I Kž-223/2009-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 223/09-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu opt. A. H., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu KZ - "Narodne novine", broj 110/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 11. studenog 2008. godine broj K-94/07, u sjednici održanoj dana 25. veljače 2010. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. A. H. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom u odsutnosti je oglašen krivim opt. A. H. zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. KZ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju G. M., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatraženo da se optuženik i branitelj izvijeste o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 223/09-5

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirta Kuharić, koja je ponovila navode pismenog prijedloga. Poziv upućen na adresu optuženika vratio se s naznakom „nepoznat“, dok branitelj optuženika, iako uredno obaviješten, nije pristupio, pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Prije svega treba reći da je prethodna prvostupanjska presuda kojom je optuženik bio oslobođen od optužbe zbog predmetnog kaznenog djela, ukinuta rješenjem ovog Vrhovnog suda broj I-Kž-570/05 od 5. rujna 2007. godine tako što je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio sve nejasnoće te je valjanom ocjenom iskaza oštećenice te saslušanih svjedoka, kao i prihvaćanjem rezultata provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice, osnovano zaključio da je optuženik nad djetetom A. M. nasilno izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, kako mu je optužnicom državnog odvjetnika stavljeno na teret.

Nije u pravu žalitelj da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži razloge o subjektivnom elementu bića predmetnog kaznenog djela. Iako je prvostupanjska presuda u tom dijelu sumarno obrazložena, ne može se tvrditi da su u potpunosti izostali razlozi o odlučnim činjenicama, budući da iz ukupnosti tamo navedenih zaključaka nedvojbeno slijedi da je optuženik postupao s izravnom namjerom da se uz primjenu sile seksualno zadovolji, s kojim oblikom krivnje se ovo kazneno djelo, po prirodi stvari, i jedino može počiniti.

Također, promašena je tvrdnja žalbe da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu jer majka oštećenice, koja je ispitana u svojstvu svjedoka, nije upozorena na blagodat nesvjedočenja. Žalitelj ne navodi temeljem kojih zakonskih odredbi je prvostupanjski sud takvo upozorenje bio dužan dati, niti takva odredba u zakonu uopće postoji, čak štoviše i oni svjedoci koji su temeljem čl. 234. st. 1. ZKP izrijekom oslobođeni obveze svjedočenja (a to svakako nije majka oštećenice), prema st. 6. citiranog članka ne mogu uskratiti svjedočki iskaz ako se radi o kaznenom djelu kaznenopravne zaštite djece i maloljetnika, o kakvom se ovdje radi. Stoga govora nema o počinjenoj apsolutno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP.

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda žalitelj smatra da se iskazu ošt. A. M. ne može pokloniti vjera zbog nedosljednosti u iskazivanju te činjenice da je kazneno djelo prijavljeno tek protekom dvije godine od događaja. S obzirom da nisu nađena oštećenja na kauču koji bi, prema opisu oštećenice, tamo trebali zaostati niti je oštećenica drugim

I Kž 223/09-5

osobama govorila o tome da bi joj optuženik zavlačio jezik u vaginu, smatra se da nema dovoljno dokaza o počinjenju predmetnog kaznenog djela i da optuženika treba osloboditi od optužbe. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nalazi se u tome što je izostalo psihijatrijsko vještačenje optuženika na okolnost njegove ubrojivosti koja je, prema stajalištu žalbe, očito bila umanjena, a možda i izostala, zbog stanja optuženikove alkoholiziranosti.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud smatra da su sve činjenice u postupku potpuno i pravilno utvrđene u skladu s uputama iz prethodnog ukidnog rješenja ovog suda.

Ošt. A. M. najprije je ispitana u dobi od devet godina, a posljednji iskaz dala je na glavnoj raspravi kada je već navršila 16 godina života. Iako postoje određena manja odstupanja vezano za točno vrijeme i broj dolazaka u kuću optuženika, koja su razumljiva s obzirom na protek vremena i potrebu potiskivanja traumatskih doživljaja, oštećenica dosljedno opisuje kako joj je optuženik vezao ruke konopom, skinuo ju i potom ju lizao po spolovilu uvlačeći pri tom svoj jezik tako da ju je to boljelo, odnosno „lizao ju je izvana i iznutra“. Budući da je klinički psiholog I. V.-C., kojoj se oštećenica povjerila, ocijenila da ona iskreno opisuje događaj, a provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem oštećenice je utvrđen njezin uredan psihološki status i sposobnost davanja vjerodostojnog iskaza temeljenog na logičkom zaključivanju adekvatnom njezinom uzrastu, prvostupanjski je sud s pravom ocijenio da oštećenica govori istinu, tim više jer nije imala motiva lažno teretiti optuženika.

