I Kž-Us-4/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 4/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. O. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te opt. M. O., kao i opt. Đ. M., podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. studenog 2009., br. K-Us-51/08, u sjednici održanoj 10. lipnja 2010., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić i branitelja opt. M. O., odvjetnika mr. sc. D. L.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja:

a) u odnosu na opt. M. O., na način da se opt. M. O. za kazneno djelo nedozvoljenog prebacivanja preko državne granice više osoba iz čl. 177. st. 3. i 1. KZ, zbog kojeg je tom

presudom proglašen krivim, na temelju čl. 177. st. 3. KZ, o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu se kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 24. siječnja 2008. godine do 2. studenog 2009. godine,

a na temelju čl. 49. st. 3. i 4. i čl. 51. st. 2. KZ ovom se optuženiku i z r i č e i novčana kazna kao sporedna kazna u visini 300 prosječnih dnevnih dohodaka u Republici Hrvatskoj, a koja iznosi 53.430,00 kn, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude;

čena kazna zatvora

b) u odnosu na opt. M. Z. prihvaća se po sudu prvog stupnja izre

zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. st. 1. KZ i dr. u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci, a na temelju čl. 49. st. 3. i 4. i čl. 51. st. 2. KZ izriče mu se i novčana kazna kao sporedna kazna u visini 200 prosječnih dnevnih dohodaka u Republici Hrvatskoj, a koja iznosi 35.620,00 kn, koju je kaznu dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude.

I Kž-Us 4/10-5

Temeljem čl. 52. st. 2. i 3. KZ, ukoliko izrečene novčane kazne optuženicima M. O. i M. Z. ne budu plaćene u cijelosti, ili djelomično, iste će se zamijeniti kaznom zatvora i to na način da će jedan dnevni dohodak biti zamijenjen jednim danom zatvora.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. M. O. i opt. Đ. M. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivima, i to opt. M. O. zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. KZ za koje mu je djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 24. siječnja 2008. do 2. studenog 2009. godine.

Istovremeno, ovom je optuženiku na temelju čl. 82. KZ oduzeta imovinska korist u iznosu od 30.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti od 219.753,93 kn.

Opt. M. Z. za kazneno djelo iz čl. 177. st. 3. KZ izrečena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci, a na temelju čl. 82. KZ od njega je oduzeta imovinska korist u iznosu od 2.900,00 eura u kunskoj protuvrijednosti od 21.242,87 kn.

Opt. M. S. za kazneno djelo iz čl. 177. st. 3. KZ izrečena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci u koju mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Istom presudom opt. Đ. M. zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. KZ izrečena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci u koju mu je kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 25. siječnja 2008. do 2. studenog 2009., a na temelju čl. 82. KZ od njega je oduzeta imovinska korist u iznosu od 500,00 eura u protuvrijednosti od 3.662,56 kn.

Prema ovom optuženiku primijenjena je i sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od tri godine iz čl. 79. KZ.

Protiv te presude žalbe su podnijeli opt. M. O. po svom branitelju mr. sc. D. L., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.

Žali se i opt. Đ. M., osobno, iz žalbene osnove odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njemu izrekne kazna zatvora u onom trajanju koje je proveo u pritvoru, odnosno da se skrati vrijeme trajanja izrečene sigurnosne mjere iz čl. 79. KZ.

Žali se i državni odvjetnik u odnosu na opt. M. O., kao i opt. M. Z. zbog žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se tim optuženicima izreknu strože kazne zatvora,

I Kž-Us 4/10-5

kao i da im se izrekne novčana kazna kao sporedna kazna, s obzirom da su kaznena djela počinjena iz koristoljublja.

