Gž-1750/2017-2 · Županijski sud u Varaždinu

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1750/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća, Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Alena Lazara, u parničnom predmetu tužitelja V. B. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici J. N., odvjetnici iz Z. i tužitelja M. B. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici V. O., odvjetnici iz V., protiv tuženika T. H. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici N. Š., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-866/01-84 od 26. svibnja 2017. godine, 5. listopada 2017.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e

1. Žalba tužitelja V. B. i tužitelja M. B. te žalba tuženika se djelomično uvažavaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-866/01-84 od 26. svibnja 2017. godine:

- potvrđuje u točki IV. i VI. izreke te u dijelu točke VII. izreke kojim je presuđeno da tužitelj M. B. i tuženik međusobno svaki snose svoj trošak parničnog postupka,

- preinačuje u točki V. izreke te u odluci o parničnom trošku i sudi se:

Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete isplati tužitelju M. B. zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 41.219,46 kn (slovima: četrdeset jednu tisuću dvjesto devetnaest kuna i četrdeset šest lipa) od 20. rujna 2001. godine do 25. svibnja 2017. godine i to po stopi određenoj do 31. prosinca 2007. godine u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Nalaže se tužitelju V. B. da tuženiku nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 3.538,58 kn (slovima: tri tisuće petsto trideset osam kuna i pedeset osam lipa), u roku od 15 dana.

2. Odbijaju se zahtjev tužitelja M. B. i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za sastav žalbe kao neosnovani.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženiku T. H. OIB: ... iz Z., platiti I-tužitelju V. B. OIB: ... iz Z., na ime naknade štete iznos od 39.054,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2017. godine do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva I-tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 39.054,75 kuna od 10. srpnja 1999. godine do 25. svibnja 2017. godine kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku T. H. OIB: ... iz Z., platiti II-tužitelju M. B. OIB: ...iz Z., na ime naknade štete iznos od 49.453,38 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 41.219,46 kuna od 26. svibnja 2017. godine do isplate te na

- iznos od 8.233,92 kuna od 12. travnja 2016. godine do isplate,

i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva II-tužitelja za isplatom iznosa od 69.750,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2001. godine do isplate kao neosnovan.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva II-tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 41.219,46 kuna od 20. rujna 2001. godine do 25. svibnja 2017. godine kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknutog radi prijeboja u odnosu na I-tužitelja u iznosu od 15.062,58 kuna te u odnosu na II-tužitelja u iznosu od 19.805,66 kuna.

VII. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.“

Tužitelj V. B. žali se protiv točke VII. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u odluci o troškovima postupka te mu dosudi troškove razmjerno njegovom uspjehu u postupku, podredno da je ukine u toj točki i predmet vrati sudu na ponovnu odluku.

Tužitelj M. B. je izjavio žalbu protiv točaka IV., V. i VII. izreke presude iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno da je preinači i dosudi odbijeni dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 69.750,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama u točki IV. izreke presude te odbijeni dio za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 41.219,46 kn u točki V. izreke presude, kao i da istodobno obveže tuženika da mu nadoknadi prouzročene troškove postupka zajedno s troškovima žalbenog postupka.

Tuženik po sadržaju izjavljene žalbe pobija točku VI. i VII. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji protutužbeni zahtjev tuženika prema tužitelju V. B. u iznosu od 4.500,00 kn i prema tužitelju M. B. u iznosu od 19.805,66 kn, te da dosudi tuženiku troškove parničnog postupka razmjerno njegovom uspjehu u sporu.

U odgovoru na žalbu tužitelja V. B. i žalbu tužitelja M. B. tuženik je predložio da drugostupanjski sud odbije žalbe kao neosnovane te utvrdi parcijalni uspjeh stranaka u sporu i na temelju tog utvrđenja obveže ih da nadoknade tuženiku razmjerni dio troškova.

Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

Žalbenim razlozima žalitelji smatraju da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) time da pobijana presuda u dijelu koji pobijaju ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno stoga što proturječi sama sebi i razlozima na kojima je utemeljena i stoga što nema razloga o odlučnim činjenicama.

Međutim, ne postoje navedeni nedostaci i proturječnosti, prvostupanjska presuda je valjano obrazložena i može se ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP- a.

Tuženik je 1. prosinca 1998. godine tužitelju V. B. prodao stan u prizemlju predmetne zgrade ukupne površine 46,69 m2, a 7. travnja 1999. godine prednici tužitelja M. B. stan na prvom katu ukupne površine 48,27 m2.