Osim toga, postoje brojni kontrolni dokazi koji potvrđuju terećenje oštećenice. Prije svega, postoji očevidac događaja, svjedok M. K. koja je iste prilike kao i oštećenica bila žrtvom seksualnog iživljavanja optuženika (u odnosu na koju djelatnost je zbog zastare odbijena optužba), a koja na jednak način opisuje da ih je optuženik najprije svezao i skinuo, a potom lizao po spolovilu. Ošt. A. M. i svjedok M. K. su se prije podnošenja kaznene prijave povjerile svojim prijateljicama M. R. i M. N. koje potvrđuju sličnu verziju događaja, a jednako iskazuju i njihove majke J. M. i G. K. te svjedok M. N..

U žalbi isticana okolnost da neki od spomenutih svjedoka govore o tome da je optuženik djevojčicama „lizao piku“, a drugi, pak, da ih je dirao, odnosno vršio bludne radnje, ne umanjuje istinitost terećenja optuženika, jer ostaje činjenica da svi svjedoci govore o seksualnoj zlostavi, a logično je da samo ošt. A. M. može detaljnije iskazati o subjektivnom doživljaju uvlačenja jezika u njezino spolovilo. To što oštećenica takve neugodne detalje nije ispričala drugim osobama, dijelom je posljedica razumljivog srama, a dijelom i činjenice da je u to doba bila stara svega sedam, odnosno osam godina, kada bez stručnog ispitivanja nije niti znala koje su okolnosti relevantne sa stajališta kaznenopravne odgovornosti optuženika. U svakom slučaju, psihijatrijski i psihologijski vještak suglasno zaključuju da je oštećenica doživjela traumatično iskustvo nakon kojeg se kod nje javlja strah, noćne more pa i smetnje psihosomatskog karaktera u vidu glavobolja i vrtoglavica, što sve ranije nije manifestirala, kako potvrđuje njezina majka. Sve navedeno, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, jasno pokazuje da je iskaz oštećenice u svemu vjerodostojan i pouzdan dokaz.

Pri tome, žalitelj pogrešno interpretira nalaz i mišljenje psihologijskog vještaka M. P. o tome da postoji mogućnost, izmišljanja čitavog događaja. Vještakinja je, doduše, dopustila takvu teoretsku mogućnost, ali onda kada djeca imaju potrebu premještanja agresije na manje opasan cilj, a takve elemente ponašanja kod oštećenice, međutim, nije našla.

I Kž 223/09-5

Što se tiče prigovora žalbe vezano za izostanak oštećenja na kauču koji je pregledan tijekom očevida, treba reći da iz iskaza svjedoka M. S. jasno slijedi da dijelovi kauča koji su tom prilikom pregledani nisu relevantni za kritični događaj. Naime, očevid je proveden u drvarnici optuženika dvije godine nakon događaja, a spomenuti svjedok navodi da je optuženikov kauč ostao u njegovoj sobi dvije do tri godine nakon događaja kada ga je svjedok bacio na smetlište. Osim toga, oštećenica je opisujući način na koji ju je optuženik zavezao za kauč rekla da je konop „zakačio ne znam da li za kauč ili za nešto drugo“ pa sve da se radilo o istom kauču (a nije), oštećenja na namještaju nisu nužno morala zaostati.

Eventualna alkoholiziranost optuženika tempore criminis nije relevantna činjenica, jer se optuženik na taj način nije branio tijekom postupka, a s druge strane nije razumljivo na koji način žalba smatra da bi se takav dokaz mogao osigurati u situaciji kada je optuženik u bijegu, a ponovljeno suđenje je provedeno u njegovoj odsutnosti.

Slijedom izloženog, rezultati dokaznog postupka nedvojbeno ukazuju da je optuženik iskoristio priliku što ga je ošt. A. M. došla zamoliti vode pa je slomio njezin otpor zavezavši joj ruke konopcem, a potom ju skinuo i u namjeri zadovoljavanja spolne pohote lizao po spolnom organu pri čemu joj je uvlačio jezik u vaginu, čime je u potpunosti izvršio spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem i tako ostvario objektivne i subjektivne elemente bića kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. KZ, za koje je osnovano oglašen krivim.

Pobijajući odluku prvostupanjskog suda zbog odluke o kazni, žalitelj ne navodi konkretne okolnosti koje bi utjecale na odmjeravanje blaže kazne. Međutim, ovaj Vrhovni sud nalazi da su sve olakotne i otegotne okolnosti pravilno cijenjene jer se, bez obzira na optuženikovu neosuđivanost i protek vremena od događaja, ovdje radi o pojačanom obliku spolne zlostave prema djetetu tada starom svega sedam godina, zbog čega pogibeljnost djela i potreba pravednog kažnjavanja njegovog počinitelja nikako ne opravdava odmjeravanje kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma od tri godine zatvora, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

Budući da navodi žalbe nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje, ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 25. veljače 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r