Revt-164/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 164/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika N. d.o.o. iz Š., zastupanog po punomoćnicima B. Z. i Đ. M., odvjetnicima iz Š., protiv tuženika - protutužitelja P. d.d. iz P., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B., D. i p. iz Z., te tuženih I. d.o.o. iz S., i M. L. d.o.o. iz Z., radi poništenja, utvrđenja ništavosti ugovora te radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja – protutužitelja protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7204/07-5 od 28. prosinca 2010., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Šibeniku broj P-96/07 od 12. listopada 2007., u sjednici održanoj 13. lipnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i to u odnosu na zahtjev kojim je tužitelj tražio da se djelomično poništi kupoprodajni ugovor sklopljen 29. svibnja 2006. kao i Aneks tog ugovora sklopljen 22. kolovoza 2006. kojim je tuženik P. d.d. prodao drugotuženiku I. d.o.o. kč. br. zgr. 1114 iz zk. ul. 3648 k.o. P., osim posebnih prostorija u prizemlju zgrade koji su kao posebni dijelovi ranije prodani sa svim ći i zajedničke dijelove zgrade, i to u dijelu koji u naravi pravima i pripadnostima uključuju

predstavlja fast–food „M. R.“ i jednu polovinu idealnog dijela terase uz predmetni poslovni prostor računajući od ulaza na terasu sve to u širini polovine terase. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je i zahtjev tužitelja kojim je isti tražio utvrđenje djelomično ništavnim kupoprodajnog ugovora od 28. ožujka 2007. kojim je drugotuženik I. d.o.o. prodao trećetuženiku M. L. d.o.o. suvlasnički dio kč. br. zgr. 1114 iz zk. ul. 3648 k.o. P., u naravi kuća i dvor ukupne površine 1527 m2, a povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine upisane pod rednim brojem 1. etaža 0/0 i to u dijelu koji u naravi predstavlja fast- food „M. R.“ i jednu polovinu idealnog dijela terase uz predmetni poslovni prostor računajući od ulaza na terasu sve to u širini polovine terase.

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke također je odbijen i zahtjev tužitelja da je prvotuženik dužan tužitelju ustupiti vlasništvo dijela kč. br. zgr. 1114 iz zk.ul. 3648 k.o. P., koji u naravi predstavlja fast-food „M. R.“ i jednu polovinu idealnog dijela terase s predmetnim poslovnim prostorom računajući od ulaza na terasu sve to u širini polovine terase, pod istim uvjetima kao drugotuženiku I. d.o.o.

Pod toč. II. izreke prvostupanjske presude prihvaćen je tužbeni zahtjev prvotuženika – protutužitelja te je naloženo tužitelju – protutuženiku da u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe preda prvotuženiku – protutužitelju poslovni prostor kojeg drži bez pravne osnove, a koji u naravi predstavlja nekadašnji fast-food „M. R.“ (danas turistička agencija) i jednu polovinu idealnog dijela terase s predmetnim poslovnim prostorom koji se nalaze u sklopu zgrade izgrađene na kč. br. zgr. 1114 iz k. o. P. upisane u zk. ul. 3648, s time da se navedene obveze može osloboditi ukoliko naprijed navedeni poslovni prostor preda u posjed drugotuženiku ili trećetuženiku. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja nenovčanog potraživanja kojom se nalaže tužitelju – protutuženiku da dopusti drugotuženiku provođenje radova koji su predviđeni odgovarajućim odobrenjem koji glasi na ime drugotuženika na cijeloj kč. br. zgr. 1114 iz k.o. P., te je naloženo tužitelju – protutuženiku (dalje tužitelj) da naknadi trošak parničnog postupka prvotuženiku – protutužitelju (dalje prvotuženik) u iznosu od 26.900,00 kn. Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na toč. I. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a u toč. II. izreke drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na toč. II. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen protutužbeni zahtjev prvotuženika u cijelosti. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu toč. II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tužitelju da prvotuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 26.900,00 kn. Protiv dijela drugostupanjske presude i rješenja kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da reviziijski sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i rješenja u pobijanom dijelu, a podredno da preinači drugostupanjsku presudu i rješenje na način da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka.

Tuženi nisu dostavili odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za poništenje ugovora o prodaji nekretnine sklopljenog između prvo i drugotuženika, a zbog povrede tužiteljevog prava prvokupa kojeg je ugovorio s prvotuženikom u ugovoru o zakupu poslovnog prostora koji je bio predmet ugovora o prodaji, a predmet spora je i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora radi prodaje iste nekretnine sklopljenog između drugo i trećetuženika kao i zahtjev tužitelja da mu prvotuženik ustupi pravo vlasništva sporne nekretnine koja u naravi predstavlja upravo poslovne prostorije koje je tužitelj imao u zakupu.

U postupku je utvrđeno:

- da su prvotuženik kao zakupodavatelj i tužitelj kao zakupac sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. svibnja 2002. na određeno vrijeme od pet godina od dana sklapanja ugovora a predmet ugovora je bio zakup poslovnog prostora koji u naravi predstavlja fast- food „M. R.“ i jedna polovina idealnog dijela terase uz predmetni poslovni prostor računajući od ulaza na terasu,

- da je člankom 10. navedenog ugovora navedeno da zakupac po isteku zakupa ima prvenstvo prilikom raspisivanja novog natječaja o zakupu ili prodaji predmetnog poslovnog prostora uz uvjet prihvaćanja najveće postignute cijene na natječaju,

- da su prvotuženik kao prodavatelj i drugotuženik kao kupac sklopili ugovor o prodaji nekretnine označene kao kč. br. zgr. 1114 iz zk. ul. 3648 k.o. P. a dio koje nekretnine predstavlja i sporni poslovni prostor s terasom koji je bio predmet zakupa,

- da je navedeni ugovor o prodaji sklopljen između prvo i drugotuženika 29. svibnja 2006. a iste stranke su sklopile aneks ugovora 22. kolovoza 2006.,

- da su drugo i trećetuženi sklopili ugovor o prodaji iste nekretnine koja je bila predmet prodaje između prvo i drugotuženika i to 28. ožujka 2007.,

- da je trećetuženik upisan kao vlasnik cjelokupne nekretnine uključujući i sporni poslovni prostor koji je bio predmet zakupa u zk. ul. 3648 k.o. P..

