Rev-1329/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1329/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz S., kojega zastupa punomoćnik M. F., odvjetnik u S., protiv tuženika NK H. iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 1. listopada 1999. godine broj Gž 1109/98, kojom su odbijene žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Splitu od 21. svibnja 1997. godine broj P 1005/91, u sjednici održanoj dana 5. svibnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Djelomično presudom Općinskog suda u Splitu od 21. svibnja 1997. godine broj P 1005/91 suđeno je:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 360.000,00 kuna, od čega: a) na ime duševnih patnji zbog smanjenja životnih aktivnosti 250.000,00 kuna, b) na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 30.000,00 kuna, c) na ime pretrpljenog straha iznos od 30.000,00 kuna, te d) na ime naruženosti iznos od 50.000,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. svibnja 1997. godine pa do isplate, dok se za više traženo s naslova naknade nematerijalne štete u iznosu od 170.000,00 kuna tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija.

II. O zahtjevu za naknadu materijalne štete, kao i o zahtjevu za naknadu parničnog troška odlučit će se naknadno."

Presudom Županijskog suda u Splitu od 1. listopada 1999. godine broj Gž 1109/98 odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv dijela pravomoćne presude drugostupanjskog suda kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev reviziju je izjavio tuženik zbog svih revizijskih razloga propisanih čl. 385. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP) i predložio da sud reviziju prihvati i ukine pobijane presude, a podredno da prihvati reviziju i pobijane presude preinači sve uz naknadu troškova postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostupanjski je sud dostavio, primjenom čl. 390. st. 1. ZPP-a, na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pravilnost pobijane presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj je sud ocijenio da nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim bitnim povredama odredaba parničnog postupka, zbog kojih je dopušteno izjaviti reviziju, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada revident navodima revizije određeno upućuje na ostvarenje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Revident u navodima revizije ne upućuje na ostvarenje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka pa ovaj sud ocjenjuje da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja je ocijenio pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj 25. studenog 1987. godine bio gledatelj na nogometnoj utakmici između NK H. i O. na stadionu tuženika kojom je prigodom zadobio teške tjelesne povrede,

- da su I. L., B. L. i B. T. u predmetu … pravomoćno oglašeni krivima da su aktivirali i bacili, bombu suzavca na stadionu tuženika što je među gledateljima izazvalo paniku i nered,

- da je tužitelj kao gledatelj bio na sjevernoj strani gledališta gdje je došao prije početka utakmice i smjestio se na drugoj ili trećoj stepenici od strane stadiona gdje je ostao do trenutka kada je bačena bomba suzavca,

- da je prije utakmice bačena po koja petarda, možda i koja dimna kutija, a nedugo nakon početka utakmice da je bačena bomba suzavca,

- da je nakon bacanja bombe suzavca i širenja suzavca nastala na stadionu strašna gužva jer su svi nastojali što prije napustiti stadion tako da su gledatelji doslovce skakali jedan preko drugoga i da se svatko snalazio kako je znao i mogao te je bilo gledatelja koji su preskakivali ogradu kojom su omeđeni izlazi sa stadiona i prostor stadiona jer su vrata na nekim izlazima bila zaključana,

- da je tuženik zbog propusta u organiziranju utakmice kažnjen zabranom igranja na svom stadionu od strane UEFA-e,

- da je tužitelj u takvoj činjeničnoj situaciji preskočio visoku željeznu ogradu i doskočio na krov skladišta kroz koji je propao i zadobio tjelesne povrede i to: udarac u predjelu glave s nagnječenjem mozga, povredu farcijalnog živca s lijeve strane u smislu pareze, krvarenje iz lijevog uha, prijelom lijevog ručnog zgloba s pomakom fragmenata,

- da je prijelom zgloba liječen oko 3 mjeseca i da su po završenom liječenju ostale trajne posljedice u smislu ograničenja pokretljivosti zgloba u srednjem stupnju što ograničava tužitelja u mogućnosti dizanja ili nošenja težih tereta (15-20 kg) a smanjenja je i ručna spretnost rada lijeve šake zbog čega je nastupilo trajno smanjenje životne radne sposobnosti u opsegu koji iznosi 15%,

- da je tužitelj trpio fizičke boli jačeg intenziteta oko 4 dana, bolove srednjeg intenziteta ne manje od mjesec dana tijekom liječenja, dok je bolove lakšeg intenziteta imao tijekom rehabilitacijskog postupka u trajanju od oko 2 mjeseca,

- da je tužitelju diskretno oštećen sluh na lijevom uhu,

- da postoji naruženje tužitelja u lakšem stupnju, a očituje se u loše zaraslom prijelomu što se primjećuje jer se radi o eksponiranom dijelu tijela,

