I Kž-117/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 117/1993-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.F. zbog krivičnog djela iz čl. 236 f. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv rješenja Vojnog suda u Splitu od 30. prosinca 1992. br. K 326/92, u sjednici održanoj 25. veljače 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske D.Z.,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba vojnog tužitelja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem Vojni sud u Splitu na temelju čl. 1. Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Zakon o oprostu) obustavio je krivični postupak protiv opt. B.F., kojega je isti sud nepravomoćno oglasio krivim zbog kriv. djela oružane pobune iz čl. 236 f. st. 1. KZRH, i osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a koja je osuda (presuda suda prvog stupnja od 31. kolovoza 1992. broj K 313/92) faktički pobijanim rješenjem stavljena van snage, a ujedno je istim rješenjem ukinut pritvor protiv optuženika.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio vojni tužitelj iz Splita zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja s prijedlogom, da se pobijano rješenje preinači na način da se krivični postupak protiv optuženika nastavi.

Javno tužiteljstvo Hrvatske stavilo je prijedlog, da se pobijano rješenje ukine, a da se žalba optuženika podnesena protiv presude suda prvoga stupnja odbije kao neosnovana, a u povodu te žalbe pobijana presuda preinači u pogledu pravne oznake djela i to tako, da se optuženik oglasi krivim za krivično djelo ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236 b. KZRH.

I Kž 117/93

Žalba vojnog tužitelja nije osnovana.

Nisu prihvatljivi razlozi na koje se poziva vojni tužitelj, da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni Zakona o oprostu. Naime, u žalbi vojnog tužitelja se navodi:"... jer iz saznanja koja su nam dostupna osudjeni i dalje nastavlja krivično djelovanje na način, kako je to opisano u izreci naprijed spomenute presude, pa se stoga u konkretnom slučaju radi o produljenom krivičnom djelu, dakle, djelu koje nije samo egzistiralo do 25. rujna 1992. godine, nego se i dalje kontinuirano nastavlja", te da se u konkretnom slučaju ne može promijeniti Zakon o oprostu.

Ovi navodi žalbe nisu prihvatljivi, jer u predmetnom spisu nema podataka o tome, da je optuženik nastavio s kriminalnom djelatnošću zbog koje je bio optužen i zbog koje je oglašen krivim po sudu prvoga stupnja i nakon 25. rujna 1992. godine (dan kada je stupio na snagu Zakon o oprostu), a osim toga oprost se i odnosi samo na optuženikovu djelatnost do 25. rujna 1992.

Osim toga vojni tužitelj ne navodi u svojoj žalbi da li je i od koga dobio informaciju, da je optuženik nastavio sa navedenom kriminalnom djelatnošću, zbog čega ovi navodi nemaju nikakvog uporišta.

Optuženik je optužen i oglašen krivim po sudu prvoga stupnja zbog kriv. djela oružane pobune iz čl. 236 f. st. 1. KZRH odnosno, zbog toga što se 3. srpnja 1992. kao pripadnik teritorijalnih jedinica tzv. "Istočne Hercegovine" priključio "pobuni i napadu" na jedinice Hrvatske vojske na području općine Dubrovnik u vrijeme kada su JNA i paravojne formacije Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine napadale na području općine Dubrovnik u cilju da se ona kao i druga područja Republike Hrvatske ocjepe i priključe Srbiji i Crnoj Gori.

Iz takva opisa krivičnoga djela proizlazi, da je optuženik bio optužen i oglašen krivim zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 236 f. st. 1. KZRH, jer iz njega ne proizlazi da je njegova namjera bila upravljena na to da pokuša upotrebom sile ocijepiti neki dio teritorija Republike Hrvatske ili da dio tog teritorija pripoji drugoj državi, osim što se oružano pobunio protiv Republike Hrvatske u vrijeme kada su jedinice JNA i paravojne jedinice iz Srbije, Crne Gore i BiH imale namjeru da upotrebom sile ocijepe dio teritorija Republike Hrvatske.

Naime, iz dikcije opisa djela u presudi prvoga stupnja jasno je odvojeno djelovanje jedinica JNA i paravojnih jedinica iz Srbije, Crne Gore i BiH od djelovanja optuženika, koji je u sastavu jedne paravojne jedinice iz Istočne Hercegovine djelovao u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske. Zato iz takva opisa djela iz presude prvoga stupanja ne slijedi da bi optuženik počinio krivično djelo iz čl. 236 b. KZRH.

Krivično djelo oružane pobune iz čl. 236 f. st. 1. KZRH spada u ona krivična djela činjena u oružanim sukobima, ratu protiv Republike Hrvatske ili su u svezi s tim koja su po

ratom, a za progon takvog krivičnog djela Republika Hrvatska nije obvezna prema odredbama medjunarodnoga prava. Stoga je sud prvoga stupnja ispravno u konkretnom slučaju primijenio čl. 1. Zakona o oprostu i obustavio krivični postupak protiv optuženika

I Kž 117/93

nakon što je nepravomoćno oglašen krivim zbog kriv. djela iz čl. 236 f. st. 1. KZRH.

Iz svih navedenih razloga trebalo je na temelju čl. 397. st. 3. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 25. veljače 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)