I Kž-233/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 233/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Frančula mr. Rudolfa, Potrebica Ante i Drakulić Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.J. i opt. M.M., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama optuženika, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 9. ožujka 1992. br. K 53/91, u sjednici održanoj 27. siječnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske C.B.,

presudio je i riješio je:

I. Uvažava se žalba opt. M.M., ukida se pobijana presuda u odnosu na tog optuženika i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

II. Djelomično se uvažava žalba opt. M.J., preinačuje se pobijana presuda u odnosu na tog optuženika u pogledu odluke o kazni, te se opt. M.J. za krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim po čl. 35. st. 1. KZH, uz primjenu čl. 42. t. 1. i 2. i čl. 43. st. 1. t. 1. OKZRH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca.

Odbija se u ostalom dijelu žalba opt. M.J. kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu u odnosu na tog optuženika potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom opt. M.J. i opt. M.M. oglašeni su krivima zbog kriv. djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. OKZHR, te su temeljem čl. 35.

I Kž 233/92

st. 1. KZH, primjenom čl. 42. t. 1. i 2. i čl. 43. st. 1. t. 1. OKZRH osudjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine svaki.

Po čl. 65. st. 1. OKZRH opt. M.J. i opt. M.M. je izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara, koja će se izvršiti u ustanovi za izvršenje kazni.

Po čl. 98. st. 1. u vezi čl. 95. st. 2. t. 1-6. ZKP optuženici su obvezani na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 21.808 HRD solidarno, te na plaćanje paušala u iznosu od 1.000 HRD svaki.

Protiv te presude podnijeli su žalbu opt. M.J. i opt. M.M. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka, a opt. M.J. i zbog odluke o mjeri sigurnosti obveznog liječenja alkoholičara, te predložili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno preinači izricanjem blaže kazne, a opt. M.M. je zatražio i obavijest o sjednici vijeća.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je predložio da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, te da se potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Temeljem čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske stranke nisu obaviještene o sjednici vijeća, jer je citiranim propisom odredjeno da se odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju ("NN" br. 73 od 31. prosinca 1991. i br. 25 od 29. travnja 1992.).

Žalba opt. M.M. je osnovana, dok je žalba opt. M.J. djelomično osnovana.

Na žalbu opt. M.J..

Neosnovano ističe optuženik u žalbi da je prvostepeni sud ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, time što u izreci presude nije naveo da je on nanio opt. M.M. samo laku tjelesnu povredu.

Iz razloga presude odredjeno proizlazi da je opt. M.J. zadao opt. M.M. laku tjelesnu povredu glave, a uslijed toga što to nije navedeno i u izreci presude, zbog toga nije ostvarena nikakva bitna povreda odredaba krivičnog postupka, pogotovo kada se ima u vidu da je ta činjenica nesporna, a i sama težina povrede nije bitni elemenat predmetnog krivičngo djela.

Bez osnova takodjer pobija optuženik prvostepenu presudu zbog povrede krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

I Kž 233/92

Prvostepeni sud je na temelju rezultata provedene glavne rasprave izveo pravilan zaključak o postojanju krivnje i krivične odgovornosti ovog optuženika, pa su stoga njegovi prigovori u pogledu utvrdjenih činjenica i pravne oznake djela potpuno neosnovani.

Na temelju provedenog postupka i izvedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno zaključio da je opt. M.J., time što je opt. M.M., dok se ovaj nalazio sagnut prema ogradi na kojoj je radio, sa stražnje strane udario "švarbom" po tjemenu glave, obzirom na sredstvo kojim mu je zadao povredu, i lokaciju povrede, bio svjestan da ga na taj način može lišiti života, pa je pristao na takvu posljedicu, odnosno da je pod konkretno utvrdjenim okolnostima s eventualnim umišljajem pokušao lišiti života opt. M.M., a pritom je potpuno nebitno što je opt. M.M. kritične zgode zadobio samo laku tjelesnu povredu.

Potupno su neosnovani prigovori optuženika u pogledu broja udaraca koje je on zadao opt. M.M. i s tim u vezi utvrdjenja prvostepenog suda u pogledu te okolnosti, kada iz izreke i razloga presude nedvojbeno proizlazi da prvostepeni sud utvrdjuje da je opt. M.J. sjekirom jednom udario po glavi opt. M.M..

Bez osnova su i primjedbe ovog optuženika u odnosu na opis povreda opt. M.M., jer je na temelju medicinske dokumentacije, u kojoj je konstatirano da je opt. M.M. zadobio posjekotinu ranu na glavi tjemeno-zatiljno lijevo i prijelom vanjskih stijenki tjemene kosti, medicinski vještak prof. dr. P.V. dao mišljenje da se u sudsko-medicinskom smislu radi o lakoj tjelesnoj povredi, obzirom da se radi o rani sjekotini mekog oglavka i površnoj ozljedi kosti, koja povreda nije bila teške naravi, a ni iz činjeničnog opisa izreke prvostepene presude ne proizlazi da bi se radilo o prijelomu kosti lubanje kod II. opt. M..