Opt. M. O. i opt. M. Z., po svojim braniteljima, podnijeli su i odgovore na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Na zahtjev opt. M. O. sadržan u žalbi njegova branitelja, a na temelju čl. 374. st. 1. ZKP ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06) o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženika, odvjetnik mr. sc. D. L. iz Z., koji je sjednici i pristupio.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati pa postupi sukladno njegovu prijedlogu, a žalbe optuženika da se odbiju kao neosnovane.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok su žalbe opt. M. O., kao i opt. Đ. M. neosnovane.

Obrazlažući žalbenu osnovu odluke o kaznenim sankcijama, opt. M. O. ističe da njegov doprinos kaznenim djelima za koja je oglašen krivim, nije bio ni veći ni značajniji od doprinosa drugih optuženika koji su bitno blaže kažnjeni. Osim toga, kod njega nema značajnijih otegotnih okolnosti koje bi opravdavale tako veliku razliku u odmjeri kazne. Smatra da je važna okolnost da je još u veljači 2008. godine pokušao ishoditi presudu u istrazi, ali USKOK, kao ovlašteni tužitelj, to nije prihvatio iako je u međuvremenu sklapao nagodbe s drugim supočiniteljima djela, čija je kriminalna aktivnost ako ne jednaka, onda i bitno značajna u odnosu na ostvarivanje zakonskih obilježja kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. KZ, a tim su optuženicima izrečene znatno blaže kazne zatvora.

U žalbi opt. Đ. M. iz iste žalbene osnove naglašava se njegova neosuđivanost u korelaciji s godinama života, kao i činjenica da se radi o obiteljskom čovjeku, što je sve, po žalitelju, sud prvog stupnja trebao više cijeniti kod odmjere kazne. Osim toga, smatra da je njegova uloga u organiziranom prevođenju preko granice bila bitno manja, jer je on samo naplaćivao po uobičajenoj cijeni za prijevoz na toj relaciji u koju je cijenu uključena putarina, gorivo, amortizacija i porez, zbog čega i nije mogao steći veću imovinsku korist od svoje uobičajene zarade.

Istovremeno se žali i zbog izrečene sigurnosne mjere iz čl. 79. KZ te ističe da je u međuvremenu dobio posao vozača u jednoj ino tvrtki, koja svoje predstavništvo ima u D. pa će vrijeme trajanja izrečene sigurnosne mjere onemogućit mu da obavlja redovni prijevoz robe za inozemstvo. Istovremeno naglašava da je njegov poslodavac doduše spreman tolerirati godinu dana njegovu nemogućnost prijelaza preko teritorija Republike Hrvatske i nalazeći mu tako druge poslove, ali to vrijeme trajanja ne bi smjelo preći više od godine dana.

Stoga i u svom žalbenom prijedlogu predlaže preinačenje prvostupanjske presude u odluci o kazni na način da mu se izrekne kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci koliko je stvarno proveo u pritvoru te izricanje sigurnosne mjere iz čl. 79. KZ u trajanju od jedne godine.

I Kž-Us 4/10-5

Državni odvjetnik u svojoj žalbi iz žalbene osnove odluke o kaznenim sankcijama smatra da opt. M. O. te opt. M. Z. treba izreći kazne zatvora u dužem vremenskom trajanju, a kako su oba optuženika proglašena krivima zbog kaznenog djela protuzakonitog i nedozvoljenog prebacivanja osoba preko državne granice iz koristoljublja u sastavu grupe, to smatra da je trebalo navedenim optuženicima, kao sporedne kazne, izreći i novčane kazne.

U pravu je državni odvjetnik kada ističe da doprinos, a posebno značaj uloge opt. M. O., koji je bio suorganizator ilegalnog prebacivanja stranih državljana preko državne granice i koji je stvarno sudjelovao u prebacivanju najmanje 129 stranih državljana uz činjenicu ranije osuđivanosti ovog optuženika, opravdava izricanje strože kazne.

