Rev-1572/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1572/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz N. Đ., koga zastupa K. S. iz K., protiv tuženika K. iz K., koju zastupa B. B., radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 8. ožujka 1996. br. Gž 459/96-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 21. prosinca 1995. br. P 702/95-9, u sjednici održanoj dana 25. rujna 1996.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 8. ožujka 1996. br. Gž 459/96-2 i presuda Općinskog suda u Križevcima od 21. prosinca 1995. br. P 702/95-9 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja poništeno je rješenje od 7. srpnja 1995. br. 358/95 i odluka od 18. kolovoza 1995. br. 790-67/95, te je obvezan tuženik da tužitelja vrati na rad i to na poslove i radne zadatke na kojima je ranije radio i na koje je trajno raspoređen, te da mu prizna sva pripadajuća prava iz radnog odnosa i to od 7. srpnja 1995. godine.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije.

Tužitelj je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Tužitelj je u ovoj parnici tražio da sud poništi kao nezakonite odluku tuženika kojom je utvrđeno da je trajno prestala potreba za njegovim radom i da mu prestaje radni odnos u roku od četiri mjeseca od donošenja Programa rješavanja viška radnika kao i daljnju odluku kojom je kao neosnovan odbijen njegov prigovor protiv prije spomenute odluke.

Navedene odluke tuženik je donio temeljem odredbe čl. 23. st. 1. Zakona o radnim odnosima - dalje ZRO (pročišćeni tekst "Narodne novine", br. 19/92), po kojoj odredbi organizacija, odnosno poslodavac može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu dužem od šest mjeseci, te st. 2. da odluku iz st. 1. toga članka u organizaciji donosi poslovodni organ, odnosno poslodavac.

U takvom slučaju po odredbi čl. 78. toga zakona radniku prestaje radni odnos pod pretpostavkama i na način predviđen tim zakonskim propisom.

Čl. 24. i 25. prije spomenutog zakona propisuju postupak koji je organizacija odnosno poslodavac dužan provesti prije nego što donese odluku o trajnom prestanku potrebe za radom radnika (čl. 23.) tj. treba izraditi program rješavanja viška radnika uz sudjelovanje sindikata ili predstavnika radnika, te o razlozima trajnog prestanka potrebe za radom kao i o tom programu dužan je obavijestiti radnika i Zavod za zapošljavanje (čl. 26. ZRO).

Sudovi nižega stupnja smatraju da su sporne odluke nezakonite stoga što pri donošenju prije spomenutog programa nije bilo omogućeno sindikatu odnosno predstavnicima radnika da u tome sudjeluju.

Sud prvog stupnja je utvrdio nespornim da su postojali ekonomski razlozi zbog kojih je tuženik mogao utvrditi trajan prestanak potrebe za radom radnika.

Stoga su sudovi nižega stupnja pravilno zaključili da postoje razlozi za utvrđivanje prestanke potrebe za radom radnika po čl. 20. ZRO.

Nije međutim pravilno stajalište tih sudova da tuženik nije mogao donijeti odluku o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja budući da je prije toga donio odluku o privremenom prestanku te potrebe. Protiv ove posljednje odluke tužitelj nije uložio prigovor. Tužitelj naime kao radnik za čijim je radom privremeno prestala potreba nije zaštićen u smislu da njemu dok mu traje pravo predviđeno u čl. 21. ZRO nebi mogao prestati radni odnos po čl. 23. st. 1. toga zakona. Ovo posebno u konkretnom slučaju kada je trajno prestala potreba za radom tužitelja nakon isteka vremena kada je on bio radnik "na čekanju".

Stoga nije bilo potrebno stavljati izvan snage odluku o privremenom prestanku potrebe za radom.

Zato ta okolnost postojanja odluke o privremenom prestanku potrebe za radom tužitelja nema za posljedicu nezakonitost odluke kojom je utvrđeno da je trajno prestala potreba za njegovim radom.

Dalje je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik Program rješavanja viška radnika donio 14. lipnja 1995. godine, a poziv uz dostavljanje programa je uputio podružnicama sindikata 13. lipnja 1995. godine.

Tako kratko vrijeme naime od samo jednog dana nije omogućilo sindikatu da sudjeluje u izradi programa.

