Revr-534/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 534/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. R. iz Z., koga zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., koga zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-3476/09-2

od 08. prosinca 2009., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-17233/04 od 17. srpnja 2009., u sjednici održanoj 28. travnja 2010.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 35.560,33 kn (toč. II. izreke), a prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 5.675,72 kn uz naknadu parničnog troška u iznosu od 2.379,38 kn sve s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke).

Pod toč. III. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 9.748,64 kn.

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog

ćem

građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-17233/04 od 17. srpnja 2009. u dosuđuju dijelu pod toč. I. izreke u odnosu na glavni zahtjev, kao i odluka o parničnom trošku u iznosu od 2.184,67 kn pod toč. I. izreke sa pripadajućom zateznom kamatom.

II. Preinačuje se odluka o parničnom trošku pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 194,67 kn i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 194,67 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u odbijajućem dijelu pod toč. II. izreke, kao i odluka o parničnom trošku preko dosuđenog pod toč. I. izreke, te odluka o parničnom trošku pod toč. III. izreke.

IV. Odbija se zahtjev tuženika radi nadoknade troška žalbe.

V. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.“

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod toč. st. III. izreke reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP zbog sljedećeg materijalnopravnog pitanja: treba li sud prilikom tumačenja pravnih izvora koji uređuju prava radnika, a osobito kolektivnih ugovora, u slučaju dvojbe u pogledu njihovog interpretiranja, prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili ono koje mu ide u korist, a s obzirom na svrhu koja se želi postići kolektivnim ugovorom u smislu zaštite prava i interesa radnika. Konkretno, u predmetnom slučaju pojavilo se kao sporno pitanje - pitanje tumačenja čl. 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU), sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (dalje: Sindikat), a primjena kojeg Kolektivnog ugovora je produžena 15. lipnja 2001., odnosno je li tuženik u obvezi od dana potpisivanja KU isplaćivati tužitelju plaću uz zaštitnu klauzulu iz čl. 48. st. 2. KU, a obzirom na odredbu čl. 48. st. 3. KU.

Navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. Stoga predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP, koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužitelju u skladu sa čl. 48. KU.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata,

- da je tužitelj prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata Zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog povećana od 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8%,

- da tužitelju nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da tužitelj do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a u skladu sa čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužitelj primao, dok se tek nakon 1. siječnja 2004., sukladno čl. 48. st. 2. KU, primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj bi tužitelju pripadala plaća sukladno Zaključku od 10. ožujka 2004,. ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom iz čl. 48. st. 2. KU.

Budući da je tužitelj za razdoblje do 1. siječnja 2004. primao plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja na ime potraživanja razlike plaće počev od rujna 2001. do zaključno 31. prosinca 2003.

Tužitelj u reviziji navodi da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama tužitelja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će, prije usklađivanja Prijedloga proračuna za slijedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“ Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da je u skladu s odredbom čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću tužitelju pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužitelju je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka (čl. 48. st. 4. KU). Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU, u kojoj se jasno navodi da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužitelja da i KU od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži istu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće pa da se u trenutku potpisivanja KU/99 primjenjuje odredba čl. 48. st. tog KU.

Naime, na isti način treba tumačiti i odredbu čl. 47. KU/97 tj., da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99, jer do tada nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 47. st. 4. KU/97. Prema stajalištu ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje u trenutku sklapanja i potpisivanja KU. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (isto i čl. 47. st. 4. KU/97), predviđeno pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. čl. 48. KU prije usklađivanja proračuna za sljedeću godinu. To što do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u vezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Stoga revizija tužitelja nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovica plaće i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo 1. siječnja 2004.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 28. travnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.