Rev-626/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 626/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Lucije Čimić i Jasenke Žabčić, članovi vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. C. iz U., zastupane po punomoćniku J. K., odvjetniku iz P., protiv tuženika K. L., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J. i dr. iz R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1973/07-2 od 5. veljače 2008., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bujama posl. br. P- 331/85 od 11. kolovoza 2006., u sjednici održanoj 18. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici na ime nematerijalne štete iznos 435.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (podtoč. I.) te da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime naknade za tuđu pomoć i njegu iznos 360,00 kn mjesečno s pripadajućom zateznom kamatom od 5. veljače 1984. do 31. kolovoza 2001., a od 1. rujna 2001. na dalje, po 750,00 kn mjesečno do isplate do 31. kolovoza 2004. (podtoč. II.). Pod toč. II. izreke tuženik je dužan naknaditi tužiteljici štetu zbog izgubljene zarade. Pod toč. III. izreke tuženik je dužan isplatiti tužiteljici iznos 150.000,00 din koji iznos je “C. ” d.d. R. 24. svibnja 1985. isplatila tuženiku K. L., a na ime osiguranja od odgovornosti iz djelatnosti tuženika, a upravo po štetnom događaju 3. lipnja 1983., operaciji tužiteljice kod tuženika sve s pripadajućim zateznim kamatama od 24. svibnja 1985. na dinare, a što na dan 1. siječnja 1990. iznosi 173.818.887,76 dinara kada je izvršena denominacija na dan 1. siječnja 1999. iznosi 17.381,89 CRD s pripadajućim kamatama od 1. lipnja 1994. što iznosi 5.676.278,44 CRD, denominacijom u kune iznosi 5.676,28 kn, što sa zakonskim zateznim kamatama na dan 7. srpnja 2006. iznosi 28.848,41 kn, pa se nalaže tuženiku da isplati tužiteljici iznos 24.484,41 kn za iznos pripadajućim zateznim kamatama od 11. srpnja 2006. do isplate, te naknadi trošak postupka. Pod toč. II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 54.595,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija. Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te potvrđena toč. I. prvostupanjske presude. Pod toč. II. izreke prihvaćena je žalba tužiteljice protiv rješenja o trošku, te je odluka o trošku preinačena i riješeno da je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 50.660,25 kn dok se za preostali iznos 3.934,75 kn odbija zahtjev tuženika. Pod toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Podneskom od 27. ožujka 2008., tužiteljica je u roku za podnošenje revizije podnijela dopunu revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

Revizija i dopuna revizije nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 84/08).

U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ne postoji proturječnost u odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava odnosno provedenih dokaza (posebno vještačenja provedenog po vještaku dr. N. i vještacima s M. u Z. dr. M., dr. M. i dr. Š., kao i vještačenju provedenom po vještacima Hrvatskog liječničkog zbora dr. G. i dr. O..

Izreka presude nije u suprotnosti s provedenim dokazima, posebno zapisnicima o iskazima danim u tijeku postupka. Razlozi dati u obrazloženju presude su jasni tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Slijedom toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, tako i o prijedlogu tužiteljice da se provede novo medicinsko vještačenje radi utvrđenja uzročno-posljedične veze između načina vršenja operacije i posljedica koje su nakon operacije nastupijele kod tužiteljice. U vezi s time drugostupanjski sud je ocijenio da je postupak pred prvostupanjskim sudom proveden u svemu sukladno odredbi čl. 8., čl. 7., te čl. 258. do 261. ZPP, pa kako su se liječnici vještaci očitovali na date primjedbe u tijeku postupka, ocijenjeno je da nema osnove za provođenje novog medicinskog vještačenja po drugim vještacima. Stoga, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog posljedica nastalih uslijed operativnog zahvata učinjenog od strane liječnika tuženika i to u vidu nematerijalne i materijalne štete, kao i zahtjev za isplatom označenog iznosa kojeg je osiguratelj C. o. d.d. isplatila tuženiku povodom predmetnog štetnog događaja.

Tužiteljica u reviziji ističe da je činjenično stanje u ovom predmetu pogrešno utvrđeno (posebno analizirajući nalaze i mišljenje medicinskih vještaka) iz kojih razloga se revizija u smislu čl. 385. ZPP ne može podnijeti.