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud odbio je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da nema pretpostavki iz čl. 532. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO/91) jer da poništenje ugovora može tražiti samo jedna od ugovornih strana a tužitelj nije bio stranka ugovora od 29. svibnja 2006., odnosno Aneksa tom ugovoru od 22. kolovoza 2006., te da tužitelj može zahtijevati samo poništenje prijenosa prava vlasništva a što nije tražio niti je u tom smislu postavio tužbeni zahtjev. Osim toga prvostupanjski sud zaključuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije određen a niti je dokazao da bi drugotuženik kao treća osoba znao ili mogao znati za ugovoreno pravo prvokupa. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji sklopljenog između drugo i trećetuženika 28. ožujka 2007. prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao niti jedan od razloga za ništavost ugovora predviđen u čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO/05). Slijedom toga prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

Drugostupanjski sud prihvaća da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan pri čemu zaključuje da je tužitelj pravilno zahtijevao poništenje ugovora o prodaji između prvo i drugotuženika ali je takav zahtjev neosnovan zbog toga jer se radi o pobijanju ugovora koji je pravna osnova prijenosa vlasništva a isti prijenos više nije moguć obzirom da je drugotuženik dalje prodao nekretninu koja je predmet ugovora koji se pobija trećetuženiku koji je upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, slijedom čega ne može biti osnovan tužbeni zahtjev na poništenje ugovora između prvo i drugotuženika zbog povrede prava prvokupa. Drugostupanjski sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništavim ugovora o prodaji sklopljenog između drugo i trećetuženika i gdje tužitelj nije dokazao niti jedan razlog iz čl. 322. st. 1. ZOO/05 za ništavost ugovora, slijedom čega je u ukupnosti zahtjev tužitelja neosnovan.

Tužitelj u reviziji ističe između ostalog revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pri čemu ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 8. ZPP-a odnosno nije ocijenio savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze u ukupnosti, slijedom čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZPP, a drugostupanjski sud da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. ZPP jer da pobijana presuda ne sadrži sastojke koje propisuje navedena odredba procesnog zakona, a također da je pobijana presuda nejasna i u istoj da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pa da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 532 .st. 1. ZOO/91 jer je tužitelj aktivno legitimiran za pobijanje takvog ugovora te da je ukupno došlo do povrede njegovog prava prvokupa sporne nekretnine.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka isti nije osnovan jer pobijana odluka sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih razloga se u cijelosti može zaključiti zbog čega drugostupanjski sud prihvaća da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a presuda je sačinjena u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP slijedom čega se može ispitati te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP odnosno čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP. Također nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZPP u svezi ocjene dokaza jer je dokaze ocjenjivao prvostupanjski sud, a revizija se u smislu odredbe čl. 385. st. 1. toč. 2. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP može izjaviti samo u odnosu na postupak pred drugostupanjskim sudom. Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe čl. 532. st. 1. ZOO/91 određeno je da ako je kupac prodao stvar i prenio vlasništvo na trećeg ne obavještavajući prodavatelja, iako je trećem bilo poznato ili mu nije moglo ostati nepoznato da prodavatelj ima pravo prvokupa, prodavatelj može u roku šest mjeseci računajući od dana kada je saznao za ovaj prijenos zahtijevati da se prijenos poništi i da se stvar njemu ustupi pod istim uvjetima. Dakle, radi se o zahtjevu za poništenje sklopljenog ugovora zbog povrede prava prvokupa kod ugovora o prodaji s pravom prvokupa

en i u

a koje odredbe se analogno mogu primijeniti kod prava prvokupa koji bi bio predviđ ugovoru drugačije vrste, kao što je u konkretnom slučaju ugovor o zakupu poslovnog prostora. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište drugostupanjskog suda da je kod pobijanja ugovora zbog povrede prava prvokupa osnovna pretpostavka da se istovremeno može zahtijevati da se stvar pod istim uvjetom proda ovlašteniku prava prvokupa, a što ovdje nije moguće obzirom da je trećetuženik stekao pravo vlasništva i u odnosu na njega se niti ne vrši pobijanje ugovora sklopljenog između drugo i trećetuženika. Stoga pravilno zaključuje drugostupanjski sud da nema pretpostavki iz čl. 532. st. 1. ZOO/91 u odnosu na zahtjev za pobijanje ugovora zbog povrede prava prvokupa sklopljenog između prvo i drugotuženika jer nema niti mogućnosti ostvarenja prava prvokupa u slučaju osnovanosti takvog zahtjeva.

U odnosu na zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti ugovora o prodaji sklopljenog između drugo i trećetuženika tužitelj u ovom postupku nije dokazao niti jedan razlog ništetnosti iz čl. 322. st. 1. ZOO/05 slijedom čega ukupno nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, iako prvostupanjski sud u odnosu na zahtjev za poništenje ugovora o prodaji između prvo i drugotuženika dijelom iz pogrešnih razloga. Odluka o trošku također je u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP te je pravilno prvotuženiku određen trošak zastupanja i pristojbe sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi a koji trošak je bio opravdan za vođenje ove parnice. Stoga nije osnovan ukupno revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 13. lipnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.