Revr-1538/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1538/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. V. iz S., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika R.-G. d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćnici R. B., diplomiranoj pravnici, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžrs-16/09-2 od 5. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda s rješenjem Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1156/06 od 10. lipnja 2008., u sjednici održanoj 16. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice protiv drugostupanjskog rješenja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nedopuštena odluka od ... kojom je tuženik otkazao s tužiteljicom zaključeni ugovor o radu na temelju poslovno uvjetovanog otkaza, pa da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu na radno mjesto na kojem je radila prije danog joj otkaza i nadoknaditi joj parnični trošak. Ujedno je rješenjem iz iste odluke odbijen prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je drugostupanjskim rješenjem odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom te iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinače i usvoji tužbeni zahtjev ili ukinu obje nižestupanjske presude s rješenjima i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija tužiteljice protiv drugostupanjskog rješenja nije dopuštena.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP- a.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se upire revizijom.

Navodi tužiteljice kojima dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o razlozima otkazivanja ugovora o radu, odnosno kojima ističe da su se nižestupanjski sudovi „slijepo držali forme“ i utvrdili da je radila na radnom mjestu s opisom radnih zadataka različitim od opisa s druga dva radna mjesta - iako je valjalo prihvatiti da su se „poslovi preklapali i svi su radili sve“, a da je trebalo ocijeniti da se mogla zaposliti i raditi druge poslove kod tuženika - obzirom tuženik nije dokazao suprotno, s time da se u postupku moralo prihvatiti da je tuženik „zaposlio dva nova radnika, muškarce u dobi od ... i ... godina, te se riješio tužiteljice - žene sada u dobi od … godina“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoja shvaćanja o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te shvaćanja o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - a primjenu kojeg sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Valja pritom prihvatiti i da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužiteljice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom tuženikove odluke od ... kojom je otkazao s njom zaključeni ugovor o radu na temelju poslovno uvjetovanog otkaza, pa da se tuženiku naloži vratiti je na radno mjesto na kojem je radila prije danog joj otkaza.

Sporno je u revizijskom stadiju parnice: postoje li razlozi koji opravdavaju poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila zaposlena u poslovnici tuženika u S. na radnom mjestu „referent I u skladištu“, i to na temelju ugovora o radu zaključenog ... na neodređeno vrijeme,

- da je tijekom ... i ... promet poslovnice tuženika u S. pao („bio manji„) za 13 % dok su troškovi poslovanja porasli za 63 %,

- da je ..., a pozivom na gospodarske razloge - na smanjen promet i povećane troškove poslovanja, tuženik uz suglasnost radničkog vijeća donio odluku o ukidanju radnog mjesta tužiteljice,

- da je ..., a nakon što je prethodno obavijestio radničko vijeće o namjeri otkazivanja ugovora o radu s tužiteljicom - i ovo se suglasilo s otkazom, tuženik pozivom na odredbu čl. 113. st. 1. podstavak prvi Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/03, 142/03 i 137/04 - dalje: ZR-a) donio odluku o otkazu s tužiteljicom zaključenog ugovora o radu na temelju poslovno uvjetovanog otkaza jer je zbog nastale situacije i pogoršanja poslovnih rezultata ukinuto radno mjesto „referent I u skladištu“, na kojem je tužiteljica radila, a za kojim je prestala potreba,

- da je tuženik u toj odluci o otkazu istakao da je pri njenom donošenju vodio računa o trajanju radnog odnosa tužiteljice, njenoj dobi i socijalnom stanju, te o dodatnim kriterijima: zanimanju, ocjeni neposrednog rukovoditelja, dotadašnjim upozorenjima na obveze iz radnog odnosa, mogućnosti manipulacije i transporta robe, nemogućnosti da joj osigura obavljanje drugih poslova (pa i kod drugog poslodavca) prema njenom zanimanju i sposobnostima - jer tih poslova nema, te zbog dobi i zdravstvenog stanja o neopravdanosti da je prekvalificira, dokvalificira ili osposobi za neke druge poslove,

- da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu s tužiteljicom tuženik u poslovnici u S. imao troje zaposlenih, i to tužiteljicu na radnom mjestu „referent I u skladištu“ te D. R. na radnom mjestu „referent prodaje“ i I. F. na radnom mjestu „skladišno transportni radnik“, a da nakon otkazivanja tužiteljici tuženik nije zaposlio novog radnika, s time što su poslovi ukinutog radnog mjesta tužiteljice preraspoređeni na druga dva radnika poslovnice,

- da tuženik nije imao mogućnosti tužiteljicu zaposliti na drugim radnim mjestima i poslovima obzirom da takve nije imao,

- da je tužiteljica u zakonskom roku zatražila zaštitu u odnosu na dani joj otkaz ugovora o radu.

