Us-9227/2009-7 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Us-9227/2009-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dijane Vidović predsjednice vijeća, Fedore Lovričević-Stojanović i Biserke Horvat Manestar članica vijeća, te sudske savjetnice Lidije Prica zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice S. K.-M. iz P., koju zastupa M. Z., odvjetnik u P., protiv rješenja tuženoga Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, klasa: 140-02/08-01/OB, urbroj: 341-99-05/3-08-012774, broj spisa: 60867, od 7. lipnja 2009., radi prava na mirovinu, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2011.,

p r e s u d i o j e

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenje Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, klasa: 140-02/08-01/OB, urbroj: 341-99-05/3-08- 012774, broj spisa: 60867, od 7. lipnja 2009

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženoga tijela odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u P., klasa: 140- 02/07-01/OB, urbroj: 341-13-05/3-07-007965, broj spisa: 8702, od 9. srpnja 2008. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice podnesen 1. srpnja 1997. za priznanje prava na starosnu mirovinu.

Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost pobijanoga rješenja zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome ističe da tuženo tijelo nije postupilo po uputi iz presude ovoga Suda, broj: Us-7891/2000-5, od 24. ožujka 2005., kao ni po uputi drugostupanjskog rješenja donesenog nakon te presude od 28. prosinca 2006. Napominje kako prema noveli članka 32. stavak 4. Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenoj u „Narodnim novinama“ broj 147/02. ispunjava uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu iako nije platila sve doprinose za mirovinsko osiguranje. Navodi, kako je do zadnjeg dana za koji je uplaćen doprinos ostvarila 20 godina mirovinskog staža i kako je u trenutku podnošenja zahtjeva bila starija od 60 dana, stoga smatra da postoje zakonske pretpostavke za priznanje prava na starosnu mirovinu. Predlaže Sudu da osporeno rješenje kao nezakonito poništi.

Tuženo je tijelo u odgovoru na tužbu ostalo u cijelosti kod razloga navedenih u osporenom rješenju i predložilo Sudu da tužbu kao neosnovanu odbije.

Tužba je osnovana.

Među strankama je nesporno da je tužiteljica podnijela zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu dana 1. srpnja 1997. Tužiteljica (rođena 1935.) bila je osigurana na mirovinsko osiguranje kao obrtnica (krojačica) stoga je u prethodnom upravnom postupku zaključkom Područne službe u P., broj: 8702, od 8. veljače 1999. bio obustavljen postupak radi ostvarivanja prava na starosnu mirovinu s obrazloženjem da tužiteljica nije uplatila sve dužne doprinose za mirovinsko osiguranje, a prema odredbi članka 118. stavka 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne novine, broj 26/83., 48/83., 5/86., 42/87., 34/89., 40/89., 57/89., 40/90., 9/91., 11/91., 26/93., 96/93., 44/94. i 56/96.) osiguranici, osobe samostalnih djelatnosti mogle su ostvariti prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja kada su dospjeli doprinosi u cijelosti bili uplaćeni.

Presudom ovoga Suda, broj: Us-7891/2000, od 24. ožujka 2005. bila je uvažena tužba tužiteljice protiv prethodnog drugostupanjskog rješenja Središnje službe od 9. ožujka 2000., te je Sud naložio tuženom upravnom tijelu utvrditi ispunjava li tužiteljica uvjete za priznanje prava na mirovinu s obzirom na godine života i staž osiguranja za koji je do tada plaćen doprinos za mirovinsko osiguranje. Naime, Sud je imao u vidu u prvom redu odredbu članka 32. stavka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 147/02.) koja se primjenjuje od 1. siječnja 2003., a prema kojoj odredbi osiguranik iz članka 24. ovoga Zakona, koji nije u cijelosti uplatio doprinose za mirovinsko osiguranje, može ostvariti pravo na starosnu mirovinu ili prijevremenu starosnu mirovinu ako ispunjava uvjete za stjecanje prava na mirovinu na temelju staža osiguranja za koji je uplaćen doprinos za mirovinsko osiguranje. Ostvarivanjem prava na mirovinu ne prestaje za razdoblja za koja doprinos nije u cijelosti uplaćen, obveza uplate dospjelih doprinosa. Sud je pritom imao u vidu i citirao odredbu članka 30. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10. - pročišćeni tekst i 61/11.), koja odredba je bila na snazi, a prema kojoj pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života (muškarac), odnosno kada navrši 60 godina života (žena) i 15 godina mirovinskog staža.

