Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing sentence for theft while dismissing aid to perpetrator charge due to case termination.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed the defendant's appeal, reducing the sentence for theft while dismissing the charge for aiding a perpetrator. The court found the theft facts well-supported by witness testimony regarding daily observations of the defendant stealing plants. However, the charge for aiding a perpetrator was dropped because the criminal proceedings for that specific offense had been legally terminated by a final ruling.
Legislator headnote
AI generatedArt. 384, 387 st. 1. ZKP; Where criminal proceedings for a specific offense are terminated by a final ruling, the appeal regarding that offense becomes inadmissible, but the appeal regarding other offenses in the same judgment remains valid and subject to review.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 1205/1992-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S.N. zbog krivičnog djela iz čl. 131. st. 1. toč. 4. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Splitu od 31. kolovoza 1992. K-278/92, u sjednici održanoj 24. prosinca 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske mr. K.V.,
p r e s u d i o j e :
I. U povodu žalbe opt. S.N., a po službenoj dužnosti, nakon što je pravomoćnim rješenjem obustavljen krivični postupak protiv optuženika za krivično djelo pružanja pomoći učiniocu poslije izvršenoga krivičnog djela iz čl. 236.m. KZH (toč. 1. izreke prvostepene presude) preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se usvajanjem utvrdjene kazne zatvora za krivično djelo teške kradje optuženik po čl. 131. st. 1. KZH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 29. svibnja do 14. kolovoza 1992.
II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženika u odnosu na krivično djelo pod toč. 2. izreke prvostepene presude te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja dok je žalba optuženika u odnosu na krivično djelo pod toč. 1. izreke te presude postala bespredmetna.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom prvostepenom presudom oglašen je opt. S.N. zv. N. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude pod toč. 1. i 2. učinio jedno krivično djelo pružanja pomoći učiniocu poslije izvršenoga krivičnog djela iz čl. 236.m. KZH u svezi s čl. 236.f. KZH i jedno krivično djelo teške kradje iz čl. 131. st. 1. toč. 4. KZH, pa mu je po čl. 236.m. KZH utvrdjena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a po čl. 131. st. 1. KZH kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci te je primjenom čl. 48. st. 2.
I Kž 1205/92
toč. 2. Krivičnog zakona SFRJ koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju toga zakona ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.
Nakon donošenja prvostepene presude, pravomoćnim rješenjem što ga čine rješenje Vojnog suda u Splitu od 13. studenog 1992. K-278/92 (Kv-282/92) i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. prosinca 1992. I Kž-1160/92 obustavljen je krivični postupak protiv optuženika za krivično djelo iz čl. 236.m. st. 1. KZH, a na temelju čl. 1. Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 58/92).
Stoga je prije podnesena žalba optuženika protiv prvostepene presude u odnosu na krivično djelo iz čl. 236.m. st. 1. KZH postala bespredmetna. Ovaj Vrhovni sud je prema tome samo odlučio o podnesenoj žalbi optuženika protiv prvostepene presude u odnosu na djelo teške kradje a u povodu te žalbe, trebalo je preinačiti prvostepenu presudu kao u izreci pod toč. I. ove presude.
Optuženik pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni a u stvari, prema obrazloženju žalbe, zbog svih navedenih osnova osim zbog osnove povrede krivičnog zakona. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno da ga se oslobodi optužbe.
Žalba optuženika nije osnovana.
Nije u pravu optuženik kada u žalbi podnesenoj po svom branitelju J.S. ističe ostvarenje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP u vezi s čl. 300. st. 3. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju toga zakona ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP).
Ne stoji, naime, tvrdnja branitelja da odluka o sudjenju u odsutnosti donesena na glavnoj raspravi nije u skladu sa zakonom, jer da branitelju nije uručen pismeni otpravak rješenja. Treba reći da se odluke u skladu s čl. 119. ZKP zainteresiranim osobama saopćavaju usmenim objavljivanjem ako su prisutne, a dostavom ovjerenog prijepisa, ako su odsutne. Kako je branitelj bio prisutan na glavnoj raspravi na kojoj je rješenje o sudjenju u odsutnosti doneseno to je postupljeno u skladu sa zakonom. Branitelj optuženika, trebao je zatražiti od suda dostavljanje prijepisa te odluke, pa se prema tome radi o propustu branitelja. Treba, medjutim, reći da žalba protiv rješenja o sudjenju u odsutnosti optuženika ne zadržava izvršenje rješenja kako je to propisano u čl. 300. st. 4. ZKP. Prema tome je prvostepeni sud zakonito nastavio krivični postupak.