Pritom, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, važno je reći da je opt. M. O. bio organizator za prelazak najteže dionice u prevođenju stranih državljana, u vidu tzv. probijanja schengenske granice zbog čega kazneno djelo iz čl. 177. st. 3. KZ koje je počinjeno iz koristoljublja u sastavu grupe u europskim razmjerima ima širi značaj, što je dakako trebalo više cijeniti kod ocjene kaznene odgovornosti opt. M. O..

Osim toga, njegova neposredna organizacija u prevođenju stranih državljana preko državne granice uključivala je i veći broj osoba, koji su svojim osobnim automobilima prevozili strane državljane do hrvatsko-slovenske granice, a bili su pod isključivom ingerencijom opt. M. O., kao što su to sada osuđeni D. K., A. D., I. J. koji su strane državljane prevozili na relaciji od V. do slovenske granice, uz istovremeno osiguran angažman za smještaj i čuvanje tih stranih državljana u V. u iznajmljenom stanu opt. Z. N., kao i ilegalno prevoženje čamcem preko rijeke M. u Republiku Sloveniju, za koju je aktivnost u organizaciji posla po opt. M. O. bio određen opt. A. J..

Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opt. M. O. bio je važan dio organizirane mreže krijumčarenja ljudi, a svoju kriminalnu aktivnost poduzimao je temeljem višekratnih međusobnih komunikacija s organizatorima u Republici Sloveniji i na taj način ostvarivao prihvat stranih državljana, kao i njihovo daljnje prevođenje preko državne granice, naplaćujući svaki takav prelazak po osobi 450,00 eura iz kojeg je novca onda plaćao svoje suradnike.

Istovremeno, za ocjenu kaznene odgovornosti opt. M. O. važno je reći da je njegovom kriminalnom djelatnošću, kao i organizacijom podgrupe za prevođenje stranih državljana na relaciji od V. do slovenske granice, istovremeno su kršene međunarodne konvencije, kojih je potpisnica i naša država, a posebno još i Protokola protiv krijumčarenja ljudi, zbog čega treba navedenu kriminalnu aktivnost generalno preventivno strože kažnjavati, posebno s obzirom na činjenicu da će Republika Hrvatska biti uskoro osiguravatelj tzv. schengenske granice.

To su bili razlozi zbog kojih je ovaj drugostupanjski sud prihvatio žalbu državnog odvjetnika, te opt. M. O. izrekao kaznu zatvora u dužem vremenskom trajanju, nalazeći da će se samo tako izrečenom kaznom zatvora ostvariti svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Kod odmjere kazne opt. M. Z. ovaj je drugostupanjski sud cijenio da je taj optuženik djelovao u aktivnostima koje su izravno povezane s nedopuštenim prevođenjem osoba preko

I Kž-Us 4/10-5

državne granice iz koristoljublja u sastavu grupa. Međutim, radi se o manje značajnoj aktivnosti koja je izvršena u čak četrnaest navrata i iz takovog vršenja radnje počinjenja djela istovremeno proizlazi zajedničko poduzimanje i djelovanje optuženika, uključujući i udio opt. M. Z. u vidu prethodnice, pratnje i zaštite od policijske kontrole.

Stoga će se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izrečenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci u dovoljnoj mjeri utjecati na ovog optuženika, kao i ostale da ne čine kaznena djela, a posebno utjecati na njegovu svijest o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja, te je ujedno izrečenom kaznom dana dovoljna osuda za počinjeno kazneno djelovanje.

Stoga u tom dijelu nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni opt. M. Z..

Međutim, u pravu je državni odvjetnik da je u odnosu na opt. M. O., kao i opt. M. Z., trebalo primijeniti odredbu čl. 49. st. 3. i čl. 51. st. 2. KZ, te navedenim optuženicima izreći novčanu kaznu kao sporednu kaznu, posebno iz razloga što su kaznena djela prevođenja preko državne granice stranih državljana izvršena s visokim stupnjem organizacije u međunarodnim okvirima, uz naglašeno zakonsko obilježje tog kaznenog djela koje je počinjeno iz koristoljublja, kako je to isticao i državni odvjetnik u završnoj riječi.