Prilikom primopredaje i useljenja u stanove tužitelji su utvrdili određene nedostatke te su tužbom zatražili od tuženika da im nadoknadi štetu.

Tužitelj V. B. je tužbom zatražio od tuženika naknadu štete u iznosu od 109.223,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja kupoprodajne cijene. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom je zatražio naknadu štete zbog materijalnih nedostataka u iznosu od 39.054,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja kupoprodajne cijene.

Tužitelj M. B. je zbog nekvalitetno izvedenih radova i neishođene građevinske dozvole tužbom zatražio od tuženika da mu nadoknadi štetu u ukupnom iznosu od 66.672,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Z. b. d.d. na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom na ime naknade štete zatražio isplatu iznosa od 119.203,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe. U zatraženom iznosu od 119.203,38 kn potražuje iznos od 41.219,46 kn na ime naknade štete zbog materijalnih nedostataka, zatim 69.750,00 kn na ime nepostojanja uporabne dozvole te iznos od 8.233,92 kn na ime plaćenog troška legalizacije.

Iako tužitelji navode da traže naknade štete, iz njihovih tužbi a i podnesaka tijekom postupka je vidljivo da zahtijevaju sniženje cijene stana u smislu čl. 410. st. 1. toč. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) što sud prvog stupnja i dosuđuje iako to naziva naknadom štete.

Sud prvog stupnja je tužitelju V. B. dosudio naknadu štete u iznosu od 39.054,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, a odbio dio tužbenog zahtjeva kojim traži zakonske zatezne kamate tekuće na taj iznos od dana plaćanja kupoprodajne cijene.

Tužbeni zahtjev tužitelja M. B. sud prvog stupnja je usvojio na način da je naložio tuženiku da mu na ime naknade štete plati 49.453,38 kn i zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 41.219,46 kn od dana donošenja prvostupanjske presude, a na iznos od 8.233,92 kn tekuće od dana podnošenja zahtjeva sudu za te troškove (list 432).

Dosuđeni iznos od 41.219,46 kn je iznos radi umanjenja vrijednosti stana zbog utvrđenih materijalnih nedostataka, a iznos od 8.233,92 kn je iznos troška legalizacije. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja M. B. u iznosu od 69.750,00 kn zatražen na ime umanjenja vrijednosti predmetne nekretnine zbog nepostojanja uporabne dozvole odbio je kao neosnovan.

Tuženik je tijekom postupka istaknuo potraživanje po osnovu prijeboja u odnosu na tužitelja V. B. u iznosu od 15.062,58 kn, a u odnosu na tužitelja M. B. u iznosu od 19.805,66 kn.

Sud prvog stupnja je utvrdio da tuženik u odnosu na tužitelje nije dokazao visinu niti osnovu potraživanja, tj. da potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja ne postoji. Odlučujući o naknadi troškova parničnog postupka sud prvog stupnja je pozivom na odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a dosudio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Tuženik u žalbi smatra da je dokazao da njegovo potraživanje istaknuto radi prijeboja postoji te ističe da je u ovom slučaju tužitelj M. B. dvostruko namiren, jednom stoga što nije isplatio preostali iznos kupoprodajne cijene stana na ime neotklonjenih nedostataka, a drugi puta dosudom novčanog iznosa na ime naknade štete upravo za te iste nedostatke na stanu. Pobija i odluku o parničnim troškovima jer smatra da je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir tuženikov parcijalni uspjeh u sporu zbog činjenice da su tužitelji djelomično povukli tužbe. Tužitelj M. B. u žalbi osporava odluku suda o dosuđenoj zateznoj kamati od dana presuđenja, smatrajući da ju je trebalo dosuditi od dana nastanka štete. Pobija i odluku u dijelu kojim je sud prvog stupnja odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 69.750,00 kn. Konačno, smatra da mu je sud prvog stupnja trebao dosuditi troškove parničnog postupka razmjerno njegovom uspjehu u sporu.

Tužitelj V. B. u žalbi pobija samo odluku o naknadi troškova parničnog postupka navodeći da je sud prvog stupnja trebao obvezati tuženika da mu nadoknadi parnični trošak stoga što je uspio dokazati i osnovu i visinu svog tužbenog zahtjeva nasuprot tome da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnovu tužbenog zahtjeva i nije uopće uspio u postupku.

