Rev-204/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-204/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz L., protiv tuženika C. poduzeće za domaću i međunarodnu špediciju, turizam i trgovinu d.o.o. Z., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika, izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. lipnja 1999. godine broj Gž-9524/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog

suda

u

Zagrebu

od

16. studenog 1995. godine broj Pr-620/93, u sjednici održanoj dana 22. siječnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu od 21. lipnja 1999. godine broj Gž-9524/98 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. studenog 1995. godine broj Pr-620/93 (u toč. I i II izreke) i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke poništavaju se kao nezakonite odluke tuženika i to rješenje direktora tuženika broj 25/93 od 28. siječnja 1993. godine i odluka Upravnog odbora tuženika broj 57/93 od 04. ožujka 1993. godine, kojima je tužitelju prestao radni odnos dana 30. travnja 1993. godine, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad s danom 30. travnja 1993. godine, te da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovara stupnju stručne spreme, vrsti znanja i sposobnostima stečenim radom, sve to u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe, dok je pod toč. II izreke tuženiku naloženo da tužitelju na ime neisplaćenih plaća u razdoblju od 01. svibnja 1993. godine do 28. veljače 1994. godine isplati iznos od 6.637,58 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Ujedno je istom presudom pod toč. III izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 801,97 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda (u toč. I i II izreke).

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju tuženika i ukine obje nižestupanjske presude, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, osnovano tuženik u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7. st. 1. ZPP.

Naime, revident osnovano u reviziji ističe da se u obrazloženju prvostupanjske presude pogrešno navodi kako je tuženik prihvatio obračun visine plaće koju je utvrdio stalni sudski vještak mr. I.T. prema Pravilniku o plaćama tuženika i da na taj nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedaba, kad je na ročištu održanom 16. studenog 1995. godine (list 66 spisa), tuženik osporavao visinu utvrđene plaće, budući da kod vještačenja nisu uzeti u obzir valjani koeficijenti koji ovise o poslovnom rezultatu predmetne Poslovne jedinice u S., na koje okolnosti je čak što više predložio i izvođenje odgovarajućih dokaza. Tuženik je u žalbi ukazao na spomenutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, koju drugostupanjski sud nije sankcionirao ukidanjem prvostupanjske presude, pa je stoga do bitne povrede odredaba parničnog postupka došlo i kod drugostupanjskog suda.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju ukazuje revident, jer u pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti, ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost, a iz cjelokupnog sadržaja izreke pobijane presude, suprotno tvrdnji revidenta, proizlazi da je izreka presude jasna i razumljiva u dijelu kojem se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad s danom 30. travnja 1993. godine (tužitelju je radni odnos prestao 30. travnja 1993. godine), jer je time zapravo utvrđeno da je tužitelj u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika, tj. kontinuitet radnog odnosa.

Osnovano tuženik u reviziji ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 375. st. 1. ZPP, ostvarenu pred drugostupanjskim sudom, budući da u obrazloženju pobijane presude drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene navode koji su bili odlučni za suđenje.

Tuženik je, naime, u žalbi, nastavno i u reviziji, naveo da mu je prvostupanjska presuda dostavljena dana 05. svibnja 1998. godine, a drugostupanjska presuda dana 07. rujna 1999. godine, te je u pogledu vraćanja tužitelja na rad istaknuo prigovor proteka paricijskog roga za dobrovoljno izvršenje pobijane odluke, kao i za prinudno izvršenje, a sve to u smislu odredbe čl. 328. i čl. 436. ZPP u svezi čl. 230. Zakona o izvršenom postupku (“Narodne novine” br. 53/91 i 91/92 – u daljnjem tekstu ZIP).

Kako u obrazloženju svoje odluke drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi, nije ocijenio ove navode tuženika, ostvarena je spomenuta bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužitelja za poništenje odluka tuženika od 28. siječnja 1993. godine i 04. ožujka 1993. godine o prestanku radnog odnosa tužitelju s danom 30. travnja 1993. godine, zahtjev za vraćanje na rad i isplatu neisplaćene plaće.

Kao razlog prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika u pobijanim odlukama o prestanku radnog odnosa navedeno je zatvaranje Poslovne jedinice u S., koja je tijekom cijele 1992. godine poslovala s gubitkom, a donesene odluke utemeljene su na odredbi čl. 18. Kolektivnog ugovora tuženika, čl. 74. Pravilnika o radnim odnosima i čl. 74. Zakona o radnim odnosima.

U vrijeme donošenja pobijanih odluka bili su na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine” br. 34/91 – u daljnjem tekstu ZOPRO) i Zakon o radnim odnosima (“Narodne novine” br. 25/92 – u daljnjem tekstu ZRO) koji se primijenjuju i na sporni radnopravni odnos.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, sudovi nižeg stupnja nisu raspravili i utvrdili sve pravno relevantne činjenice i okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, te pravilna primjena materijalnog prava, pa stoga nisu za sada niti imali temelja zaključiti da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

U konkretnom slučaju tužitelju je radni odnos prestao zbog zatvaranja Poslovne jedinice u S., a što po ocjeni ovog suda valja tumačiti kao prestanak radnog odnosa tužitelja zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga, a to nadalje znači da je tužitelju radni odnos kod tuženika mogao prestati samo pod uvjetima iz odredbe čl. 21. ZOPRO, a što zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ispitano da li je tuženik postupio po odredbi čl. 21. ZOPRO i dr. i čl. 20. ZRO, te proveo postupak utvrđivanja potrebe prestanka rada tužitelja zbog tehnoloških, organizacijskih ili ekonomskih razloga.

Kako je, dakle, ostvaren i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a zbog toga je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude, primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, revizija tuženika je prihvaćena, nižestupanjske presude ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će nastavnim izvođenjem dokaza raspraviti sporna pitanja ukazana ovim rješenjem, te ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za poništenje odluka tuženika o prestanku radnog odnosa, isplati neisplaćenih plaća i njenoj visini, te vraćanju tužitelja na rad, vodeći pritom računa i o tome da li je tužitelj u prekluzivnom roku tražio vraćanje na rad (čl. 436. ZPP i čl 230. ZIP-a).

Naime, rok propisan odredbom čl. 230. ZIP-a u kojem radnik može podnijeti prijedlog za izvršenje radi vraćanja na rad prekluzivni je rok i propuštanjem tog roka radnik gubi pravo vratiti se na rad, slijedom čega gubi i pravo na potraživanje po osnovi rada (plaće), slijedom čega zahtjev tužitelja za isplatu plaće, nakon što je istekao prekluzivni rok od šest mjeseci u kojem je mogao podnijeti prijedlog za izvršenje presude radi vraćanja na rad, ne može biti osnovan po stajalištu ovog suda.

Iz navedenih razloga, a temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 22. siječnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.