Revr-985/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 985/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz S., zastupanog po punomoćnicima M. K. i R. M.-B., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K. & R. M.-B. u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-364/10-2 od 25. veljače 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-1058/09-9 od 4. prosinca 2009., u sjednici održanoj dana 25. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice Republike Hrvatske protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-364/10-2 od 25. veljače 2010. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Puli-Pola presudom posl. br. P-1058/09-9 od 4. prosinca 2009. naložio je tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju B. K. iz S. 14.032,07 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospjelosti do isplate po stopi od 15% godišnje od 15. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14 %, te u slučaju promjene po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.150,00 kuna.

Županijski sud u Puli-Pola presudom posl. br. Gž-364/10-2 od 25. veljače 2010. odbio je žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na glavnu tražbinu i zatezne kamate. Presuda je djelomično preinačena u odnosu na parnični trošak tako da je tuženici naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.305,00 kuna, a odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 1.845,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2 t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08 - dalje: ZPP-a) zbog pogrešne primjene materijalnog s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu tako da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn. Budući da vrijednost predmeta spora u ovoj parnici ne prelazi 100.000,00 kuna, to revizija tuženice nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, a kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi stavka 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Sukladno odredbi čl. 392.a. st. 2 ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana - a zbog kojih je podnijeta revizija.

Predmet spora je zahtjev za isplatu 14.032,07 kuna po osnovi posebnog dodatka od 30% na isplaćenu naknadu za prekovremeni rad državnog službenika B. K. za razdoblje od ožujka 2006. do kolovoza 2008.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj u spornom razdoblju od 1. veljače 2006. do 31. srpnja 2008. bio zaposlen u Okružnom zatvoru u P. u zvanju mlađi pravosudni policajac,

- da prema rješenju Ministarstva pravosuđa RH od 23. rujna 2008. tužitelju pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću u visini od 30%,

- da mu tuženica za prekovremene sate rada u navedenom razdoblju nije isplaćivala dodatak na posebne uvjete rada i za zvanje,

- da je tužitelj prekovremene sate rada prikazane u izračunu tuženika ostvario na istom radnom mjestu na kojemu je ostvario redovni rad za koji mu je isplaćen dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje.

Polazeći od odredbe čl. 35. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2004 ("Narodne novine" broj 92/04, 141/04 i 150/04 - dalje: KU/04) nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i prihvatili uz shvaćanje da državni službenici imaju pravo na dodatak na plaću za uspješnost u radu i posebne uvjete rada - s time da im taj dodatak pripada na ukupnu naknadu za rad: bez obzira radi li se o radu u redovnom radnom vremenu ili prekovremenom radu. Drže da službeniku za prekovremeni rad pripada i dodatak iz čl. 39. KU/04. neovisno o ostalim dodacima na plaću, pa da je slijedom toga, a obzirom da tuženica nije isplatila tužitelju dodatak od 30% na plaću za prekovremeni rad - premda je doneseno rješenje o pravu tužitelja na dodatak za plaću, kao i s obzirom na to da nije sporan izračun prekovremenih sati i plaće za prekovremeni rad, tuženica u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos na ime dodatka na plaću za prekovremeni rad.

Tuženica smatra da je u donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (KU/04), Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 107/07, 27/08 – dalje: ZDS), Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 109/03) te Uredbe o posebnim uvjetima rada u državnoj službi ("Narodne novine" broj 72/04, 58/08).

U podnijetoj reviziji naznačena su dva pravna pitanja:

1. Ima li tužitelj, koji je državni službenik, pravo na isplatu posebnog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na iznos naknade za prekovremene sate rada u vrijeme kada je odredbom čl. 35. i 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 141/04, 150/04 - dalje: KU/2004) bilo propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na posebnim uvjetima rada uvećava osnovna plaća?

2. Imaju li državni službenici i namještenici pravo na isplatu posebnih dodataka na plaću ako takvi dodaci nisu izričito propisani Kolektivnim ugovorom koji je mjerodavan za određeno razdoblje, te može li se nedostatak odgovarajućih odredaba KU nadomjestiti priznanjem prava na posebne dodatke državnim službenicima ekstenzivnim tumačenjem postojećih odredaba KU?

U reviziji je navedeno da su pitanja važna za jedinstvenu primjenu zakona jer da o njima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, primjerice zbog različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba.

Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da su naznačena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana s obzirom na to da o njima još nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pitanjima o kojima se može očekivati različita praksa drugostupanjskih sudova. Stoga je u ovome predmetu podnesena izvanredna revizija dopuštena.

Odgovarajući na postavljena pitanja treba poći od općeg pravila iz čl. 12. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/2003., 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a) o primjeni za radnika najpovoljnijeg prava: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno“. Ovo pravilo primjenjuje se u smislu odredbe čl. 2. st. 2. ZDSN-a i na prava i obveze državnih službenika i namještenika.

U spornom razdoblju radnopravni odnos između državnih službenika i države kao poslodavca uređuje ZDS, prema čijim su prijelaznim i završnim odredbama (čl. 144. st. 1. i 2.) i nakon stupanja na snagu ZDS-a ostale na snazi odredbe čl. 108. do 112. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01), i to sve do donošenja posebnog zakona kojim će se urediti plaće i druga materijalna prava državnih službenika i do donošenja uredbi kojima će se urediti klasifikacija radnih mjesta i plaća namještenika. Pored navedenih zakonskih odredbi ostali su na snazi i provedbeni propisi doneseni na temelju tih odredbi, pa i Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi ("Narodne novine" broj 74/02, 81/06 i 58/08 - dalje: Uredba). Odredbom čl. 4. Uredbe poslovima na posebnim uvjetima rada smatraju se i „poslovi ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, u Upravi za zatvorski sustav“.

Tužitelj izvjesno spada u navedenu kategoriju državnih službenika.

Odredbama KU/04, a koji je bio na snazi u spornom razdoblju, uređeno je pitanje plaća službenika i namještenika - sporno u ovoj parnici.

Prema odredbi čl. 35. KU/04 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci pak na osnovnu plaću su dodaci za uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada, druga uvećanja plaće.

Odredbom čl. 39. KU/04 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati „… za prekovremeni rad 50% ….“. Izričito je određeno da se dodaci iz čl. 39. st. 1. KU/04 međusobno ne isključuju.

Kolektivnim ugovorom nije bilo izričito određeno na koji način će se pri izračunu plaće primijeniti odredbe Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi. Takva odredba unesena je tek u Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08 - dalje: KU/08) čijom odredbom čl. 44. st. 3. je propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada uvećanje plaće za prekovremeni rad i druga uvećanja plaće iz tog članka obračunavaju za svaki sat rada na osnovnu plaću uvećanu za dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje.

Iz sadržaja citiranih odredbi Zakona i KU/04 proizlazi da su državnim službenicima i namještenicima priznata određena prava na dodatke na plaću koji jedne druge ne isključuju osim u slučaju dodatka za rad u turnusu u drugoj smjeni (čl. 39. KU/04). Dakle, ako tužitelj po KU/04 ima pravo na određene dodatke na plaću, a prema izdanom mu rješenju ima pravo i na druge dodatke, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme tako i na plaću za prekovremeni rad.

Iako je takav način obračuna proizlazio i iz propisa koji su vrijedili do stupanja na snagu KU/08, dilema oko takvog načina obračuna konačno je razriješena donošenjem novog KU/08: njime je samo izričito određen takav (već postojeći) način obračuna dodatka na plaću.

Sukladno izloženom, a imajući na umu da je tužitelju osim prava na povećanje plaće po KU/04, rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u P. od 23. rujna 2008. u tome smislu priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 30% po osnovi rada na poslovima sa posebnim uvjetima rada, odgovor na postavljena pitanja može se svesti na slijedeće: tužitelj je kao državni službenik imao pravo na isplatu posebnog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na iznos naknade za prekovremene sate rada i u vrijeme kada je odredbom čl. 35. i 39. KU/04 bilo propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na posebnim uvjetima rada uvećava osnovna plaća.

Državni službenici i namještenici imaju pravo na isplatu svih posebnih dodataka na plaću ako takvo pravo proizlazi iz pojedinačnog rješenja o rasporedu na radno mjesto službenika, pravilnika o radu, sporazuma sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnog ugovora ili zakona.

Stoga, a kod nesporne činjenice da tuženica nije na opisani način vršila obračun plaće tužitelju - i obzirom da visina neisplaćene plaće nije sporna, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Slijedom izloženog o reviziji tužitelja odlučeno je kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu 25. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.