Nije, medjutim, u pravu optuženik niti kada tvrdi da u konkretnom slučaju nije bilo zakonskih uvjeta za sudjenje u odsutnosti, jer da činjenica da je optuženik, što nije sporno, u toku postupka razmijenjen ne znači istovremeno da se on nalazi u bijegu. Odluka, medjutim, o sudjenju u odsutnosti nije donesena zbog toga što bi optuženik bio u bijegu, već zbog toga što je prvostepeni sud našao da je optuženik činom razmjene postao nedostižan
I Kž 1205/92
državnim organima, jer se radi o dijelu područja zahvaćenog ratom, nad kojim organi vlasti Republike Hrvatske još nemaju punu jurisdikciju. Stoga je odluka o sudjenju u odsutnosti donesena na prijedlog javnog tužitelja u svemu u skladu sa zakonom. Na traženje optuženika uz zakonom odredjene uvjete postupak protiv optuženika ponovit će se u njegovoj prisutnosti.
Nije povrijedjen zakon ni tako što je prvostepeni sud odbio prijedlog obrane za neposrednim saslušanjem svjedoka M.S. i Š.M., jer sud na temelju čl. 17. st. 2. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91 i 25/92), dok je ta uredba na snazi, može uvijek odlučiti da umjesto neposrednog saslušanja svjedoka pročita njihove ranije iskaze.
Suprotno žalbenim navodima ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, ocijenio je i da je činjenično stanje u odnosu na krivično djelo teške kradje pravilno i potpuno utvrdjeno. Tako iz iskaza svjedoka M.S. (list 20 spisa) proizlazi da je svjedok, inače osoba u dobi od 44 godine, u svom iskazu naveo da je svakodnevno osobno vidio i gledao kako optuženik svojom "Ladom" zelene boje s prikolicom odvozi sadnice i cvijeće posebno karanfile iz rasadnika RO "Južne kulture" u D.Č., čiji su svi radnici u to vrijeme prognani iz toga kraja kao i da je osobno vidio optuženika kako karanfile utovaruje u svoje vozilo i gotovo svakodnevno odvozi u H.N., radi prodaje. Svjedok Š.M. prijatelj S.M., naveo je u svom iskazu da je odlazeći k svom prijatelju M., čija se kuća nalazila nedaleko rasadnika, u nekoliko navrata vidio osobni automobil optuženika, obično zaklonjen iza jedne kućice iz čega je zaključio da on ili netko od njegove obitelji bere cvijeće u rasadniku, a to mu je inače rekao i M.S.. Svjedok V.J. (list 14, 35/2 i 36 spisa) naveo je u svom iskazu da je u više navrata, odnosno, gotovo svakodnevno vidjao mladjeg sina optuženika kako bere cvijeće u rasadniku, a takodjer je nekoliko puta vidio optuženika kako obilazi rasadnik, kao što je vidio i njegovo vozilo s prikolicom i to uglavnom onda kada je njegov mladji sin brao karanfile, a to da je bilo gotovo svakodnevno.
Na osnovi iskaza te trojice svjedoka i njihovim medjusobnim povezivanjem opravdano i prema ocjeni ovog drugostepenog suda prvostepeni sud zaključio da je optuženik učinio krivično djelo pod toč. 2. izreke prvostepene presude kao i da se svakako radilo o količini cvijeća većoj od 500 dinara.
injenicu da su radnici rasadnika u to Kako je nesumnjivo optuženik iskorištavao č
vrijeme bili prognani iz Župe Dubrovačke kao i uopće situaciju na tom području u vrijeme rata to učinjena kradja ima sva bitna obilježja teške kradje iz čl. 131. st. 1. toč. 4. KZH i u objektivnom i u subjektivnom smislu.
I Kž 1205/92
Nije osnovana ni žalbena tvrdnja da je optuženiku izrečena prestroga kazna. Za krivično djelo teške kradje zakonom je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina pa kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci nije prestroga.
Stoga je iz svih iznesenih razloga na temelju čl. 384. i 387. st. 1. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 24. prosinca 1992.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka v.r.
Svedrović Marijan v.r.
Suglasnost
ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:
Viši
stručni referent:
(Vladimir
Vuletin)