Revr-1239/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1239/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Brune Frankovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv tuženika Košarkaški klub „Š.“ iz Š., radi ispunjenja ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1572/2012-2 od 14. siječnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-851/99 od 18. siječnja 2005., u sjednici održanoj 22. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja D. B.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. „Dužan je tuženik isplatiti tužitelju mjesečno 2.500 DEM neto počev od 26. listopada 1998. do 01. lipnja 2000.g. i to sa pripadajućim zak. zat. kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate u roku od 15 dana.

4. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 103.902,00 kune sa pripadajućim zak. zat. kamatama tekućim od 06. travnja 1999.g. pa do isplate u roku do 15 dana“, kao neosnovan.“

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Odbacuje se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

2.“Dužan je tuženik uplatiti sve dužne poreze, prireze i druge doprinose koji proizlazi iz plaća koji bi teretili tužitelja.

3. Dužan je tuženik uplatiti tužitelju doprinose za mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje počev od 26. listopada 1998. g. do 01. lipnja 2000.g.“, zbog nenadležnosti.“

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja presuđeno je i riješeno je:

„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Šibeniku od 18. siječnja 2005. godine broj P-851/09.“

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da udovolji tužbenom zahtjevu, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o trenerskom angažmanu 15. srpnja 1998. (dalje; Ugovor) kojim se tužitelj obvezao obavljati trenerski posao u Košarkaškom klubu „Š.“ u natjecateljskoj sezoni 1998/1999 godine, odnosno kroz vremensko razdoblje u trajanju od 23 mjeseca i to od 15. srpnja 1998. do 1. lipnja 2000. u kojem se tuženik obvezao tužitelju isplaćivati novčanu naknadu u iznosu od 2.500,00 DEM mjesečno, dati mu na raspolaganje automobil koji se obvezao kupiti u roku od 30 dana od potpisivanja predmetnog ugovora, s time da ako Košarkaški klub „Š.“ u natjecateljskoj sezoni ostvari plasman do 7. mjesta u prvoj A košarkaškoj ligi, dati automobil u vlasništvo tužitelja te za vrijeme trajanja Ugovora podmiriti tužitelju troškove mirovinskog, invalidskog i socijalnog osiguranja, porezne i druge obveze koje za trenera nastanu s naslova financijskih prihoda iz tog Ugovora,

- da je tuženik, sukladno Ugovoru, ispunio obveze prema tužitelju do 25. listopada 1998.,

- da je tužitelj, na sjednici igrača, trenera i članova Uprave od 20. listopada 1998. pred održavanje utakmice sa KK „C. L.“, koja je bila značajna za opstanak tuženika u Ligi, izjavio da ustraje u svojoj odluci da na utakmici neće nastupiti igrač R. C., a u slučaju da navedenu utakmicu izgube, daje neopozivu ostavku na funkciju trenera i da će sporazumno napustiti klub, koju je ostavku pod navedenim uvjetom i prihvatio predsjednik Kluba tuženika M. K.,

- da je Košarkaški klub „Š.“ navedenu utakmicu izgubio nakon čega je tužitelj napustio prostorije tuženika te se kod tuženika nije vraćao,

- da je na sjednici Upravnog odbora tuženika održanoj 25. listopada 1998. prihvaćena neopoziva ostavka tužitelja nakon čega je o navedenoj odluci predsjednik tuženika obavijestio tužitelja koji je na to bez bilo kakvih prigovora napustio tuženika i sljedećeg mjeseca zaposlio se u K., a tuženik je angažirao drugu osobu kao trenera,

- da tuženik nije kupio automobil naveden u Ugovoru od 15. srpnja 1998.,

- da je Košarkaški klub „Š.“ natjecateljsku sezonu 1998/1999 godine završio na 7. mjestu Prve A lige.

