Rev-614/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 614/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. Q. i 2. V. Q., oboje iz P., koje zastupa L. Š., odvjetnica iz P., protiv tuženika V. V. iz P., kojeg zastupa R. S., odvjetnik iz P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 01. ožujka 2005. broj Gž-2446/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 04. lipnja 2003. broj P-1178/02, u sjednici održanoj dana 09. srpnja 2008.

r i j e š i o j e:

I/ Djelomično se prihvaća revizija tuženika, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Puli od 01. ožujka 2005. broj Gž-2446/03 i presuda Općinskog suda u Puli od 04. lipnja 2003. broj P-1178/02 u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužiteljice, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku – za iznos od 25.498,00 kn – i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II/ Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli od 01. ožujka 2005. broj Gž-2446/03 u dijelu u kojem je žalba tuženika odbijena i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Puli od 04. lipnja 2003. broj P-1178/02 potvrđena u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prvotužitelja, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom drugostupanjskog Županijskog suda u Puli od 01. ožujka 2005. broj Gž-2446/03 odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Puli od 04. lipnja 2003. broj P-1178/02, kojom je tuženiku naloženo da tužiteljima plati: prvotužitelju iznos od 58.286,37 kn i drugotužiteljici iznos od 118.142,00 kn, sve spp iz naslova regresa naknade štete.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinače i tužbeni zahtjevi odbiju.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužiteljice.

Osporena presuda u navedenom dijelu ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je, prema rezultatima dosadašnjeg raspravljanja, ista donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Tužbeni zahtjev upravljen je na naknadu isplaćene svote koju je drugotužiteljica, na temelju ovršne presude Općinskog suda u Puli broj P-1135/96 od 18. svibnja 1999., u ovršnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli pod brojem Ovr-4704/00, isplatila oštećenoj I. M.. Obveza tuženika da drugotužiteljici naknadi isplaćenu svotu temelji se na "Zapisniku o posvjedočenju", sastavljenom kod javnog bilježnika F. Č. u P., pod poslovnim brojem: OU-801/01 od 14. rujna 2001., kojom tuženik, kao punomoćnik – odvjetnik drugotužiteljice u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Puli broj P- 1135/96, preuzima odgovornost za štetu prouzročenu nepravodobnim podnošenjem žalbe protiv presude Općinskog suda u Puli broj P-1135/96 od 18. svibnja 1999. godine.

"Zapisnikom o posvjedočenju" (list spisa 21-23) tuženik se obvezao da će tužiteljima naknaditi štetu odnosno regresirati iznos kojeg oni plate I. M. po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Puli broj P-1135/96 od 18. svibnja 1999., dok su se tužitelji obvezali da će tekst "Zapisnika o posvjedočenju", do dospjeća realizacije ostati u "diskretnosti od javnosti".

I po ocjeni ovog revizijskog suda citirano posvjedočenje ima značaj ugovora o nagodbi iz odredbe čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 119/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99; dalje: ZOO) prema kojoj "Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost u nekom pravnom odnosu, s pomoću uzajamnih popuštanja, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze."

Uzajamno popuštanje kao bitni sastojak (element) nagodbe postoji kad jedna strana daje određeni ekvivalent za priznanje nekog prava i to popuštanje ne mora imati materijalni- imovinski interes, već može biti i simboličko i u moralnoj sferi, a koja posredno ima i svoj materijalni-imovinski učinak.

U predmetnom ugovoru o nagodbi uzajamno popuštanje sastoji se u tome što je tuženik priznao pravo tužitelja da im nadoknadi (regresira) iznos koji će oni platiti I. M. po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Puli broj P-1135/96 od 18. svibnja 1990., a tužitelji su se obvezali da će "zapisnik o posvjedočenju" ostati u "diskreciji od javnosti", što, između ostalog, znači i da protiv tuženika neće pokretati postupke koji bi naškodili njegovom profesionalnom ugledu, a time i uspješnom obavljanju njegove odvjetničke prakse.

S obzirom na uzajamno popuštanje, ugovor o nagodbi ima dvostranoobvezni karakter i za njega, na temelju odredbe čl. 1093. st. 1. ZOO, vrijede opće odredbe o dvostranim ugovorima.

Polazeći od toga, a imajući u vidu činjenicu da je tuženik u postupku isticao prigovor da tužitelji nisu ispunili svoju obvezu i da su protiv njega tri dana nakon sastavljanja "zapisnika o posvjedočenju" pokrenuli kazneni postupak i podnijeli disciplinsku prijavu Hrvatskoj odvjetničkoj komori, za odluku o sporu odlučno je utvrditi osnovanost prigovora tuženika, tj. jesu li tužitelji tri dana nakon sastavljanja "zapisnika o posvjedočenju" odnosno prije dospjeća njegove obveze iz "zapisnika o posvjedočenju", protiv tuženika pokrenuli kazneni postupak i podnijeli disciplinsku prijavu Hrvatskoj odvjetničkoj komori.

Ovo stoga, što u tom slučaju tužitelji ne bi ispunili svoju obvezu iz nagodbe ("zapisnika o posvjedočenju"), tako da bi se ostvarile pretpostavke za raskid ugovora o nagodbi, nazvanog "zapisnik o posvjedočenju".

Kako sudovi, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da predmetni ugovor o nagodbi nije dvostranoobvezni ugovor, navedeni prigovor tuženika nisu raspravili, to je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Stoga je, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će raspraviti navedene prigovore tuženika i ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjev.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Revizija nije dopuštena u dijelu u kojem se drugostupanjska presuda osporava u dijelu u kojem se odlučeno o tužbenom zahtjevu I-tužitelja, jer vrijednost predmeta spora tog pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 58.286,37 kn, dakle, ne prelazi 100.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP).

Stoga je reviziju u tom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. ZPP).

U Zagrebu, 09. srpnja 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.