U izvršenju citirane presude ovoga Suda bilo je doneseno drugostupanjsko rješenje Središnje službe HZMO-a od 28. prosinca 2006. kojim je to tijelo ustanovilo da tužiteljica ispunjava uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu prema tada noveliranoj odredbi članka 32. stavka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju, koja se primjenjuje od 1. siječnja 2003., na temelju staža osiguranja za koji je uplaćen doprinos za mirovinsko osiguranje. S obzirom na potonju odredbu Zakona o mirovinskom osiguranju, kao i na odredbu članka 30. istoga Zakona, Središnja služba HZMO-a navela je kako je potrebno priznati pravo na starosnu mirovinu, te žalbu tužiteljice od 25. siječnja 2005. uzeti kao novi zahtjev. U uvodno označenom prvostupanjskom rješenju (od 9. srpnja 2008.) utvrđeno je da staž osiguranja za koji je tužiteljica uplatila doprinose za mirovinsko osiguranje iznosi 21 godinu i 6 dana. Utvrdilo je također (naknadno donesen zaključak o ispravku toga rješenja od 28. kolovoza 2008.) da je tužiteljica na dan podnošenja zahtjeva 1. srpnja 1997. navršila 62 godine života.

Razlog za negativnu odluku oba upravna tijela, u naprijed citiranim rješenjima (od 9. srpnja 2008. i 7. lipnja 2009.), nalaze u činjenici da se tužiteljica još uvijek nalazi u osiguranju. Naime, prema odredbi članka 32. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik od dana kada su ispunjeni uvjeti za mirovinu, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti nakon prestanka osiguranja. Sukladno stavku 2. istoga članka Zakona, zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu može se podnijeti najranije dva mjeseca prije prestanka osiguranja.

Imajući na umu sve izložene bitne činjenice ovoga predmeta, kao i mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koje je ovaj Sud upozorio u ranijoj presudi, nesporno je da tužiteljica ispunjava pretpostavke za priznanje prava na starosnu mirovinu. Konstataciju da se to pravo tužiteljici može priznati nakon prestanka osiguranja Sud ne prihvaća kao osnovan i argumentiran razlog da se ne prizna pravo na starosnu mirovinu u konkretnom slučaju. Premda Sud ima u vidu dopis HZMO-a Područne službe u P. upućen tužiteljici 19. studenoga 2007. prema kojemu nije nikad zaprimljen zahtjev za prestanak svojstva osiguranika temeljem privremene obustave obavljanja obrta, ocjenjuje da je u postupku propušteno utvrditi tu važnu činjenicu o kojoj ovisi priznanje prava na starosnu mirovinu. Naime, tužiteljica se prethodno obratila Područnoj službi (zapisnik od 23. listopada 2007.) i zamolila da se izvrše kontrole u postojećim evidencijama HZMO-a u svezi njenih obustava poslovanja, kao i dugovanja doprinosa za mirovinsko osiguranje. Analizom svih odlučnih činjenica Sud nalazi da je tuženo tijelo odnosno Područna služba bila dužna pozvati tužiteljicu i na jasan način joj predočiti, s obzirom na sve činjenice, da je za priznanje prava na starosnu mirovinu potrebno da se u smislu članka 32. stavak 1. Zakona odjavi s osiguranja. Stoga je prema mišljenju Suda izostalo postupanje prema načelu zaštite prava građana kako je to bilo propisano člankom 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 53/91. i 103/96.) koji Zakon je bio tada na snazi, a isto tako povrijeđeno je i načelo saslušanja stranke kako je to propisivala odredba članka 8. istoga Zakona, jer je razvidno da tužiteljici nije bila pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje pravilnog rješenja.

S obzirom da Sud osporeni akt ne ocjenjuje zakonitim, trebalo je temeljem članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91., 9/92. i 77/92.) osporeno rješenje poništiti, s time da tuženo tijelo donese novo rješenje pridržavajući se po članku 62. istoga Zakona pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedaba glede postupka.

U Zagrebu 14. prosinca 2011.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Lidija Prica, v.r.

Dijana Vidović, v.r.