Rev-165/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-165/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. B. iz Z., zastupane po punomoćniku B. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika C. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 27. svibnja 1997. godine broj Gž-4375/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 12. ožujka 1996. godine broj Pn-3716/95, u sjednici održanoj dana 14. lipnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 25.240,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 4.405,49 kn. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 5.000,00 kn tužiteljica se odbija.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju iz razloga navedenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 – dalje ZPP) i predlaže da se pobijana odluka preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a podredno da se pobijana odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Razlozi za reviziju na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP nisu ostvareni. U provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije počinjena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, a niti su nižestupanjske presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

O nekim konkretnim bitnim povredama odredaba parničnog postupka revident se nije određeno izjasnio, a neosnovana je i tvrdnja revidenta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odgovornost tuženika i dosuđenu visinu pojedinih vidova nematerijalne štete.

Iz utvrđenja sudova proizlazi da je prometnu nezgodu, u kojoj je tužiteljica zadobila trzajnu ozljedu vratne kralježnice 18. lipnja 1994. godine, prouzročio P.V. koji je upravljajući neregistriranim građevinskim radnim strojem – utovarivačem, neoprezno prelazio iz srednje u lijevu prometnu traku na Mostu u Z., a da se prethodno nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti po ostale sudionike u prometu.

Tuženik u reviziji navodi da nije odgovoran za nastalu štetu koja je počinjena neosiguranim radnim strojem za koji po Zakonu o osiguranju čl. 70 i čl. 77. (“Narodne novine”, broj 9/94 – dalje ZO) nije ni propisana dužnost obveznog osiguranja.

Ove tvrdnje tuženika nisu točne, jer prema odredbi čl. 4. toč. 31. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (“Narodne novine”, broj 84/92 – dalje ZSPS) “radni stroj je vozilo na motorni pogon kojem je osnovna namjena obavljanje određenih radova vlastitim uređajima i opremom (kombajn, valjak, greder, kosilica, buldožer, motokultivator, viljuškar, kopač rovova i sl.)”. Takova vozila smiju sudjelovati u prometu na cesti ako su registrirana i ako imaju prometnu dozvolu (čl. 245. st. 1. ZSPC).

U smislu odredbe čl. 70. toč. 2. i čl. 78. ZS obvezno se osiguravaju vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od ogovornosti za štete počinjene trećim osobama, a motorna vozila u smislu tog Zakona (čl. 78.) su sva vozila na motorni pogon, koja se kreću javnim putem i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podlježu obvezi registracije po propisima o cestovnom prometu.

Prema tome, predmetni građevinski radni stroj kao vozilo na motorni pogon koji se kretao javnim putem podlježe obvezi registracije, a time i obvezi osiguranja od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama, pa je tuženik u konkretnom slučaju odgovoran za počinjenu štetu tužiteljici.

Po ocjeni ovog revizijskog suda, niži sudovi su pravilno primijenili i materijalno pravnu odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91 i 3/94) kada su odlučili da primjerena naknada za pretrpljene tjelesne boli iznosi 9.000,0 kn, za pretrpljeni strah 6.000,00 kn i za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti u omjeru od 5% iznos od 10.000,00 kn, što je u skladu s vrstom i težinom zadobivenih tjelesnih ozljeda i utvrđenim posljedicama, te trajanju jačini boli i straha, kao i dobi tužiteljice (27 godina).

Kako se presude sudova nižeg stupnja temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a nisu ostvareni ni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 14. lipnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.