Kod takove ocjene bitno je utvrđenje da je opt. M. O. ostvario 25 radnji počinjenja kaznenog djela vezanog za međunarodno krijumčarenje ljudi preko državne granice, prebacujući na taj način najmanje 129 stranih državljana, time da je za svakog ilegalno prebačenog stranog državljana po osobi dobio 450,00 eura. Stoga, kada se ta kriminalna aktivnost stavi u korelaciju s imovinskim prilikama opt. M. O., neovisno o tome što je otac sedmero maloljetne djece, izrečena novčana kazna je u skladu s njegovim imovinskim prilikama, posebno s poučenjem imovine koju je stekao svojim protupravnim djelovanjem.

U odnosu na opt. M. Z. potrebno je reći da je ovaj optuženik sudjelovao u 14 radnji počinjenja kaznenog djela vezano za ilegalno prebacivanje stranih državljana i na taj način u Republiku Sloveniju, a imovinski status ovog optuženika, čija prebacio najmanje 72 stranca

je supruga zaposlena i posjeduje vrjedniju imovinu, a istovremeno dvoje djece je u međuvremenu postalo punoljetno, ukazuje da je izrečena novčana kazna kao sporedna kazna odmjereno u skladu s imovinskim prilikama ovog optuženika.

Visina novčane kazne određena je visinom prosječnog dnevnog dohotka u Republici Hrvatskoj, sukladno rješenju predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 334/10 za vremenski period od 1. travnja do 30. lipnja 2010., u visini od 178,10 kn za jedan prosječni dnevni dohodak.

U odnosu na opt. Đ. M. potrebno je reći da je ovom optuženiku po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora u vremenskom trajanju neznatno duljem od vremena provedenog u pritvoru. Pritom je sud prvog stupnja posve ispravno kao olakotno cijenio priznanje djela, kao i obiteljske prilike ovog optuženika, te njegovu raniju neosuđivanost. Stoga njegova tvrdnja isticana u žalbi da je vožnju svojim taksijem naplaćivao po uobičajenoj cijeni na toj relaciji, uključujući putarinu, gorivo, amortizaciju i porez je posve neprihvatljiva, kada je izravno sudjelovao u aktivnostima koje su povezane s nedopuštenim prevođenjem osoba preko

I Kž-Us 4/10-5

državne granice iz koristoljublja u sastavu grupe, a pritom njegovo kriminalno djelovanje ukazuje na postojanje zajedničkog povezivanja i djelovanja ostalih suoptuženika pri učinu navedenog kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. KZ.

Posve je ispravno sud prvog stupnja prema ovom optuženiku primijenio i sigurnosnu mjeru iz čl. 79. KZ, a ispitujući osnovanost i zakonitost primijenjene kaznene sankcije povodom žalbe optuženika, kao i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da je navedena kaznena sankcija izrečena u svemu pravilno i zakonito, jer su ispunjena oba zakonska uvjeta propisana za izricanje navedene sigurnosne mjere.

Isto tako, vrijeme trajanja mjere određeno je u svemu pravilno sukladno st. 2. čl. 79. KZ, i pritom je sud prvog stupnja posve ispravno kod duljine trajanja ove mjere cijenio težinu djela koja se ogleda u djelovanju ovog optuženika iz koristoljubivog motiva u sastavu grupe zbog čega je i potrebno da u periodu od tri godine ovaj optuženik neće biti u mogućnosti prevoziti, bilo robu, ili osobe kroz teritorij Republike Hrvatske.

Iz naprijed izloženih razloga nisu dakle osnovane žalbe opt. M. O., kao i opt. Đ. M. zbog odluke o kazni, te potonjeg optuženika i zbog izrečene sigurnosne mjere iz čl. 79. KZ.

S obzirom na sve naprijed izloženo presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 10. lipnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Melita Božičević-Grbić, v.r.