Rev-848/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 848/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ž. iz Z., zastupane po S. B.-M. i D. M., odvjetnicima u Z., protiv tuženika C. o. d.d., P. S. i S. L. iz S., zastupanog po I. P., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2006. godine, br. XXI Gžn 1300/05-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. listopada 2004. godine, br. XLI Pn 5311/02-112, u sjednici održanoj dana 4. listopada 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, te se ukidaju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2006. godine, br. Gžn 1300/05-3 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. listopada 2004. godine, br. Pn 5311/02-112 i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženici solidarno isplate na ime duševnih boli zbog osobito teškog invaliditeta sina iznos od 154.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu preinačene na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice prihvati i obveže tuženike naknaditi joj parnične troškove, ili da presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Odlučujući o odštetnom zahtjevu kojim tužiteljica traži da joj tuženici solidarno isplate na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta sina, stradalog u prometnoj nesreći koja se dogodila 24. lipnja 1990. godine, iznos pravične novčane naknade od 154.000,00 kn nižestupanjski sudovi su zahtjev ocijenili neosnovanim prihvativši istaknuti prigovor zastare tog potraživanja.

Postojanje zastare sudovi obrazlažu navodima da je tužiteljica saznala za predmetnu štetu najkasnije 2. travnja 1993. godine, a zahtjev za naknadu te štete da je određeno postavila podneskom od 16. travnja 1999. godine i da je stoga do podnošenja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.).

Osporavajući pravilnost ocjene sudova da je zahtjev za naknadu sporne štete tužiteljica istakla tek u podnesku od 16. travnja 1999. godine, a time i da je nastupila zastara, tužiteljica u reviziji ističe da je zahtjev za naknadu te štete istakla već u tužbi u kojoj je između ostalog zatražila i naknadu štete za pretrpljene psihičke bolove zbog ozljeđivanja djeteta, te da je podneskom od 16. travnja 1999. godine samo ispravila navode tužbe, a ne preinačila tužbu u smislu isticanja novog zahtjeva uz postojeći.

Predmetnu tužbu podnijeli su kao suparničari tužiteljica i njezin tada maloljetni sin F. Ž.. U tužbi je između ostalog navedeno da je maloljetni tužitelj zbog posljedica štetnog događaja ostao teški invalid i da će cijelog života morati ulagati pojačane napore u životu i radu u opsegu od 100%, te da je zbog ozljeda koje je on zadobio tužiteljica, njegova majka doživjela primarni šok.

Tužiteljica je u tužbi istakla nekoliko odštetnih zahtjeva, pa tako i zahtjev kojim potražuje naknadu „za pretrpljene psihičke bolove i pojačane napore u životu i radu“.

Presudom prvostupanjskog suda od 2. travnja 1993. godine tužiteljici je dosuđena naknada te štete, no rješenjem drugostupanjskog suda od 10. svibnja 1994. godine prvostupanjska presuda je ukinuta u tom dijelu i predmet je vraćen na ponovno suđenje s obrazloženjem da tužiteljica nema pravo na naknadu štete na temelju odredbe čl. 200. ZOO, ali da je prvostupanjski sud trebao cijeniti postoje li zakonski uvjeti za primjenu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO.

Dakle, u navedenom drugostupanjskom rješenju neizravno je izraženo stajalište, koje prihvaća i ovaj sud, da s obzirom na činjenice na kojima je tužiteljica temeljila navedeni odštetni zahtjev, taj zahtjev predstavlja onaj iz odredbe čl. 201. st. 3. ZOO. Stoga, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova podneskom od 16. travnja 1999. godine, u kojem se navodi da tužiteljica specificira tužbeni zahtjev tako da na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta sina potražuje od tuženika pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 45.000,00 kn, tužiteljica nije istakla novi tužbeni zahtjev, već je precizirala postojeći.

Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da je zahtjev za naknadu predmetne štete istaknut po proteku zastarnog roka i da su stoga materijalno pravo pogrešno primijenili kada su prihvativši prigovor zastare tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, pa budući da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, uz prihvaćanje revizije, nižestupanjske presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 4. listopada 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.