Sud prvog stupnja na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključuje da su stranke zasnovale radni odnos na određeno vrijeme bez ugovorene mogućnosti redovitog otkaza, da isti nije mogao prestati sporazumom stranaka, niti otkazom, jer takva očitovanja nisu dana u pisanom obliku, već usmeno iskazana, pa da slijedom toga ne proizvode pravne učinke te da je ugovor prestao istekom roka na koji je bio sklopljen. Sud ocjenjuje da tuženik nije u obvezi tužitelju isplatiti plaću za utuženo vremensko razdoblje jer tužitelj kroz to vrijeme nije ni radio kod tuženika kao i zbog činjenice da je do prestanka rada došlo zbog ponašanja tužitelja, a ne krivnjom tuženika kao poslodavca. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa, kao protuvrijednosti vozila iz članka 7. Ugovora, sud nalazi isti neosnovan jer uspjehu Košarkaškog kluba „Š.“ u natjecateljskoj sezoni 1998/1999 godine - ostvareno 7. mjesto Prve A lige, nije svojim radom doprinio tužitelj, već druga osoba koju je Košarkaški klub „Š.“ angažirao nakon odlaska tužitelja pri čemu zaključuje da je u pitanju ugovorena obveza koja se može izvršiti samo na način na koji je ugovorena-predajom vozila u vlasništvo tužitelja, a ne i isplatom tužitelju novčane protuvrijednosti istoga.

Sud drugog stupnja prihvaćajući činjenična utvrđenja ocjenjuje pogrešnim zaključak suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o radu na koji se primjenjuju propisi radnog prava. Drugostupanjski sud je shvaćanja da je riječ o ugovoru sui generis o pravima i obvezama ugovornih stranaka, odnosno o menadžerskom ugovoru. To iz razloga jer navedeni ugovor u pretežnom dijelu sadrži bitna obilježja ugovora o djelu budući se tužitelj obvezao na izvršavanje određenog posla, a tuženik isplatiti mu novčanu naknadu te predati mu automobil u vlasništvo pod uvjetom da Košarkaški klub „Š.“ pod vodstvom tužitelja ostvari plasman do 7 mjesta u prvoj A košarkaškoj ligi. Obzirom na to da je tužitelj izjavio da daje neopozivu ostavku i napušta tuženika ako isti izgubi utakmicu s košarkaškim klubom „C. l.“, s čime se tuženik suglasio, to je u konkretnom slučaju ugovor između stranaka sklopljen 15. srpnja 1998. prestao sporazumom stranaka odnosno odlukom tuženika od 25. listopada 1998. kojim je prihvatio neopozivu ostavku tužitelja, a koju tužitelj nije nikada osporavao. Iz navedenih razloga sud drugog stupnja ocjenjuje da su prestankom Ugovora prestale i sve obveze stranaka, ugovorene istim za daljnje vremensko razdoblje trajanja ugovora, zbog čega ne postoje obveze tuženika ispunjenje kojih tužitelj potražuje tužbom.

I prema ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev odbili.

Naime, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, a suprotno stavu drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je između stranaka na temelju Ugovora od 15. srpnja 1998. zasnovan radni odnos bez ugovorene mogućnosti redovitog otkaza i da je tužitelju radni odnos kod tužitelja prestao. Međutim, pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da ugovor nije mogao prestati sporazumom.

U smislu odredbe čl. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/96 – dalje: ZR) u radnom odnosu temeljna je obveza poslodavca dati radniku posao, te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a temeljna je obveza radnika prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao.

Budući da ni tužitelj ni tuženik kroz vremensko razdoblje od 17 mjeseci (od 26. listopada 1998. do 1. lipnja 2000.), a za koje razdoblje tužitelj traži isplatu naknade plaće nisu izvršavali prava i obveze iz radnog odnosa, tužitelju je i prema pravnom shvaćanju ovog suda prestao radni odnos. Prema odredbi čl. 103. st.

1. toč.