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stadiju parnice ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili, i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

Naime, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je poslovanje tuženika, a jer je promet njegove poslovnice u S. „padao“ dok su troškovi poslovanja „rasli“ , te budući je utvrdio da mu poslove u toj poslovnici mogu obavljati samo dva radnika, moralo rezultirati gospodarskim i organizacijskim promjenama, te da je radno mjesto tužiteljice valjalo ukinuti zbog nastale potrebe za reorganizacijom poslovanja kod tuženika, tako da je otkaz ugovora o radu tužiteljici dat u cilju takvih promjena, a sve jer tuženik, obzirom na novo provedenu organizaciju, nije ni bio dužan tužiteljicu zaposliti na drugom radnom mjestu.

Odredbama čl. 113. ZR-a propisano je: (u st. 1. podstavak 1.) „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog“, između ostalog i u slučaju „ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)“; (u st. 2.) „Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.“; (u st. 3.) „Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.“; (u st. 4.) „Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.“

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Shvaćanje je ovog suda da opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određeno radno mjesto a poslove tog radnog mjesta rasporedi na drugo radno mjesto, a sve budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

Sukladno tome, a polazeći od toga da je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, dakle jer je imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, otkaz ugovora o radu tužiteljici nije dan suprotno odredbi čl. 113. st. 1. podstavak prvi ZR-a.

Nadalje, zakonitost postupanja tuženika u svezi odredbe čl. 113. st. 3. ZR-a i primjene iz te odredbe propisanih kriterija kod odabira osobe koju će zadržati na radnom mjestu između tužiteljice i drugih radnika tuženika mogla bi se preispitivati samo kada bi ti drugi radnici bili zaposleni na istom radnom mjestu kao i tužiteljica, o čemu ovdje nije riječ: njeno je radno mjesto, na kojem je samo ona radila, ukinuto - i tuženik, koji je u poslovnici u S. zadržao samo dva radnika, nije niti imao mogućnosti ponuditi joj drugo slobodno radno mjesto koje bi bilo u skladu s naravi i opisom posla kojeg je već obavljala.

Konkretno, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da tuženik nije niti bio dužan tužiteljici ponuditi jedno od preostala dva radna mjesta u poslovnici (radno mjesto „referenta prodaje“ ili „skladišno transportnog radnika“), a sve obzirom da su na ta radna mjesta opravdano ostali zaposleni radnici koji su u okviru sadržaja poslova tih radnih mjesta samo nastavili obavljati poslove koje su obavljali i prije reorganizacije, a koje tužiteljica nije obavljala u sadržaju poslova svoga radnog mjesta (makar ih je, kako tvrdi: „znala raditi“).

Na takav zaključak ne može utjecati okolnost (na koju se revidentica poziva) što je tuženik, a protivno svojim aktima i ugovoru o radu zaključenim s tužiteljicom, tužiteljici nalagao ili povremeno dopuštao da vrši i poslove koji spadaju u poslove drugih radnih mjesta - a ne one iz ugovora o radu, a sve budući tužiteljica time nije stekla pravo da te poslove obavlja trajno i protivno volji poslodavca, pa čak i kada su se promijenili uvjeti i tuženik „posložio“ svoje poslovanje.

Valja kod toga imati na umu da u uvjetima kada revidentica konkretno ne navodi niti jedno određeno slobodno radno mjesto na koje bi je tuženik mogao rasporediti za rad s punim radnim vremenom - a izvan onih u poslovnici u S., tuženik nije niti mogao dokazivati negativnu činjenicu: da ne može zaposliti tužiteljicu na drugim poslovima, odnosno da je ne može obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima.

Konačno, pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da samom činjenicom otkazivanja ugovora o radu u uvjetima kakvi su postojali kod tuženika, tužiteljica nije bila šikanirana ili diskriminirana od strane tuženika.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu kojeg je zaključio s tužiteljicom, a s time u svezi niti zahtjev na obvezivanje tuženika da tužiteljicu vrati na radno mjesto na kojem je radila prije otkazivanja ugovora o radu, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužiteljice protiv drugostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Revizija tužiteljice protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere nije dopuštena, a sve budući se privremena mjera određuje uz primjenu odredaba Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ-a), a prema odredbi čl. 12. st. 1. OZ-a u ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a nije dopuštena.

Stoga je u odnosu na drugostupanjsko rješenje, a na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a, reviziju tužiteljice valjalo odbaciti.

U Zagrebu, 16. ožujka 2011.

Predsjednik vijeća:

Katarina Buljan, v.r.