Croatian Supreme Court dismisses appeal for unpaid military salary due to lack of written employment contract and invalid military unit status.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellants' appeal against a lower court ruling confirming their entitlement to unpaid military salary. The appellants claimed a labor relationship existed based on military ID cards, but the court found the specific military unit they cited never existed and no written employment contract was ever signed. The court ruled that military ID cards alone do not prove employment status and that the statutory presumption of an indefinite-term contract only applies if a contract exists but was not properly formalized, which was not the case here.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 230. st. 3.; Zakon o službi u oružanim snagama čl. 12.; Zakon o radu čl. 11.: Military identification cards do not constitute proof of employment status or a labor contract, and the statutory presumption of an indefinite-term contract applies only when a contract exists but lacks proper written form.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 461/07-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Z. i J. B., oba iz R., koje zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u I. protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Imotskom, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-4644/05 od 1. prosinca 2006. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P- 1020/03 od 10. lipnja 2005., u sjednici održanoj dana 4. rujna 2007.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:
"Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:
I. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju I. Z. netto plaću za period od 01. siječnja 2000. do 31. prosinca 2002., iznos od po 3.600,00 kn mjesečno odnosno ukupno iznos od 129.600,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od 3.600,00 kn počevši od 05. u mjesecu za prethodni mjesec, a sve to počevši od 05. veljače 2000. pa do isplate, kao i trošak postupka.
II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju J. B. netto plaću za period od 01. siječnja 2000. do 31. prosinca 2002., iznos od po 3.800,00 kn mjesečno odnosno ukupno iznos od 138.800,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od 3.800,00 kn počevši od 05. u mjesecu za prethodni mjesec, a sve to počevši od 05. veljače 2000. pa do isplate, kao i trošak postupka."
Protiv te presude reviziju su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude preinače ili ukinu.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Prije svega, u pogledu revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revidenti, osim navoda u uvodu revizije kojim se pozivaju da je i to razlog zbog kojeg izjavljuju reviziju, ne navode ništa određeno, pa u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) taj revizijski razlog nije niti uzet u razmatranje.
U ovom predmetu je riječ o zahtjevu za isplatu plaće, jer tužitelji smatraju da su u spornom vremenskom razdoblju bili u radnom odnosu s tuženicom kao djelatne vojne osobe kao pripadnici 66. Pukovnije Hrvatske vojske.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su 1997. tužiteljima izdate vojne iskaznice u kojima je navedena oznaka jedinice 1095/20 kao i navod da su oni djelatnici MO,
- da 66. Pukovnija, za koju tužitelji tvrde da su bili njeni pripadnici, nije nikada bila u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske,
- da su tužiteljima isplaćivane plaće preko H. b. d.d. – Poslovnica P. po nalogu „M.“ d.o.o. G.,
- da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske nikada nije isplaćivalo plaće tužiteljima kao pripadnicima 66. Pukovnije za izgradnju ceste Hrvatske vojske,
- da je ugovor o izvođenju radova na izgradnji cesta u Republici Hrvatskoj sklopljen između RH „A.“ d.o.o. kao naručitelja i „M.“ B. i H., G., kao izvršitelja dana 15. siječnja 1997.,
- da se prema tom ugovoru naručitelj obvezao organizirati logističku potporu izvršitelju na području Republike Hrvatske nužnu za pravovremeno i kvalitetno izvršenje posla, a izvršitelj se obvezao da će za izvršenje projektom predviđenih radova angažirati potreban broj građevinskih strojeva i druge tehnike, kao i dostatan broj kvalificiranih djelatnika,
- da se agencija „A.“ d.o.o. Z. obvezala isplatiti „M.“ d.o.o. G., B. i H., po nagodbi od 19. kolovoza 2003. iznos od 37.820.000,00 kn radi podmirivanja obveza prema poslovnoj banci „M.“ d.o.o. G. prema dobavljačima i zaposlenicima – pripadnicima 66. Pukovnije, a za izvedene radove,
- da tužitelji nisu imali ugovor o djelatnoj vojnoj službi s tuženicom, a nije postojao niti akt tuženice o prijamu u djelatnu vojnu službu.
Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da tužitelji nisu bili u radnom odnosu s tuženicom Republikom Hrvatskom kao djelatne vojne osobe, a da vojne iskaznice koje posjeduju ne predstavljaju dokaz da bi tužitelji bili u radnom odnosu s tuženicom kao djelatne vojne osobe u oružanim snagama Republike Hrvatske.
Revizijski navodi svode se na tri prigovora:
- da je pogrešno stajalište nižestupanjskih sudova „da vojnoj iskaznici kao javnoj ispravi ne pridaju nikakav značaj“. Revidenti smatraju da vojna iskaznica ima značaj akta prijama tužitelja kao djelatne vojne osobe u smislu čl. 12. Zakona o oružanim snagama,
- da je odredbama Zakona o radu propisano „ako poslodavac ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je sa radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme“,
- pozivom na neke dokaze, ocijenjene po sudovima u postupku, izvode činjenične zaključke suprotne utvrđenim činjenicama u postupku pred nižestupanjskim sudovima.
U odnosu na prvi prigovor treba reći slijedeće:
Prema odredbi čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95) koja se primjenjuje u ovom slučaju, državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe – aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi.
Prema odredbi čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 57/91), koja se primjenjuje u ovom slučaju, vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojci.
Dakle, u smislu citiranih propisa, koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja predmetnih vojnih iskaznica, vojna iskaznica ne predstavlja akt o prijamu u djelatnu vojnu službu – kako to pogrešno smatraju revidenti. Sa druge strane, odredbama čl. 230. ZPP određena je dokazna snaga javnih isprava u parničnom postupku. Prema odredbi čl. 230. st. 3. ZPP dopušteno je dokazivati i suprotno od onoga što proizlazi iz sadržaja takve javne isprave. U konkretnom slučaju je utvrđeno da 66. Pukovnija, u kojoj tužitelji tvrde da su bili djelatne vojne osobe, nije nikada bila u sastavu Hrvatske vojske, niti postoji akt o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovor o djelatnoj vojnoj službi za tužitelje, pa vojne iskaznice na koje se pozivaju tužitelji nemaju značaj koji im pridaju revidenti – same po sebi ne potvrđuju postojanje radnog odnosa tužitelja sa tuženicom kao djelatnim vojnim osobama.
Zbog toga nije osnovan prvi revizijski prigovor.
U odnosu na drugi prigovor treba reći da je odredbama čl. 11. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95 i dr.) propisano da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka rada uručiti pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, a ako poslodavac u tom roku ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je sa radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, te odredbe se primjenjuju u situaciji kad ugovor o radu postoji, samo nije sklopljen u propisanom pisanom obliku, a u ovom slučaju je utvrđeno da takav ugovor o radu između stranaka ne postoji – pa se neosnovano revidenti pozivaju na tu zakonsku odredbu.
Konačno, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Treći prigovor revidenata sadrži upravo činjenične prigovore, pa u smislu naprijed navedene zakonske odredbe navodi u tom pravcu nisu niti uzeti u razmatranje.
Zbog svega navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 4. rujna 2007.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.