Točke I., II. i III. izreke nisu pobijane žalbom pa o njima nije odlučivano. U odnosu na žalbu tuženika zbog utvrđenja da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prijeboja:

Tuženik je tijekom postupka isticao da ima potraživanje po osnovu prijeboja u odnosu na tužitelja V. B. u iznosu od 15.062,58 kn, a u odnosu na tužitelja M. B. u iznosu od 19.805,66 kn.

U odnosu na tužitelja V. B. tuženik potražuje iznos od 15.062,38 kn za popločavanje vrta na zapadnoj strani, za zamjenu keramičkih pločica te za rušenje pregradnog zida i uređenje prostora u kojem je zid srušen.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj V. B. prije useljenja imao mogućnost izbora koji će pregradni zid ostaviti i koju će boju keramičkih pločica odabrati u okviru cjenovnog razreda, što je i učinio. Utvrdio je i da je kupoprodajnim ugovorom 1. prosinca 1998. godine tuženik imao obvezu izraditi terasu i popločiti vrt.

Zaključak je suda prvog stupnja da je tužitelj V. B. iskoristio mogućnost izbora prema sklopljenom Ugovoru o kupoprodaji stana. U vezi potraživanja radi popločavanja vrta također je zaključio da je obveza proistekla iz Ugovora o kupoprodaji stana.

Zaključak je i ovog suda da su radnje zamjene keramičkih pločica i rušenja pregradnog zida te radi troškova popločavanja vrta ugovorene odredbama Ugovora o kupoprodaji stana i tuženik ih je učinio u okviru ugovorenih obveza pa stoga tuženik neosnovano traži procesnu kompenzaciju.

Vezano za tuženikovo potraživanje po osnovi prijeboja u odnosu na tužitelja M. B. u iznosu od 19.805,66 kn, a zbog isplate ostatka kupoprodajne cijene za predmetni stan kojeg je kupila F. B., prednica tužitelja M. B., nedvojbeno je utvrđeno da je tuženik izdao potvrdu F. B., pravnoj prednici tužitelja M. B., na kojoj je potvrdio da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena po ugovoru o kupoprodaji stana od 7. travnja 1999. godine i da nema prema gospođi F. B. nikakvih daljnjih potraživanja. Navedena potvrda od 27. svibnja 1999. godine, na kojoj je potpis tuženika ovjeren kod javnog bilježnika, prileži na listu 237 spisa predmeta.

Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik nije dokazao visinu niti osnovu svoga potraživanja, tj. da prigovor radi prijeboja u odnosu na tužitelje nije osnovan. Stoga je žalba tuženika u dijelu kojim je sud prvog stupnja utvrdio da potraživanje radi prijeboja ne postoji odbijena kao neosnovana temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a te potvrđena točka VI. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbu tužitelja M. B. protiv dijela kojim je sud odbio zahtjev za isplatu iznosa od 69.750,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata tekućim na iznos od 41.219,46 kn od 20. rujna 2001. godine: Prema utvrđenom stanju u spisu proizlazi da je tužitelj M. B. potraživanjem iznosa od 69.750,00 kn zbog nepostojanja uporabne dozvole zatražio sniženje cijene zbog umanjenja vrijednosti predmetne nekretnine.

Sud prvog stupnja je odbio takav tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je objekt u kojem se nalazi stan tužitelja u međuvremenu legaliziran i da je time prestao razlog za umanjenje vrijednosti građevine vezano uz do tada nepostojanje uporabne dozvole.

Nepostojanje uporabne dozvole, tj. građevne dozvole je materijalni nedostatak. Budući da je taj materijalni nedostatak otklonjen i po stajalištu ovog suda prestao je razlog za umanjenje vrijednosti građevine zbog nepostojanja uporabne dozvole.

Iz tih razloga je žalba tužitelja M. B. protiv dijela kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja M. B. za isplatu iznosa od 69.750,00 kn odbijena kao neosnovana i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena je prvostupanjska presuda.

Međutim, sud prvog stupnja je u točki V. izreke odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja M. B. kojim traži isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 41.219,46 kn od 20. rujna 2001. godine do 25. svibnja 2017. godine kao neosnovan smatrajući da zakonske zatezne kamate na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

Stajalište suda prvog stupnja je u tom dijelu pogrešno jer tužitelju M. B. zakonske zatezne kamate na iznos od 41.219,46 kn teku od dana kada je platio dogovorenu cijenu za stan koji je kupio od tuženika. Tužitelj M. B. zakonske zatezne kamate ne traži od dana plaćanja, već od dana podnošenja tužbe, pa mu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 41.219,46 kn zbog materijalnih nedostataka pripadaju i za razdoblje od 20. rujna 2001. godine do 25. svibnja 2017. godine.