Imajući u vidu način na koji je opt. M.J. zadao opt. M.M. povredu s ledja, iznenada i neočekivano, zatim uzimajući u obzir sredstvo povredjivanja - sjekira ("švarba"), te mjesto povredjivanja (glava), ne može se nikako prihvatiti da opt. M.J. nije želio lišiti života opt. M.M., te da se je radilo samo o pokušaju teške tjelesne povrede, kako se to sugerira u njegovoj žalbi.

Neosnovana je stoga žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Osnovana je medjutim žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Naime, imajući i vidu optuženikov raniji život i dosadašnju neosudjivanost, njegove osobne i obiteljske prilike, bitno smanjenu uračunljivost, zatim da je djelo ostalo u pokušaju i da za opt. M.M. nisu nastupile neke teže štetne posljedice, ovaj drugostepeni sud nalazi da će se svrha kažnjavanja postići izricanjem i nešto niže kazne od one koju je izrekao prvostepeni sud, odnosno izricanjem kazne zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, za koju nalazi da je primjerena težini djela i društvenoj opasnosti djela i učinioca.

I Kž 233/92

Bez osnova se pak žali optuženik u odnosu na izrečenu mjeru sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara, jer zbog stalne upotrebe alkohola kod njega postoji opasnost da će i nadalje činiti krivična djela.

Neosnovana je i žalba optuženika zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, jer je prvostepeni sud temeljem čl. 98. st. 1. u vezi čl. 95. st. 2. t. 1-6. ZKP tu odluku donio pravilno i u skladu s citiranim zakonskim propisima, a i ovaj drugostepeni sud smatra da će optuženik, obzirom na svoje imovno stanje, biti u mogućnosti naknaditi troškove krivičnog postupka.

Na žalbu opt. M.M.

Prvostepeni sud u odnosu na opt. M.M. utvrdjuje da je ovaj optuženik, nakon što mu je opt. M.J. s ledja zadao sjekirom udarac po glavi, oborio ga udarcem šake na cestu, a zatim svjestan da ga može lišiti života i pristajući na to, snažno udarao glavom opt. M.J. po kamenu, zadavši mu nagnječenje kože glave i prijelom kostiju lubanje, koja povreda je bila teške naravi, pa da je takvim svojim radnjama ostvario obilježja krivičnog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi članka 19. st. 1. OKZRH.

Medjutim, s pravom optuženik ukazuje u žalbi da, zbog okolnosti koje su pratile dogadjaj, nije bilo opravdano na jednak način tretirati njegov stupanj krivične odgovornosti i opt. M.J..

Doista, utvrdjene okolnosti - opt. M.J. je iznenada udario opt. M.M. sjekirom s ledja, dok je ovaj radio na ogradi i nalazio se u sagnutom položaju, pa je tek tada opt. M.M., dakle nakon napada opt. M.J. na njega, počinio inkriminirane radnje i to prema nalazu psihijatrijskog vještaka dr. Ž.D. u povišenom afektivnom stanju, zbog aktualnog sukoba, napada oca i udaranje sjekirom, te je u takvom stanju on počeo tuči njega, oborio ga na cestu i glavom mu udarao po kamenju - ne opravdavaju zaključak prvostepenog suda u pogledu subjektivnih obilježja djela.

U ponovljenom postupku biti će stoga potrebno ispitati da li je do djelovanja opt. M.M. došlo eventualno zbog toga što je on bez svoje krivnje, izazvan napadom opt. M.J. došao u stanje jake razdraženosti, pa ga je uslijed toga pokušao lišiti života, cijeneći pritom stanje jake razdraženosti po objektivnom kriteriju.

Što se pak tiče navoda žalbe opt. M.M. u pogledu neophodnosti njegovog reagiranja, zbog odbijanja napada opt. M.J., valja reći da se takvo stajalište ne bi moglo prihvatiti, obzirom da je M.M. počinio opisane radnje na štetu opt.

I Kž 233/92

M.J. u času kada ovaj više nije imao u rukama sjekiru (u medjuvremenu ju je uzela i odnijela sa lica mjesta M.M. ), pa mu stoga od opt. M.J. više nije prijetila opasnost, jer je on sada bio goloruk, alkoholiziran, a osim toga je i stariji i nemoćniji u odnosu na opt. M.M..

Zbog svih izloženih razloga valjalo je o podnesenim žalbama presuditi i riješiti kao u izreci (čl. 385. st. 1., 387. st. 1. i 384. ZKP).

U Zagrebu, 27. siječnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Novoselec dr. Petar, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)