Revr-156/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-156/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr.sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. I. iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik iz K., protiv tuženika N. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik F. Z., dipl. pravnica, radi poništenja izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 20. studenog 2001. godine broj Gž-509/01-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 6. veljače 2001. godine broj P-661/00-39, u sjednici održanoj dana 6. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja J.I. koji glasi:

"Poništava se izvanredni otkaz ugovora o radu br. 8421 od 1. siječnja 1998.g. koji je tuženik dao tužitelju dana 29. ožujka 1999.g. odnosno dana 15. travnja 1999.g., te prestanak radnog odnosa tužitelju dana 31. ožujka 1999. g.

Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na njegovo radno mjesto poslovođe prodavaonice tuženika u K., Z. trg, u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati plaću za travanj 1999.g. (kao da je radio), za vrijeme otkaznog roka u trajanju od 31. ožujka do 30. travnja 1999.g. u iznosu od 3.000,00 kn, kao i da mu nadoknadi parnični trošak, sve u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju J.I. iz K., da plati tuženiku N. d.o.o. za trgovinu i usluge Z., parnične troškove u iznosu od 300,00 kn, u roku od 15 dana."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se nižestupanjske presude preinače i usvoji tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnog troška.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nižestupanjski sudovi nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje ZPP), jer nižestupanjske presude sadrže valjane razloge o odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude u ovom sporu i može se ispitati njihovu pravilnost. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Prigovor nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ne može se iznositi u reviziji sukladno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP, pa se ovaj prigovor ne može uzeti u razmatranje.

Pobijana Odluka tuženika od 29. ožujka 1999. godine donesena je temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01, dalje ZR), kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede radne obveze iz razloga što je tužitelj kao zaposlenik tuženika bez odobrenja tuženika za svoj račun sklapao poslove iz djelatnosti trgovine odjevnim predmetima koju i on obavlja i time povrijedio odredbe čl. 92. ZR, čl. 52. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine i čl. 76. Pravilnika o radu.

Sud drugog stupnja prihvatio je utvrđenje suda prvog stupnja, koje se sastoji u slijedećem:

- da tužitelj nije dobio odobrenje nadležne osobe tuženika da se bavi trgovačkom djelatnošću kojom se bavi tuženik kod kojega je tužitelj zaposlen u prodavaonici tekstilne robe kao poslovođa,

- da je neposredni rukovoditelj tužitelja – svjedok V.L. dana 16. ožujka 1999. godine obišao trgovačku prodavaonicu tuženika u K. i saznao da je tužitelj na svoje ime otvorio vlastitu trgovinu, kao obrtnik u kojoj se prodaje tekstilna roba.

Odredbom čl. 92. st. 1. ZR je propisano, da zaposlenik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana utakmice).

Uvidom u Pravilnik o radu tuženika utvrđeno je, da je odredbom čl. 62. st. 3. toč. 10. istog Pravilnika određena kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa zbog koje se može dati izvanredni otkaz ugovora o radu obavljanje konkurentske djelatnosti, a također je i uvidom u odredbu čl. 52. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine utvrđeno da je propisana zabrana konkurentske zaposleniku bez odobrenja poslodavca.

Sudovi nižeg stupnja pravilno su zaključili, da otvaranje trgovačke prodavaonice u kojoj se prodaju tekstilni proizvodi, bez obzira da li se u njoj prodaje samo roba marke "Levis" koja se momentalno ne prodaje u prodavaonici tuženika, u kojoj radi tužitelj, predstavlja bavljenje konkurentske djelatnosti budući da se radi o prodaji tekstilnih odjevnih predmeta bez obzira na proizvođača.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovorenih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

St. 2. istog članka propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

S obzirom na naprijed navedeno i utvrđeno činjenično stanje po sudovima nižeg stupnja, ovaj revizijski sud prihvaća ocjenu sudova nižeg stupnja, da se u djelatnosti tužitelja radi o osobito teškoj povredi radne obveze i da je tuženi saznao za činjenice na temelju kojih se zasniva odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dana 16. ožujka 1999. godine kada je neposredni rukovoditelj tužitelja bio u obilasku prodavaonice tuženika u kojoj radi tužitelj, a ne od dana otvaranja tužiteljeve prodavaonice od kada tužitelj smatra da treba računati navedeni zakonski rok tj. od 12. ožujka 1999. godine kada je prodavaonica tužitelja otvorena ili od 11. ožujka 1999. godine kada je tužitelj najavio kroz tisak otvaranje svoje prodavaonice.

Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili odredbu čl. 107. ZR kada su zaključili, da je pobijana Odluka tuženika zakonita.

Neosnovano se navodi u reviziji, da tuženik nije imao odobrenje Sindikata za donošenje pobijane odluke tuženika s obzirom da su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je Sindikat tuženika dao navedeno odobrenje sukladno odredbi čl. 145. st. 2. alinea 2. ZR (str. lista 16 spisa).

Sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo kada su tužitelja odbili s tužbenim zahtjevom.

Iz navedenih razloga valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 6. lipnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.