Budući da je prvostupanjski sud pogrešno odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja M. B. kojim traži isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 41.219,46 kn od 20. rujna 2001. godine do 25. svibnja 2017. godine kao neosnovan, valjalo je u tom dijelu uvažiti žalbu tužitelja te pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu na način da je ovaj sud naložio tuženiku da na ime naknade štete isplati tužitelju M. B. zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 41.219,46 kuna od 20. rujna 2001. godine do 25. svibnja 2017. godine po zatraženim stopama.

U odnosu na žalbu tuženika i tužitelja na odluku o parničnom trošku:

Sud prvog stupnja je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka. Tuženik i tužitelji smatraju da je sud prvog stupnja trebao odlučiti o parničnim troškovima razmjerno njihovu uspjehu u parnici.

Uspjeh tužitelja M. B. je polovičan, a potraživanje tuženika istaknuto radi prijeboja ne postoji.

Ocjena je ovog suda da je pravilna odluka suda prvog stupnja da tužitelj M. B. snosi svoj trošak i obratno, da tuženik u pogledu zatraženih troškova postupka zbog parnice s tužiteljem M. B. snosi svoj dio troškova jer ovako djelomičan uspjeh tužitelja M. B. i neuspjeh tuženika s prigovorom procesne kompenzacije nisu razlog za dosudu troškova primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Međutim, trošak koji je zatražio tužitelj V. B. od tuženika i obratno, trošak koji je zatražio tuženik trebalo je dosuditi razmjerno njihovu uspjehu u parnici.

Prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj V. B. zatražio je od tuženika isplatu iznosa od 109.223,42 kn. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom na ime materijalnih nedostataka na predmetnoj nekretnini zatražio je isplatu iznosa od 39.054,75 kn, koji iznos je tužitelju V. B. dosuđen.

Prema tome, u prvoj fazi postupka uspjeh tužitelja V. B. prema tuženiku iznosi 36%, a tuženika 64% i u tom omjeru pripadaju im zatraženi troškovi. Od podneska podnesenog 6. studenog 2015. godine kojim je specificirao tužbeni zahtjev troškovi tužitelju V. B. pripadaju u cijelosti.

Tužitelj V. B. je troškovnikom zatražio s PDV-om i troškom od 138,00 kn za pristup vještaka sveukupno 61.120,50 kn.

Za sastav tužbe od 31. siječnja 2001. godine zatražio je 3.125,00 kn, kao i za svaki pristup na ročišta održana 14. ožujka 2002. godine, 22. listopada 2003. godine, 27. travnja 2004. godine, 17. listopada 2007. godine, 17. travnja 2009. godine, 16. ožujka 2011. godine i 13. listopada 2015. godine. Za pristup na ročišta održana nakon smanjenja tužbenog zahtjeva i to 4. ožujka 2016. godine, 17. svibnja 2016. godine, 24. siječnja 2017. godine i 28. travnja 2017. godine zatražio je po 1.250,00 kn za svako ročište. Osim toga, zatražio je po 1.562,50 kn za pristup na ročišta održana 24. travnja 2001. godine, 17. listopada 2002. godine, 26. travnja 2007. godine i 9. listopada 2008. godine te po 3.125,00 kn za sastav podnesaka od 17. svibnja 2001. godine, 26. ožujka 2002. godine, 11. ožujka 2004. godine, 28. siječnja 2005. godine, 17. ožujka 2011. godine, 28. ožujka 2011. godine, 29. ožujka 2011. godine, a za podnesak od 6. studenog 2015. godine iznos od 1.250,00 kn.