- da je tužitelj zadobio povrede oba oka s time da povreda desnog oka iako nije bila neposredna osim manjeg hematoma kapka da je teška povreda po svojim posljedicama zbog edema i kompresije u kanalu što je dovelo do atrofije vidnog živca pa se tužitelj služi uglavnom lijevim okom,

- da kod tužitelja postoji pareza lijevog facijalisa u lakšem obliku koja pravi funkcionalne i estetske smetnje srednjeg stupnja s time da lakši strabizam dovodi do lakšeg naruženja,

- da je smanjenje životne i radne sposobnosti po ocjeni vještaka okuliste 50%,

- da su kod tužitelja s neurološke strane ostale posljedice izravnog oštećenja mozga a očituju se u smetnjama iz kruga "psihoorganskog sindroma", da je tužitelj psihički promijenjena depresivna osoba oštećenog životnog elana smanjene volje i interesa koja somatske smetnje (glavobolje) teško podnosi,

- da je tužitelj dezorganizirana osoba koja ne radi, teško se prilagođava i snalazi te je pitanje da li će ikad steći određenu radnu sposobnost, a ukoliko se to i dogodi tada će to biti sposobnost za neke najjednostavnije i najlakše poslove,

- da je tužitelj trpio i strah maksimalnog intenziteta uz vrlo jake psihičke patnje koje su trajale sigurno prvih mjesec dana, a u daljnjem tijeku da je imao jake psihičke smetnje, bolove i strašljiva doživljavanja koja se trajno očituju u osjećaju insuficijencije i depresivnosti što je sve uz smanjenje životne i radne sposobnosti ocjenjene po okulisti dovelo do ukupnog smanjenja životnih i radnih sposobnosti u opsegu 80-90%,

- da se kod tužitelja radi o osobi s trajnim invaliditetom najtežeg stupnja čije se smetnje i ispadi očituju u oštećenju osnovnih psihičkih funkcija i nagonskoj sferi,

- da je tužitelj u vrijeme povređivanja bio star 16 godina.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da postoji odgovornost tuženika za štetu tužitelju.

Člankom 181. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) je propisano da organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom koju netko pretrpi uslijed izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje masa, opći nered i slično.

Utvrđene činjenice u ovoj pravnoj stvari opravdavaju zaključak nižestupanjskih sudova da su ostvarene pretpostavke za odgovornost tuženika za štetu primjenom navedene odredbe ZOO.

Tuženik je organizator utakmice, kao organizator propustio je poduzeti mjere da se na stadion ne unose i upotrebljavaju sredstva koja mogu nakon upotrebe izazvati opći nered i gibanje mase gledatelja što je imalo za posljedicu potrebu da se stadion napusti što prije i ne birajući način na koji će se to učiniti.

U ovoj se pravnoj stvari radilo o izvanrednim okolnostima (bacanjem bombe suzavca) što je dovelo do nekontroliranog ponašanja gledatelja čemu tužitelj nije doprinio ni na koji način.

U činjeničnoj situaciji kada su se gledatelji zbog nemogućnosti da izađu iz stadiona na izlaze koji su bili prepuni gledatelja a neki i zatvoreni, odlučili preskakivanjem ograda i na drugi način spasiti iz neugodne situacije ponašanje tužitelja koje je bilo poduzeto da se izbavi iz te neugodne situacije koju ničim nije skrivio ne dovodi do njegovog doprinosa nastanku štetnog događaja i nastanku štete.

Zbog navedenih se razloga, po ocjeni ovog suda, nisu ostvarile pretpostavke ni za djelomično oslobođenje tuženika od odgovornosti pozivom na odredbu čl. 177. st. 3. ZOO. Revident nadalje neosnovano upućuje na primjenu odredbe čl. 177. st. 4. ZOO koja propisuje da bi uz organizatora sportske priredbe i treće osobe solidarno odgovarale tužitelju za štetu jer eventualno postojanje solidarne odgovornosti treće osobe ne oslobađa odgovornosti organizatora sportske priredbe.

Visine naknada nematerijalne štete utvrđene po nižestupanjskim sudovima su i po ocjeni ovoga suda a uzimajući u obzir vrstu i težinu pretrpljenih tjelesnih povreda, duljinu trajanja i intenzitet pretrpljenih fizičkih boli koje je tužitelj trpio zbog zadobivanja povreda te opseg smanjenja životnih aktivnosti i pojavne oblike kroz koje se smanjenje životnih aktivnosti očituje, godine tužiteljevog života i pretpostavljeno dugo vrijeme trajanja smanjenja životnih aktivnosti, jačinu straha i njegovo trajanje te opseg naruženosti i u čemu se isto sastoji, utvrđene sukladno kriterijima i mjerilima propisanim čl. 200. st. 1. ZOO.

Zbog navedenih su razloga neosnovane tvrdnje revidenta da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji da bi bili viši od iznosa pravične novčane naknade.

Zato je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 5. svibnja 2004. godine.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.