Legislator Case Law & Legislation
Gž-590/2008-2 AI generated

Court dismisses appeal confirming employer must pay full severance despite employee's pre-termination waiver.

Case Number Gž-590/2008-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Court of County Varaždin dismissed the employer's appeal, upholding the lower court's order to pay the full severance amount. The employee had signed a waiver agreeing to a reduced severance and waiving the notice period before the termination decision was made. The court ruled that since the right to severance had not yet matured at the time of signing, the waiver was legally ineffective and could not be used to reduce the employer's obligation.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o radu; Kolektivni ugovor: A waiver of severance signed before the right to severance has matured is legally ineffective and cannot be used to reduce the employer's statutory obligation.

Keywords

AI generated
severance pay termination of employment waiver of rights maturity of claim collective agreement

Cited Legislation

AI generated
čl. 8. Kolektivnog ugovora od 27. siječnja 2003. godine
čl. 106 ZR-a
čl. 103 st. 1 t. 5 ZR-a
106 ZR-a, na koji se je u odluci o otkazu pozvao sam tuženik, a ne sporazumom tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca sukladno čl. 103 st. 1 t. 5 ZR-a, kako to neosnovano u žalbi ponavlja tuženik.
čl. 368 st. 1 ZPP-a
Obzirom na sve navedeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a presudu suda prvog stupnja u cijelosti potvrditi.
čl. 154 st. 1 ZPP-a

Cited Case Law

AI generated
Vrhovni sud Republike u Hrvatske, presuda br. Revr.607/06-2 od 29. svibnja 2007. godine

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VARAŽDINU

Broj: Gž.590/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Vinceković kao predsjednice vijeća i Ljiljane Levatić–Uskoković i Jadranke Majcen-Horvat, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Š. iz Ž., zastupane po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima iz S., protiv tuženika D. d.d. S., zastupanog po R. P., odvjetniku iz S., radi isplate, a povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 01. lipnja 2007. godine broj P.1633/04, dana 08. travnja 2008. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P.1633/04 od 01. lipnja 2007. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da s osnova isplate otpremnine isplati tužiteljici novčani iznos od 28.913,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2004. godine pa do isplate, te da naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 915,00 kuna.

Navedenu presudu pobija tuženik pravodobno uloženom žalbom, iz svih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

Žalba tuženika je neosnovana.

Naime, udovoljivši zahtjevu tužiteljice na isplatu novčanog iznosa navedenog u izreci pobijane presude, prvostupanjski sud svoje stajalište temelji na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da je tužiteljica bila radnica tuženika, te da je tuženik 19. prosinca 2003. godine donio Odluku o prestanku radnog odnosa temeljem otkaza ugovora o radu br. 150/96 iz gospodarskih razloga,

- da se ugovor o radu otkazuje s danom 29. prosinca 2003. godine, a s kojim danom prestaje radni odnos tužiteljice,

- da je tužiteljica dana 19. prosinca 2003. godine potpisala Izjavu kojom se je suglasila s otkazom ugovora o radu kao gospodarskom višku, i isplatom otpremnine u iznosu od 28.913,00 kuna za 26 godina radnog staža, uz odricanje prava na otkazni rok, te naknadnog potraživanja prema tuženiku nakon prestanka radnog odnosa,

- da je tužiteljica prvo potpisala Izjavu, a potom joj je uručena Odluka o prestanku radnog odnosa

- da je tužiteljici isplaćen navedeni iznos otpremnine u iznosu od 28.913,00 kn,

- da je tromjesečna plaća tužiteljice iz prethodna tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa iznosila 2.230,29 kn, koji iznos pomnožen sa 26 godina radnog staža daje iznos od 57.987,54 kn,