Tuženik je troškovnikom zatražio u odnosu na trošak u sporu protiv tužitelja V. B. iznos od po 1.708,00 kn za sastav podneska od 24. travnja 2001. godine, 22. travnja 2002. godine i podneska od 19. studenog 2004. godine te za svako zastupanje na ročištima održanim 24. travnja 2001. godine, 14. ožujka 2002. godine, 17. listopada 2002. godine, 3. prosinca 2002. godine, 22. listopada 2003. godine, 27. travnja 2004. godine. Za zastupanje na ročištu održanom 26. travnja 2006. godine tuženik traži iznos od 1.525,00 kn kao i za ročište održano 4. veljače 2009. godine, a za ročišta održana 26. travnja 2007. godine, 17. listopada 2007. godine, 9. listopada 2008. godine, 17. travnja 2009. godine, traži za pristup na svako ročište iznos od 6.100,00 kn. Za pristup na ročišta održana 18. rujna 2009. godine, 16. ožujka 2011. godine traži za svako iznos od 6.150,00 kn, za zastupanje na ročištima održanim 13. listopada 2015. godine i 4. ožujka 2016. godine traži iznos od po 6.250,00 kn za svako. Za pristup na ročišta održana 17. svibnja 2016. godine, 24. siječnja 2017. godine te 12. travnja 2017. godine zatražio je iznos od po 3.125,00 kn za svako. Za zastupanje na ročištu održanom 28. travnja 2017. godine zatražio je iznos od 2.500,00 kn, a za zastupanje na ročištu za objavu presude iznos od 1.250,00 kn. Osim toga, zatražio je za sastav podneska od 21. lipnja 2010. godine iznos od 1.537,50 kn i za sastav podneska od 19. travnja 2017. godine iznos od 2.500,00 kn, odnosno sveukupni iznos od 84.784,50 kn.

Međutim, tužitelju V. B. za ročišta održana 17. listopada 2002. godine i 4. veljače 2009. godine umjesto zatraženog iznosa od 1.562,50 kn za svako ročište po Tbr. 9. toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) pripada iznos s PDV- om od po 390,62 kn za svako. Za sastav podnesaka od 17. ožujka 2011. godine, 28. ožujka 2011. godine, 29. ožujka 2011. godine umjesto zatraženog iznosa od 3.125,00 kn za svaki podnesak pripada mu iznos od 781,25 kn, a za podnesak od 6. studenog 2015. godine pripada mu iznos od 312,50 kn.

Prema tome, tužitelju V. B. do povlačenja tužbenog zahtjeva pripada parnični trošak u iznosu od 39.843,74 kn, a za drugu fazu postupka iznos od 5.495,50 kn. Tuženiku za zastupanje na ročišta 17. listopada 2002. godine i 3. prosinca 2002. godine po Tbr. 9. toč. 5.Tarife pripada iznos od s PDV-om od po 390,62 kn za svako. Za ročišta održana 26. travnja 2007. godine, 17. listopada 2007. godine, 9. listopada 2008. godine, 17. travnja 2009. godine, 18. rujna 2009. godine, 16. ožujka 2011. godine, 13. listopada 2015. godine tuženiku obzirom na vrijednost predmeta spora po Tbr. 7. toč. 1. Tarife pripada s PDV-om iznos od 3.125,00 kn za svako ročište, odnosno do povlačenja tužbenog zahtjeva od tužitelja V. B. sveukupno tuženiku pripada iznos od 36.527,86 kn. Nakon smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku zatraženi trošak ne pripada jer je u tom dijelu tužitelj V. B. u cijelosti uspio u sporu.

Razmjerno uspjehu tužitelja V. B. u parnici od 36%, a tuženika od 64% u prvoj fazi postupka tužitelju se dosuđuje parnični trošak s PDV-om u iznosu od 14.343,75 kn, a tuženiku s PDV-om u iznosu od 23.377,83 kn.

U drugoj fazi postupka tužitelj V. B. je uspio u cijelosti pa mu se u cijelosti dosuđuje trošak u iznosu od 5.495,50 kn.

Dakle, tužitelju V. B. pripada parnični trošak u iznosu od 19.839,25 kn, a tuženiku u iznosu od 23.377,83 kn.

Kada se dosuđeni iznosi parničnog troška prebiju ispada da je tužitelj V. B. dužan tuženiku nadoknaditi iznos od 3.538,58 kn.

Tuženik i tužitelj M. B. zatražili su trošak za sastav žalbe.

Žalbom je tuženik pobijao točke VI. i VII. izreke, a tužitelj M. B. točke IV., V. i VII. izreke. Tuženik je sa žalbom uspio djelomice u dijelu odluke o parničnom trošku samo u odnosu na tužitelja V. B., a tužitelj M. B. samo s dijelom kojim je pobijao tijek zakonskih zateznih kamata.

Budući da su oba žalitelja sa žalbom uspjeli samo u neznatnom dijelu, tuženiku i tužitelju M. B. zatraženi trošak za sastav žalbe nije dosuđen te je odlučeno kao u točki 2. izreke.

Koprivnica, 5. listopada 2017.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić v. r.