Tužiteljica u reviziji ističe prigovore iznijete tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi glede nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, posebno da operacija i liječenje nije obavljeno u skladu s pravilima struke, već je uzrokovana nepravilnim radom liječnika tuženika. Sudovi su prihvatili nalaze i mišljenja vještaka u nalazima i mišljenjima suglasni (osim nalazu i mišljenju dr. R. u dijelu da se zakasnilo s liječenjem upale infekcije).

Drugostupanjski sud po prigovorima tužiteljice, ocjenjuje da su predmetna vještačenja obavljena po stručnim osobama - liječnicima vještacima, sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP, te da tužiteljica svojom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka (u tijeku postupka i u reviziji) nije dovela u sumnju pravilnost i stručnost datih nalaza i mišljenja. Naime, glede utvrđenih činjenica, drugostupanjski sud smatra da su se vještaci očitovali na sve primjedbe tužiteljice, slijedom čega su ocijenili da nije bilo osnove za obnovom vještačenja po drugim inozemnim vještacima, pa sukladno odredbi čl. 261. st. 3. ZPP nisu prihvatili taj prijedlog tužiteljice, niti je tužiteljica predlagala daljnje dokaze (list 423 spisa).

Iz navedenog, a što među strankama nije ni sporno proizlazi da je tužiteljica operirana kod tuženika 3. lipnja 1983., zbog lumboishijalgije koja je uvjetovana hernijom diskusa lumbalne kralježnice, te da je po izvršenoj operaciji kod tužiteljice nastupila stafilokokna upala kralježnice, što je dovelo do oštećenja živca i leđne moždine. Nije sporno da je zbog nastalih posljedica nakon obavljene operacije, tužiteljica pretrpjela štetu, koja se sastoji u značajnoj oduzetosti donjih ekstremiteta kao i smetnjama u mokrenju i stolici.

U revizijskom stadiju postupka među strankama je sporno pitanje odgovornosti tuženika za štetu koju trpi tužiteljica.

Sudovi su u obrazloženju presude, iscrpno i uvjerljivo obrazložili na temelju kojih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica su u konkretnom slučaju ocijenili da ne postoji odgovornost tuženika za nastalu štetu tužiteljici.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili (uvidom u priloženu dokumentaciju, iskaze svjedoka, a posebno nalaza i mišljenje medicinskih vještaka), da u postupanju tuženika odnosno njegovih radnika - liječnika, pri operativnom zahvatu, kao i postoperativnom liječenju nije bilo propusta, ni nestručnog i nepažljivog postupanja. Utvrđeno je da su vještaci prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeli u obzir postojeću medicinsku dokumentaciju, te se očitovali na primjedbe tužiteljice po datim nalazima i mišljenjima. Prema vještačkom nalazu obavljenom po vještacima sa M. u Z. (dr. M., dr. M., dr. Š.), utvrđeno je da sadašnje stanje tužiteljice nije nastalo zbog nestručnog ponašanja liječnika tuženika, kao i da je operacija izvršena korektno, stručno, a nastale tegobe nisu posljedica nestručne operacije, nego postoperacijske komplikacije i dijela uobičajenog rizika kod tih operacija. Prema nalazu vještačenja koje je provedeno po vještacima Hrvatskog liječničkog zbora, H. društva za medicinska vještačenja (dr. G. i dr. O.), sadašnje komplikacije tužiteljice nisu posljedica nestručnog ponašanja liječnika, odnosno djelatnika tuženika, budući su nastale u vidu postoperacijskog krvarenja - upale u području nastalog hematoma i predstavljaju uobičajeni rizik kod takvih operativnih zahvata. Dakle, iz navedenih vještačkih nalaza proizlazi da je infekciju uzrokovala bakterija (stafilokokus piogenes), a posljedice te infekcije su navedene komplikacije kod tužiteljice koje se nisu mogle ranije predvidjeti. Osim toga, suglasni su glede prvog medicinskog vještačenja (dr. R. i dr. N. - da se prilikom postoperacijskog razvoja hematoma, nije pravovremeno reagiralo otvaranjem rane) te su se decidirano izjasnili da intervencija izvršena šestog dana postoperativnog zahvata, nije bila zakašnjela, budući je izvršena kada su se stvorili uvjeti te da uz svu stručnost liječnika operatera i ondašnju tehnološku opremljenost tuženika - bolnice, rizik nepovoljnog ishoda liječenja nije bilo moguće izbjeći. Osim toga, vještaci M. i Hrvatskog liječničkog zbora izričito su se očitovali na navod vještaka dr. R. glede postupka liječnika operatera tuženika u pristupu diskusu etaži prilikom početka operacije kralježnice dajući mišljenje da postupanje tog liječnika tuženika koji je izveo operativni zahvat u konkretnim okolnostima, ne predstavlja pomanjkanje dužne pažnje.