- da je tužiteljici radna knjižica zaključena s danom 29. prosinca 2003. godine,

- da prema odredbi čl. 8. Kolektivnog ugovora od 27. siječnja 2003. godine, a koji je vrijedio u trenutku prestanka radnog odnosna tužiteljice, u slučaju poslovno i osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, radniku pripada otpremnina u visini jedne prosječne plaće isplaćene radniku u posljednja tri mjeseca za svaku godinu rada u poduzeću.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupanja zaključuje da je pravni učinak prestanka radnog odnosa tužiteljice, temeljem Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, a temeljem čl. 106. st. 1. toč. 1. Zakona o radu (skraćeno: ZR), nastao dana 29. prosinca 2003. godine, slijedom čega izjava koju je tužiteljica potpisala dana 29. prosinca 2003. godine, a kraj činjenice da je nakon potpisivanja Izjave zaprimila Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu, nema značaj djelomičnog odricanja od prava na utvrđenu otpremninu temeljem Kolektivnog ugovora koji je vrijedio kod tuženika u trenutku davanja odluke o otkazu, zbog čega niti sama Izjava tužiteljice od 29. prosinca 2003. godine ne proizvodi pravni učinak.

Pri tom sud prvog stupnja izražava stajalište da se radnik ne može unaprijed odreći svojih prava na otpremninu već se može odreći samo dospjelih iznosa otpremnine, pa kako iz same Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu proizlazi da će otpremnine dospjeti danom prestanka radno odnosa, 29. prosinca 2003. godine, odnosno danom konačnosti otkaza, a koji dan bi bio 03. siječnja 2004. godine, sud prvog stupnja zaključuje da niti jedan iznos otpremnine nije dospio, pa se tužiteljica nije mogla odreći prava koje nije niti stekla, a niti potraživanja pojedinih iznosa otpremnine koji nisu dospjeli.

Utvrdivši da je tužiteljica na ime otpremnine primila od tuženika novčani iznos od 28.913,00 kn, te odbivši navedeni iznos od utvrđenog pripadajućeg iznosa od 57.987,54 kn, prema Kolektivnom ugovoru, sud prvog stupnja u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice, budući da je isti zatražen u odnosu na razliku između pripadajućeg i isplaćenog iznosa otpremnine, a koja iznosi 28.913,00 kn, dosudivši joj i zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. siječnja 2004. godine pa do isplate.

Pobijajući navedenu presudu suda prvog stupnja tuženik ustraje u stajalištu da potraživanje zaposlenika po osnovi otpremnine dospijeva uručenjem otkaza, nakon kojeg trenutka zaposlenik, kao vjerovnik može dospjelim potraživanjem slobodno raspolagati, pa ugovoriti i manji iznos otpremnine od one koja mu po zakonu pripada, smatrajući da su stranke sklopile sporazum kojim je određena visina otpremnine u vrijeme kada je potraživanje tužiteljice dospjelo, zbog čega nije bilo zapreke da ugovore otpremninu u iznosu nižem od onog predviđenog zakonom, odnosno Kolektivnim ugovorom. Tuženik u žalbi ujedno ukazuje na proturječnosti u iskazu tužiteljice i objektivnosti svjedoka predloženih po istoj, ujedno smatrajući da je sud prvog stupanja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, odbivši prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka.

Tuženik ujedno ustraje i u stajalištu da predmetna Odluka o otkazu ugovora o radu sadrži elemente sporazumnog raskida ugovora o radu smatrajući da nije bilo prepreke da se tužiteljica odrekne predmetnog dijela otpremnine.

Razmatrajući pobijanu presudu i stanje spisa ovaj sud ne nalazi postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.1 Zakona o parničnom postupka (skraćeno: ZPP), u svezi s čl. 8 i 220 st. 2 ZPP-a, budući je sud prvog stupnja na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđenom činjeničnom stanju utemeljio pobijanu presudu, pri čemu je prethodno pravilno, temeljem ovlaštenja iz čl. 220 st. 2 odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, zaključujući nepotrebnim izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka.

