Rev-x-135/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 135/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. D. iz S., zastupane po punomoćnici V. M., odvjetnici u S., protiv tuženika Klinički bolnički centar S., zastupanog po z.z. ravnatelju prof. dr. sc. D. M. iz S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-407/13-2 od 17. rujna 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš 126/12 od 17. prosinca 2012., u sjednici održanoj 15. srpnja 2018.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžp- 407/13-2 od 17. rujna 2014. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

"I. Dužan je tuženik Klinička bolnica S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika isplatiti tužiteljici iznos od 220.000,00 kuna sa zakonskom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena koja teče od presuđenja 17. prosinca 2012.god. pa do isplate.

II. Dužan je tuženik roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime materijalne štete isplatiti tužiteljici iznos od 14.952,46 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 2.614,46 kuna na ime pogrebnih troškova teče od 01. prosinca 1999.god. do 31. prosinca 2007.god., a od 01. siječnja 2008.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, na iznos od 9.838,00 kuna na ime jednog ukopnog mjesta teče od 03. listopada 2000.god. do 31. prosinca 2007.god., a od 01. siječnja 2008.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a na iznos od 2.500,00 kuna na ime troškova nabavke prikladne odjeće od dana presuđenja 17. prosinca 2012.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

III. Za više traženo u pogledu naknade materijalne štete na ime pogrebnih troškova u visini od 2.385,54 kuna, na ime troškova nabavke prikladne odjeće u iznosu od 3.500,00 kuna, te na ime troškova ukopnog mjesta u visini od 20.162,00 kuna, kao i u dijelu potraživanja zakonske zatezne kamate na ime jednog ukopnog mjesta za razdoblje od 01. prosinca 1999.god. do 02. listopada 2000.god. i za nabavku odjeće od 01. prosinca 1999.god. do 16. prosinca 2012.god. zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

IV. Dužan je tuženik nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe u iznosu od 64.909,37 kuna."

Presudom suda drugog stupnja preinačena je gore navedena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, tako što je odbijen tužbeni zahtjev po kojem je odlučeno u toč. I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude.

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužiteljica, a iz sadržaja revizije proizlazi da pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači (pogrešno nazvano "ukine"), tako što bi se presuda suda prvog stupnja potvrdila. Traži i troškove sastava revizije, koje nije određeno navela.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu nalazi se da je u njenom donošenju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a sve s obzirom na utvrđene činjenice u postupku.

Naime, predmet spora predstavlja zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je tužiteljica pretrpjela kao majka sada pok. Z. D., koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi kada je bez nadzora napustio bolničku ustanovu u koju je bio dovezen vozilom Hitne medicinske službe radi nastavka liječenja na psihijatrijskom odjelu.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

- da je sada pok. Z. D., a sin tužiteljice, bio duševni bolesnik koji se više puta liječio na Odjelu psihijatrije kod tuženika,

- da je 12. studenog 1999. sa Odjela psihijatrije pušten na tzv. adaptacijski vikend u nazočnosti tužiteljice, na kojem je trebao boraviti do ponedjeljka 15. studenog 1999.,

- da je 14. studenog 1999. (nedjelja) tužiteljica obavijestila bolnicu da se njezinom sinu pogoršalo zdravstveno stanje i zatražila da se preveze putem Hitne medicinske pomoći natrag na Psihijatrijski odjel,

- da su radnici Hitne medicinske pomoći po pozivu tužiteljice došli po Z. D. i dovezli ga natrag u bolnicu, te ostavili na Centralnom prijemu kod dežurne medicinske sestre radi daljnjeg prosljeđivanja na Psihijatrijski odjel,

- da je Z. D. prije smještaja na Psihijatrijski odjel napustio bolnicu, kada ga je na prometnici udario kamion, a zbog posljedica ozljeđivanja zadobivenih u toj prometnoj nezgodi, preminuo je 16. studenog 1999.