Iz tih utvrđenja, pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili nalaz i mišljenje medicinskih vještaka M. kao i Hrvatskog liječničkog zbora, kao i vještaka dr. N., prema kojima je operacija provedena na adekvatan način, stručno i korektno, a postoperativni zahvat i liječenje započeto pravovremeno. Prema navedenom, sudovi nisu prihvatili nalaz medicinskog vještaka (dr. R.) u dijelu u kojem smatra da se propust tuženika nalazi u nepravovremenom otvaranju rane šestog postoperativnog dana.

S obzirom na istaknuto, kako je utvrđeno, a što potvrđuju mišljenja navedenih vještaka M. i Hrvatskog liječničkog zbora (kao i dr. N.), šteta tužiteljici nije nastala zbog propusta liječnika tuženika, tj. njegovom krivnjom, budući je on u danim okolnostima postupao po pravilima struke. Prema pravnom stajalištu ovog revizijskog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da se nisu ostvarile posljedice neprimjerenog ili pogrešnog liječenja od strane liječnika tuženika, što znači da ne postoji uzročna veza između tužiteljici nastale štete i rada liječnika tuženika.

Prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 – dalje: ZOO) tko drugom uzrokuje štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi čl. 170. ZOO u vezi čl. 171. ZOO za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi, odgovara poslodavac, odnosno druga pravna osoba u kojima je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Slijedom toga, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 170. st. 1. u vezi čl.154. st. 1. i čl. 171. ZOO, pa su pravilno ocijenili da tuženik nije u obvezi tužiteljici naknaditi nastalu štetu.

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva na isplatu nematerijalne štete tužiteljici sudovi pravilno primijenili materijalno pravo citirane odredbe čl. 170. st. 1., čl. 171. i čl. 154. st. 1. ZOO.

U odnosu na naknadno postavljeni zahtjev u pogledu isplate iznosa kojeg je C. o. d.d. isplatila tuženiku po osnovu ugovora o osiguranju za osiguranje od odgovornosti, pravilno su sudovi ocijenili da isplata po osnovi navedene police osiguranja, predstavlja rezultat obveznopravnog odnosa tuženika i njegovog osiguravatelja, tako da odnos između tuženika i osiguratelja u vezi učinjene isplate svote osiguranja tuženiku nema pravni učinak prema tužiteljici, zbog čega su i u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev, dok je tužiteljica u odnosu na osiguravatelja povukla tužbu.

Zbog prednjih utvrđenja, da tužiteljica nije u obveznopravnom odnosu sa osiguravateljem tuženika, a tim više što u konkretnom slučaju nije utvrđena odgovornost tuženika, to su pravilno i u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev tužiteljice.

U odnosu na ponovljene navode tužiteljice glede zahtjeva za isplatu, valja reći da pravilno drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o kumuliranom drugom zahtjevu tužiteljice uz već postojeći zahtjev, sve u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP prema kojoj odredbi tužitelj može u jednoj tužbi istaknuti više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi, tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati, ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, kao u smislu čl. 191. st. 1. ZPP.

Slijedom navedenog, i u tom dijelu drugostupanjski sud je pravilno primijenio postupovnu povredu (čl. 191. st. 1., čl. 182. st. 2., a imajući na umu i odredbe čl. 327. ZPP).

Dakle, ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. ZPP).

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. svibnja 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.