Isto tako nije ostvarena niti jedna druga bitna povreda iz čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8 i 9 ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365 st. 2 ZPP-a. Stoga je neosnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja u zakonito i pravilno provedenom postupku raspravio sve odlučne činjenice o kojima ovisi donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu, te za navedena utvrđenja, dao logične i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, sud prvog stupnja je na temelju pravilne ocjene dokaza, pravilno utvrdio da je tuženik dana 19. prosinca 2003. godine donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici, da joj je za 26 godina neprekinutog rada kod tuženika na ime otpremnine isplaćen iznos od 28.913,00 kuna naveden u odluci o otkazu ugovora o radu, kao sporazumno određeni iznos, da bi tužiteljici, s obzorom za navedeno trajanje radnog odnosa kod tuženika na ime otpremnine pripadao i zatraženi iznos od slijedećih 28.913,00 kuna, kao i da je u Izjavi od 19. prosinca 2003. godine, potpisanoj od strane tužiteljice, navedeno da je tužiteljica suglasna da joj se raskine ugovor o radu uz dogovorenu otpremninu od 28.913,00 kuna.

S obzirom na sadržaj spomenute Izjave potpisane po tužiteljici, odnosno njezine stilizacije koja upućuje na zaključak da je sastavljena prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, a na kojoj je utemeljena tvrdnja tuženika o oslobođenju od podmirenja tužiteljici pripadajuće otpremnine u smislu odredbe čl. 118 ZR-a, koja zapravo predstavlja izjavu o djelomičnom odricanju od prava na otpremninu, osnovano je sud prvog stupnja zaključio da je ista sačinjena i potpisana prije donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici.

Isto je tako sud prvog stupnja, a obzirom na okolnosti donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, pravilno zaključio da je ugovor o radu tužiteljici prestao redovitim otkazom u smislu odredbe čl. 106 ZR-a, na koji se je u odluci o otkazu pozvao sam tuženik, a ne sporazumom tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca sukladno čl. 103 st. 1 t. 5 ZR-a, kako to neosnovano u žalbi ponavlja tuženik.

Naime, okolnost što odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici sadrži elemente sporazuma stranaka, kad se taj sporazum odnosi samo na otkazni rok i visinu otpremnine, i prema stajalištu ovog suda ne daje toj odluci pravni značaj sporazuma o prestanku ugovora o radu u smislu odredbe čl. 103 st. 1 t. 5 ZR-a.

Obzirom da pravo na otpremninu pripada radniku kojemu poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon dvije godine neprekinutog rada u iznosu koji se određuje sukladno trajanju radnog odnosa kod tog poslodavca, a dospijeva danom prestanka radnog odnosa, odnosno istekom otkaznog roka, u konkretnom slučaju 29. prosinca 2003. godine, uvažavajući odlučnu činjenicu da je tužiteljica svojim pravom, otpremninom, raspolagala nedvojbeno prije njezinog dospijeća (19. prosinca 2003. godine), pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti cjelokupni pripadajući iznos otpremnine, sukladno Kolektivnom ugovoru, a zatražen tužbenim zahtjevom.

Naime, i prema stajalištu ovog suda Izjava o visini otpremnine, na koju se poziva tuženik, ne proizvodi pravni učinak, jer u vrijeme njezinog davanja pravo kojim je tužiteljica navodno disponirala nije bilo dospjelo, pa nije bilo niti pravne mogućnosti odricanja od istog.

Obzirom na sve navedeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a presudu suda prvog stupnja u cijelosti potvrditi.

Nije prihvaćen niti žalbeni prijedlog tuženika da se radi osiguranja jedinstvene primjene Zakona, donese odluka kojom će se dopustiti revizija protiv odluke po žalbi, obzirom da je Vrhovni sud Republike u Hrvatske u međuvremenu svojom presudom br. Revr.607/06-2 od 29. svibnja 2007. godine u pravnoj stvari tužiteljice O. Š., protiv istog tuženika, D. d.d. S., odbio reviziju tuženika i potvrdio stajalište nižestupanjskih suda o vremenu dospijeća obveze poslodavca na isplatu otpremnine, a o čemu ovisi i mogućnost odricanja radnika od otpremnine.

Neosnovana je i žalba tuženika na odluku o troškovima postupka, jer je sud prvog stupnja pravilno, temeljem odredbe čl. 154 st. 1 ZPP-a odlučio i o troškovima postupka, uzimajući u obzir da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pri čemu navedenu odluku suda prvog stupnja neargumentiranim i nekonkretiziranim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju.

U Varaždinu, 8. travnja 2008. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Dubravka Vinceković