Slijedom takvih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući tuženika Klinički bolnički centar S. odgovornim za nastalu štetu tužiteljici, jer je osoblje bolnice propustilo vršiti nadzor nad Z. D. nakon što je zaprimljen u bolnicu zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, zbog čega je došlo do napuštanja bolnice i stradavanja.

Nasuprot tome, drugostupanjski sud smatra da tužena bolnica nije odgovorna za smrt Z. D., pa tako niti za pretrpljenu štetu tužiteljici, jer da nije bila obvezna vršiti nadzor niti prisilno zadržavati sina tužiteljice u bolnici kada je on zaprimljen radi nastavka liječenja.

S obzirom na utvrđene činjenice u postupku, ne može se prihvatiti zaključak drugostupanjskog suda da na strani tuženice ne postoji odgovornost za stradavanje Z. D., pa tako i njezinu odgovornost za naknadu nastale štete tužiteljici.

Naime, odredbom iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO) propisano je, da tko drugome uzrokuje štetu je dužan ju naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. U konkretnom slučaju odlučnim se ukazuju utvrđene činjenice, da je zbog pogoršanja zdravstvenog stanja jedan dan prije završetka adaptacijskog vikenda, Z. D., koji je bio duševni bolesnik, ponovno zaprimljen kod tuženika kako bi nastavio sa liječenjem na Psihijatrijskom odjelu. Prema tome, onoga trenutka kada je psihijatrijski bolesnik Z. D. ostavljen na Prijemnom odjelu tuženika kod dežurne medicinske sestre, tuženik je bio dužan poduzeti i osigurati takve mjere kojima će bolesnik biti zadržan u prijemnoj službi ili proslijeđen u pratnji na Psihijatrijski odjel radi nastavka liječenja.

Da je tuženik na takav način postupio putem svojeg osoblja, tada ne bi došlo do toga da bolesnik Z. D. napusti bolnički krug i strada u prometnoj nezgodi odmah nakon napuštanja bolnice.

Bolničko osoblje vezano je pravilima medicinske struke, bilo da su ona pisana ili nepisana, u obvezi su postupati prema tim pravilima, te uputama liječnika kada im je duševni bolesnik doveden i zaprimljen u Prijemnom odjelu radi nastavka liječenja.

Vršiti nadzor nad duševno bolesnim pacijentom ne znači, kako to pogrešno smatra tuženik, ograničavati takvog pacijenta u njegovim pravima, već, dapače, osigurati mu uvjete da bude adekvatno zbrinut s obzirom na stanje njegove bolesti.

Iz utvrđenja u postupku ne bi proizlazilo da se u konkretnom slučaju radilo uopće o situaciji za primjenu odredbe iz čl. 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine" broj 11/97), jer se radilo o pacijentu koji se liječio i bio već smješten na psihijatrijskom odjelu, a pušten samo na adaptacijski vikend, te vraćen u bolnicu radi pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja.

Zbog toga, napuštanje bolnice bez nadzora jest onaj uzrok koji je doveo do stradavanja sina tužiteljice, zbog čega je tuženica odgovorna za nastalu štetu tužiteljici jer nije dokazala da za štetu nije kriva, tj. da bi do štete došlo i u onoj situaciji da je tuženica po pravilima struke nadzirala sina tužiteljice, kao duševnog bolesnika, prilikom prijema do njegovog sprovođenja na psihijatrijski odjel. Je li za štetu, pored tuženice, odgovoran još i netko treći, nije predmetom raspravljanja u ovom postupku između ovih stranaka.

Žalbom na prvostupanjsku presudu tuženica je osporavala visinu neimovinske štete za tužiteljicu, smatrajući previsokim dosuđeni iznos od 220.000,00 kn tužiteljici kao majci, za njezine duševne boli zbog smrti sina.

Kako se drugostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog stava, nije bavio visinom štete, to nisu postojali uvjeti za preinačenje presude.

Iz navedenih je razloga zato valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

Zagreb, 18. srpnja 2018.

Predsjednik vijeća:

Mirjana Magud, v.r.