženika i državnog odvjetnika, nemaju uporišta u sadržaju izreke pobijane presude, te njenom obrazloženju, između kojih ne postoji znatnije proturječje, kako to traži odredba čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.
Kada je, s druge strane, sud prvog stupnja pouzdano utvrdio da nema dokazane niti jedne prodaje od strane optuženika, već je navedenu opojnu drogu heroin optuženik nabavio i posjedovao samo radi daljnje prodaje, onda se sljedeći žalbeni formalni prigovor državnog odvjetnika, o tome kako sud nije obrazložio zašto nije oduzeo imovinsku korist, ne ukazuje prihvatljivim. Ovo stoga, što je optuženik dugogodišnji ovisnik o opojnim drogama, a s druge strane cijeneći njegovu materijalnu situaciju, očito je da je nabavom opojne droge heroina, zadovoljavao i svoje ovisničke potrebe, pa u nedostatku dokaza o bilo kojoj izvršenoj prodaji, novac pronađen osobnom pretragom, nije se ni mogao oduzeti, cijeneći u tom sklopu i obranu optuženika o podrijetlu tog novca.
Prema tome, okolnost da sud prvog stupnja nije posebno obrazložio zašto nije oduzeo imovinsku korist, nije propust formalne prirode, kako se to naglašava u žalbi državnog odvjetnika, već samo logična posljedica utvrđenja suda prvog stupnja da je navedenu opojnu drogu optuženik neovlašteno nabavio i posjedovao radi daljnje prodaje, bez izvršenih konkretnih prodaja ovisnicima. Uslijed toga, u tom dijelu nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U izloženom smislu nema onih formalnih nedostataka opisanih u žalbama optuženika i državnog odvjetnika, ali niti bilo koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na čije postojanje u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Nisu osnovani ni žalbeni prigovori optuženika glede pravilnosti činjeničnog stanja, utvrđenog pobijanom prvostupanjskom presudom. Pri tom optuženik u svojoj žalbi zbog te žalbene osnove, nalazi da se njegova obrana morala dovesti u svezu (i ocijeniti), zajedno s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka neuropsihijatra, o činjenici da je optuženik dugogodišnji ovisnik o opojnim drogama, pa se kod njega razvila tolerancija na heroin, zbog čega on treba s vremenom samo povećavati doze za osobnu uporabu. Pri tom žalba nalazi da je količina opojne droge pronađena kod optuženika, s obzirom na njegovu dugogodišnju ovisnost, bila isključivo namijenjena samo za njegovu uporabu, pri čemu se posebno
I Kž 460/04-3
naglašava, da je ta količina nabavljena s obzirom na povoljnu priliku s jedne strane, a s druge strane i potrebe da se dugogodišnji ovisnik o heroinu na taj način osigura kroz duži vremenski period.
Suprotno tome, sud prvog stupnja je u svemu pravilno i potpuno utvrdio odlučne, važne, indicijalne činjenice, temeljem kojih je zaključio da pronađena veća količina opojne droge heroina (kao i ona manja količina nađena u drugoj PVC vrećici, te dvije telefonske kartice s tragovima heroina), u okolnostima optuženikove dugogodišnje ovisnosti, te teške materijalne situacije, ukazuju da je optuženik navedenu ukupnu količinu opojne droge heroina poglavito nabavio i posjedovao radi daljnje prodaje, a s obzirom na njegovu raniju osuđivanost za istovrsna kaznena djela, očito je da kod optuženika postojala svijest da se radi o zabranjenom i kažnjivom ponašanju, čime je on ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga navedenim radnjama, iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr.
Time što je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., a ne zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a, nije počinjena povreda kaznenog zakona, iz razloga što se postojanje takve povrede uvijek prosuđuje prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom presude, a ne nekom drugom, tj. onom kojom bi prema stajalištu žalitelja trebalo biti utvrđeno. Kako iz činjeničnog opisa djela navedenog u izreci pobijane presude proizlaze svi bitni elementi kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., zbog kojih je optuženik i proglašen krivim, nema ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP-a.
Nije, dakle, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona.
Nisu osnovane ni žalbe optuženika ni državnog odvjetnika zbog žalbene osnove odluke o kazni.
Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženik naglašava da je izrečena kazna previsoko odmjerena, jer se prije svega radi o bolesnom čovjeku, dugogodišnjem ovisniku o opojnim drogama, zbog kojeg je svaka zatvorska kazna neprimjerena sankcija.
Istovremeno, državni odvjetnik nalazi da je u većoj mjeri sud prvog stupnja pored utvrđenih olakotnih okolnosti, smanjene optuženikove ubrojivosti, trebao cijeniti da je pronađena veća količina opojne droge heroina, kao i njegovo ustrajno djelovanje u vršenju kaznenih djela vezanih za zlouporabu opojnih droga.
Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti koje inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. U tom sklopu, dao je pravilan značaj utvrđenim olakotnim okolnostima vezanim za optuženikovu smanjenu ubrojivost, dok je kao otegotno ispravno cijenio njegovu raniju osuđivanost za istovrsna kaznena djela, pa i na duževremene kazne zatvora.
Stoga je i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, ali i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je prema optuženiku bilo izreći kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te u istu uračunato i vrijeme provedeno u
I Kž 460/04-3
pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude, jer će se samo s tako izrečenom kaznom zatvora moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a, a zbog kojih razloga nisu osnovane žalbe ni optuženika, a ni državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
Povodom žalbe optuženika, ali i po službenoj dužnosti, pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 379. ZKP-a i u pogledu odluke o sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. st. 1. i 2. KZ-a, pri čemu je utvrđeno da je spomenuta sankcija izrečena u svemu pravilno i zakonito po sudu prvog stupnja.
Nije osnovana ni žalba optuženika zbog troškova kaznenog postupka. Naime, sud prvog stupnja cijenio je upravo materijalnu situaciju optuženika, zbog čega ga je u većem dijelu i oslobodio snašanja troškova kaznenog postupka, a obvezao ga samo na plaćanje paušalne svote, ispravno nalazeći da će taj iznos optuženik moći platiti bez štete za svoje osobno uzdržavanje.
Prema svemu naprijed izloženom, a kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbama optuženika i državnog odvjetnika, kao ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP-a presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 12. siječnja 2005. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Aleksandra Holjevac, v.r.
Erika Kocijančić, v.r.