Rev-2305/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2305/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., protiv I. tuženika V. Đ., OIB: …, iz V. G., kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B. i 2. tuženika Z. B., OIB: …, iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1978/16-2 od 19. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2433/11 od 19. siječnja 2016., u sjednici dana 3. siječnja 2018.,

r i j e š i o j e :

I. Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1978/16-2 od 19. travnja 2017 se odbacuje kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev I-tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski sud u Zadru presudom poslovni broj P-2433/11 od 19. siječnja 2016. odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha zapljenom, procjenom, oduzimanjem po sudskom ovršitelju, otpremanjem po ovrhovoditelju i povjeravanjem na čuvanje ovrhovoditelju, te prodajom ovršenikovih pokretnina koje on posjeduje na adresi u Z., te namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog njihovom prodajom, koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr. 760/2011 od 4. travnja 2011.“(toč. I. izreke).

Tužiteljici je naloženo naknaditi I-tuženiku parnične troškove u iznosu od 9.375,00 kuna (toč. II. izreke), dok je odbijen zahtjev I-tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.187,50 kuna (toč. III. izreke).

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-1978/16-2 od 19. travnja 2017. odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio točke I. i II. prvostupanjske presude.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju više postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju.

Odgovor na reviziju je podnio I-tuženik V. Đ., koji je predložio da Vrhovni sud RH odbaci reviziju kao nedopuštenu, jer po svom sadržaju ne ispunjava propisane uvjete dopuštenosti, a tužiteljici naloži naknaditi I-tuženiku troškove odgovora na reviziju.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 10.100,00 kuna), a ne radi se o sporu iz čl. 382. st. 1. točka 2. I 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi važnosti primjerice navedeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne udovoljava propisanim uvjetima dopuštenosti.

Presuda je naime donesena u sporu po tužbenom zahtjevu tužiteljice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe. Prethodno je tužiteljica kao treća osoba u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Zadru poslovni broj Ovr. 760/2011 podnijela izlučni prigovor, a koji temelji na tvrdnji da je ona vlasnica pokretnina koje su predmet ovrhe, što dokazuje ugovorom o davanju prava korištenja poslovnog prostora i inventara (namještaj i oprema) za obavljanje gospodarske djelatnosti bez naknade (dalje: ugovor o korištenju), te je u tom postupku upućena u parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe.

U ovom parničnom postupku koji je prethodio revizijskom u bitnome je utvrđeno:

- da je tužiteljica iz ovršnog postupka rješenjem upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom jer tvrdi da na pokretninama koje su predmet ovrhe ima pravo vlasništva,

-da je prijedlog za ovrhu podnesen 4. travnja 2011. radi naplate novčane tražbine i parničnih troškova temeljem ovršne isprave (presude) te naknade troškova ovršnog postupka, a ovrha je određena rješenjem o ovrsi protiv ovršenika, ovdje tuženika, Z. B., i to ovrhom na ovršenikovim pokretninama koje on posjeduje na adresi u Z.,

-da je tužiteljica vlasnica samostojeće zgrade na adresi Z., koja se sastoji od 27 soba, restorana, recepcije, caffe bara, kuhinje vešeraja, prostora za upravu, skladišnog prostora, te druge prateće prostorije u ukupnoj površini 1250 m2,

-da je navedenu nekretninu tužiteljica stekla 1997. ugovorom o darovanju od 2. tuženika, svog supruga, a koju nekretninu je dana 18. srpnja 2000. dala na korištenje 2. tuženiku s kojim je sklopila ugovor o korištenju,

-da je 2. tuženik u nekretnini obavljao obrt tj. ugostiteljsko turističku djelatnost. Tužbeni zahtjev je odbijen jer su nižestupanjski sudovi zaključili da tužiteljica nije vlasnica pokretnih stvari na kojima je određena ovrha.

U obrazloženju je navedeno kako je ovrha određena temeljem odredbe čl. 131. st. 4. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05, 121/05 i 67/08 –dalje: OZ) na pokretninama ovršenika u njegovom neposrednom posjedu.

Obrazloženje drugostupanjske presude se temelji na slijedećem pravnom shvaćanju:

„Prvenstveno valja reći da se tužbom može tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom na točno određenoj, individualiziranoj pokretnoj stvari u odnosu na koju postoji pravo treće osobe koje priječi ovrhu, što je u konkretnom slučaju izostalo. No neovisno od navedenog, u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je teret dokaza na strani onoga koji tvrdi da je vlasnik pokretnina, a kako tužiteljica i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije dokazala pravo vlasništva na pokretninama koje su predmet ovrhe to je pravilna odluka prvostupanjskog suda kada je zahtjev tužiteljice odbio. Naime, činjenica da je nekretnina u vlasništvu tužiteljice te da je ona tu nekretninu zajedno sa inventarom dala na korištenje 2. tuženiku, nije dokaz da su pokretnine koje su popisane u ovršnom postupku upravo one pokretnine koje su kao inventar (namještaj i oprema) date na korištenje 2. tuženiku. Pri tom valja reći da je u toj nekretnini 2. tuženik obavljao ugostiteljsko turističku djelatnost jedanaest godina do pokretanja ovrhe, koja činjenica dodatno dovodi u sumnju tvrdnju da su popisane pokretnine upravo onaj inventar koji je ugovorom o korištenju tužiteljica dala na korištenje 2. tuženiku.“

Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda te je naznačila pitanja:

„1. Da li korisnik nekretnine kao ugostiteljskog objekta u kojemu se nalaze pokretnine, oprema i namještaj za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a koje zajedno sa objektom predstavljaju gospodarsku cjelinu temeljem pravnog posla sklopljenog sa vlasnikom o korištenju – uporabi objekta i opreme može steći pravo vlasništva ugostiteljske opreme i namještaja u nekretnini?

2. Da li ugostiteljska oprema i namještaj u ugostiteljskom objektu koja je zajedno sa objektom predana korisniku kao posjedniku temeljem pravnog posla može biti predmet ovrhe radi namirenja dugovanja korisnika ugostiteljskog objekta koji nije vlasnik?“

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija sadrži dva pitanja, ali bez određenog navođenja propisa i drugih važećih izvora prava koji se na ta pitanja odnose, te bez određeno navedenih razloga zbog kojih tužiteljica smatra da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Puka tvrdnja da se obrazloženje temelji na pravnom shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem revizijskog suda nije dovoljna za zaključak da se radi o važnim pitanjima u vezi s kojima Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Stoga je valjalo odbaciti reviziju kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392b st. 2. ZPP.

Zahtjev I-tuženika za naknadu troškova odgovora je odbijen, iako je uspio u revizijskom stupnju postupka, jer se radi o trošku odgovora na reviziju kojega je ovaj sud ocijenio nepotrebnim troškom (čl. 164. st. 2. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 3. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.