Rev-1109/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1109/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ljubice Munić, predsjednice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića, Gordane Matasić-Špoljarić i mr. sc. Jasne Brežanski, članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja B. K. iz B. i 2. tužitelja Ž. K. iz H. N., oba zastupani po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., protiv 1. tuženice Republike Hrvatske (za Ministarstvo obrane), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, 2. tuženika Grada Zadra, kojeg zastupa zakonski zastupnik gradonačelnik, a njega punomoćnica J. S., dipl. pravnica i 3. tuženika Županije zadarske, koju zastupa generalni punomoćnik Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-880/04 od 6. srpnja 2007. kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-521/01 od 20. veljače 2004., u sjednici održanoj 10. rujna 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije tužitelja kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da su tuženici dužni na ime naknade umjesto stana u Z. na I. katu, zgrade …, ukupne površine koja se sastoji od četiri sobe, kuhinje, hodnika, kupatila, WC-a, lođe i drvarnice dati u vlasništvo tužiteljima drugi takav stana ili približne površine u centru grada Z., približne starosti, do I. kata u zgradi novijeg datuma ne starijoj od 1966. godine izgradnje, koje obveze se mogu osloboditi ukoliko u daljnjem roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplate tužiteljima iznos od 220.000,00 EUR-a odnosno kunsku protuvrijednosti tog iznosa po tečaju NBH u trenutku isplate sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (20. veljače 2004.) do isplate i uz naknadu troška postupka. Rješenjem je naloženo tužiteljima da tuženici Republike Hrvatskoj naknade trošak postupka u iznosu od 10.000,00 kn.

Drugostupanjski sud je presudom i rješenjem potvrdio prvostupanjsku presudu i rješenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji po punomoćniku, a podnio je reviziju i 2. tužitelj Ž. K. osobno sve zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da revizijski sud prihvati reviziju, te ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na revizije.

Revizije tužitelja nisu osnovane.

U nižestupanjskim presudama navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sebi ni razlozima te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) na koju ukazuju revidenti.

U ovom predmetu radi se o zahtjevu za naknadu štete naturalnom restitucijom u obliku generične restitucije, jer tužitelji zahtijevaju da im tuženici umjesto stana u Z. na I. katu zgrade koji je pobliže označen u izreci daju u vlasništvo drugi stan istih kvaliteta i u revizijskoj fazi postupka je sporna odgovornost tuženika za štetu koju su tužitelji pretrpjeli gubitkom stanarskog prava na stanu.

Tužitelji nisu dokazali da bi pretrpjeli štetu koju bi im u obnašanju sudačke dužnosti nanio sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, a u kojem slučaju bi za štetu odgovarala Republika Hrvatska temeljem odredbe čl. 67. tada važećeg Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 3/94, 100/96 i 131/97 ). To iz razloga što pravomoćna presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1118/92 ne može predstavljati osnovu odgovornosti tuženika za štetu koja je nastala tužiteljima. Tom presudom je usvojen otkaz stanarskog prava B. K. i A. K. na stanu u Z. na I. katu zgrade temeljem odredbe čl. 99. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje:ZSO) pa se o tom pravnom pitanju, koje je riješeno pravomoćnom sudskom odlukom, ne može u ovoj parnici, odlučivati niti kao o prethodnom pitanju.

Revizijski navodi da je pobijana odluka nezakonita iz razloga što bi propuštanjem dostave poziva 1. tužitelju B. K. i njegovoj supruzi oni bili onemogućeni u raspravljanju pred sudom mogli bi ukazivati na postojanje razloga za ponavljanje postupka prema odredbi čl. 421. st. 1. toč. 2. ZPP-a koju mogućnost je 1. tužitelj B. K. mogao koristiti u spomenutom postupku, no međutim tu činjenicu sud ne može ispitivati u ovom parničnom postupku.

U činjeničnoj situaciji kada je tuženica Republika Hrvatska u parnici radi otkaza stanarskog prava tuženiku B. K. i njegovoj supruzi A. K. povukla dio tužbenog zahtjeva kojim se traži iseljenje tuženika iz stana te predaja spomenutog stana slobodnog od osoba i stvari iz razloga što je bilo očito da nitko od tuženika niti članova njihovog porodičnog domaćinstva ne koristi stan, tada nije pravno odlučno zbog kojih su razloga tužitelji napustili korištenje tog stana prije pravomoćnosti presude o otkazu stanarskog prava. Ovo tim više što na temelju rješenja Sekretarijata za zaštitu okoliša od 11. svibnja 1992. kojim je 2. tužitelju Ž. K. naloženo da iseli iz spornog stana, a za koje taj tužitelj tvrdi da je nezakonito nikada nije bilo provedeno prisilno iseljenje iz stana.

Ne postoje ni pretpostavke za odgovornost 1. tuženice Republike Hrvatske za naknadu štete tužiteljima zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, jedinice lokalne uprave i samouprave po odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/90). Temeljem rješenja Sekretarijata za zaštitu okoliša od 11. svibnja 1992., nije bilo provedeno prisilno iseljenje iz stana, već je Ž. K. iz njega iselio 1993. prije nego je odlučeno o njegovoj žalbi. Spomenuto rješenje je naknadno poništeno te 2. tužitelj Ž. K. nije dokazao da mu je šteta nastala zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, jedinice lokalne uprave i samouprave.

Odbijajući tužbeni zahtjev kao neosnovan nižestupanjski su pravilno primijenili materijalno pravo, jer se spomenuto rješenje Sekretarijata za zaštitu okoliša 11. svibnja 1992. koje je poništeno povodom žalbe 2. tužitelja Ž. K. kao ni pravomoćna presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1118/92 ne mogu smatrati štetnom protupravnom radnjom kojom bi tužiteljima bila prouzročena šteta te ne postoje pretpostavke za odgovornost tuženika za naknadu štete ni po propisima obveznog prava.

Ispitujući pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, te su primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbijene revizije tužitelja kao neosnovane.

U Zagrebu, 10. rujna 2008.

Predsjednica vijeća:

Ljubica Munić, v.r.