Rev-2547/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2547/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. C. iz M., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 21. travnja 1999. godine, br. Gž-21/99., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću od 2. rujna 1998. godine, br. P-671/98., u sjednici održanoj dana 7. listopada 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženici je naloženo platiti tužitelju s naslova pretrpljenih fizičkih boli iznos od 20.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 65.000,00 kn, za pretrpljeni strah 16.000,00 kn, za tuđu pomoć i njegu 9.840,00 kn, odnosno ukupno 110.840,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 26.389,20 kn, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja djelomično je uvažena žalba tužene, pa je presuda suda prvog stupnja preinačena tako što je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju i to s naslova pretrpljenih fizičkih boli 12.000,00 kn, s naslova pretrpljenog straha 10.000,00 kn i za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 40.000,00 kn, odnosno po ovim osnovama sve ukupno iznos od 62.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. rujna 1998. godine do isplate.

U preostalom je dijelu, a za dosuđenu naknadu s naslova tuđe pomoći i njege žalba tuženika odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Istom je odlukom naloženo tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.777,95 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, kao što je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužitelju dosude iznosi koje je dosudio i prvostupanjski sud, te da se ujedno preinači odluka o parničnom trošku i tužitelju dosudi cjelokupni parnični trošak zajedno i sa troškovima izjavljivanja revizije.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91. i 91/92. – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren kako istaknuti revizijski razlog tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede u prometnoj nezgodi dana 21. prosinca 1994. godine, kada je zadobio kompresivni prijelom prvog slabinskog kralješka i trzajnu ozljedu vrata. Utvrđeno je da je zbog ovih povreda tužitelj trpio boli jakog intenziteta u trajanju od 10 dana, srednje boli oko 4 tjedna i lakše boli oko 4 mjeseca. Utvrđeno je i da je tužitelj pretrpio kratkotrajni primarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 24 sata, a zatim sekundarni strah srednjeg do blažeg intenziteta u trajanju od oko 8 tjedana, a da manje izraženi strah traje i danas. Uslijed posljedica zadobivenih povreda utvrđeno je da je tako smanjena i životna aktivnost tužitelja i to zbog prisutne redukcije opsega kretnji u vratnoj kralježnici, te kroničnoj neuralnoj leziji kralježaka sa postraumatskim bolnim sindromom lumbalne kralježnice, te prije spomenute prisutnosti trajnog straha što sve smanjuje životnu aktivnost tužitelja za 25%.

Cijeneći tako narav zadobivenih povreda, njihovu težinu, posljedice koje će tužitelj trpjeti u svojem budućem životu i radu, te intenzitet i trajanje pretrpljenih fizičkih boli kao i duševnih boli zbog pretrpljenog straha, te imajući u vidu i tužiteljevu dob u vrijeme povređivanja (45 godina) nalazi se da je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99. – dalje ZOO), kada je tužitelju s naslova pretrpljenih fizičkih boli dosuđen iznos od 12.000,00 kn, s naslova pretrpljenog straha 10.000,00 kn i s naslova smanjenja životne aktivnosti 40.000,00 kn.

Utoliko se revizijskim navodima odluka suda nije mogla dovesti u sumnju, pa je valjalo reviziju kao neosnovanu odbiti i u svemu odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 7. listopada 2003.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.