5. ZR radniku prestaje radni odnos ako se o tome sporazumije s poslodavcem. U konkretnom slučaju i poslodavac (tuženik) i radnik (tužitelj) su očitovali svoju volju o prestanku ugovora o radu – tuženik time što je 25. listopada 1998. prihvatio neopozivu ostavku tužitelja (zapisnik sa sjednice igrača, trenera i članova Uprave od 20. listopada 1998.) i utvrdio "raskid" ugovora (zapisnik upravnog odbora tuženika od 25. listopada 1998.), a tužitelj time što nije radio od 25. listopada 1998., odnosno nije se pojavljivao na radu kod tuženika, a niti je od istog tražio da mu osigura posao. Istina, za razliku od pravila općeg obveznog prava (čl.

68. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) po kojem se formalni ugovori mogu raskinuti i neformalno, pa dakle i konkludentnim radnjama, za sporazumni prestanak radnog odnosa, odnosno ugovora o radu, obvezan je pisani oblik. Unatoč tome što je pisana forma utvrđena kao uvjet valjanosti sporazuma o prestanku radnog odnosa, odnosno ugovora o radu, prema pravnom shvaćanju ovog suda, radni odnos je u konkretnom slučaju prestao bez obzira što ne postoji sporazum u pisanom obliku. S obzirom na konkretne okolnosti, a posebno imajući na umu činjenicu da ugovorne strane nisu izvršavale prava i obveze iz radnog odnosa od 25. listopada 1998. – kroz vremensko razdoblje 17 mjeseci, a za koje razdoblje se predmetnom tužbom zahtjeva isplata plaće, na odgovarajući način se može primijeniti odredba iz čl.

73. ZOO o konvalidaciji sporazuma koji nije sklopljen u propisanom obliku, pri čemu treba reći da odredba čl.

6. ZR upućuje na primjenu općih propisa obveznog prava na ugovor o radu. Stranke su izvršile u cijelosti sporazum o prestanku radnog odnosa (koji nije zaključen u pisanom obliku, ali je njegovo postojanje očito jer proizlazi iz ponašanja – konkludentnih radnji – kako tuženika kao poslodavca, tako i tužitelja kao radnika) jer su se u spornom razdoblju, odnosno do podnošenja predmetne tužbe, ponašale kao da između njih i ne postoji radni odnos (tako i ovaj sud u Revr-652/2007-2 od 15. studenog 2007).

Zbog izloženog, a ne iz razloga koje su naveli nižestupanjski sudovi, valjalo je zahtjev tužitelja za isplatu mjesečno 2.500,00 DEM neto počev od 26. listopada 1998. do 1. lipnja 2000. s pripadajućim kamatama odbiti.

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj Ugovor sklopio s tuženikom 15. srpnja 1998., a da je već 25. listopada 1998. nakon odigranog 5. kola prestao faktički raditi ugovoreni trenerski posao, da je tuženik sa momčadi ostvario 7. mjesto u A košarkaškoj ligi te sezone, da iz iskaza saslušanih svjedoka i pročitanih Zapisnika proizlazi da tužitelj nije tome doprinio, dakle, da nije kao trener ostvario plasman do 7. mjesta u Prvoj A ligi, već trener koji je angažiran poslije njega budući da je on loše vodio momčad i bio s njome na rubu ispadanja iz lige, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 103.902,00 kn s pripadajućim kamatama, a koji zahtjev je tužitelj utemeljio na odredbi čl. 7. Ugovora.

Konačno, iako obzirom na izloženo nije odlučeno, valja reći da je pravilna ocjena sudova da tužitelju (u svakom slučaju) ne bi pripadala isplata novca u vrijednosti vozila (103.902,00 kn), nego kako je bilo ugovoreno (čl. 7. Ugovora) predaja vozila u vlasništvo, sukladno odredbi čl. 307. st. 1. ZOO jer se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze te ga dužnik ne može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Stoga je i radi toga tužbeni zahtjev u tom dijelu pravilno odbijen.

Prema tome, neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 22. listopada 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.