Po ocjeni ovoga suda smisao odredbe čl. 24. st. 2. i 3. Zakona o radnim odnosima može se ostvariti jedino onda kada se organima sindikata u postupku donošenja programa omogući stvarno a ne samo formalno sudjelovanje. S tim u vezi to se može postići samo u slučaju ako se sindikatu pravovremeno dostavi poziv za sjednicu tako da organi sindikata mogu pribaviti potrebne podatke radi zaštite interesa radnika, te dati potrebne prijedloge i mišljenja.

Po mišljenju ovoga suda, tuženik u konkretnom slučaju nije ostavio tako dovoljno vremena sindikatu da bi mogao ispuniti prije navedenu svoju funkciju, pa je stoga povrijeđena obveza koju tuženik ima na temelju odredbe čl. 24. st. 2. spomenutog zakona.

S tim u vezi nije pravilno stajalište sudova nižega stupnja da povreda odredbe čl. 24. st. 2. ZRO može sama za sebe uzrokovati nezakonitost pobijanih odluka, koje se temelje na programu tuženika za rješavanje radnika.

Ovaj sud smatra da bi povreda odredbe čl. 24. st. 2. mogla biti od utjecaja na pravilnost pobijanih odluka jedino u slučaju kada bi organi sindikata s osnovom upućivali svojim prijedlozima odnosno mišljenjem na okolnosti koje bi dovodile u sumnju postojanje pretpostavki iz čl. 23. i 24. st. 1. ZRO, tj. pretpostavke pod kojima se može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika odnosno da program ne sadrži elemente navedene u čl. 25. st. 1. ZRO. Jednako tako ni propust radne organizacije odnosno poslodavca da postupi po čl. 26. ZRO nema po ocjeni ovoga suda pravno značenje koje toj okolnosti daju sudovi nižega stupnja.

Propust naime radne organizacije da postupi po čl. 24. i 26. ZRO predstavlja propust u postupku utvrđivanja postojanja radnika za čijim je radom trajno prestala potreba i razrješenju njihovog radno pravnog statusa, ali takav propust nema utjecaja na zakonitost odluke o trajnom prestanku potrebe za radom radnika ako su ispunjene materijalno pravne pretpostavke određene zakonom za donošenje takvih odluka, ako je postojanje tih pretpostavki pravilno utvrđeno.

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja sudovi nižega stupnja nisu ocijenili da li bi postupanje tuženika po čl. 26. ZRO imalo za posljedicu u postupku utvrđivanja radnika za čijim je radom trajno prestala potreba, donošenje drukčije povoljnije odluke o radno-pravnom statusu tužitelja ili bi i u takvom slučaju odluka bila istog sadržaja kao i pobijane odluke.

U razlozima presude suda drugoga stupnja navodi se da program ne sadržava elemente iz čl. 25. st. 1. ZRO kao npr. promjenu organizacije i procesa rada u organizaciji, te mogućnost dokvalifikacije ili prekvalifikacije radnika prema potrebama organizacije.

Taj propust sam za sebe nema kao posljedicu nezakonitost spornih odluka pogotovo u situaciji kada je tuženik zbog teškoća u koje je zapao morao znatno smanjiti opseg proizvodnje, pa dijelom i svoja sredstva ustupiti drugom poduzeću.

Iz sadržaja presuda sudova nižega stupnja ne proizlazi kako su prije navedeni nedostaci programa utjecali na utvrđenje trajnog prestanka potrebe za radom tužitelja odnosno na zakonitost spornih odluka imajući posebno na umu upravo navedene okolnosti.

Stoga se u tom dijelu ne može ispitati pravilnost pobijane presude, što je imalo za posljedicu bitnu povredu odredaba parničnog postupka predviđenu u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP.

Iz tih razloga je reviziju tuženika kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. ZPP).

U ponovljenom postupku taj sud će nakon što otkloni spomenuti nedostatak o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

Po mišljenju ovoga suda tužiteljeva tvrdnja da je tuženik dao besplatno osnovna sredstva na korištenje drugom poduzeću u trajanju od šest mjeseci u situaciji kakova je prije spomenuta, a posebno zbog smanjenog plasmana robe na tržištu, a kako zbog toga nije tuženik imao ekonomskih razloga za korištenje tih sredstava nema utjecaja na zakonitost odluke o trajnom prestanku za radom tuženika.

Iz navedenih razloga riješeno je kao u izreci ovoga rješenja.

U Zagrebu, 25. rujna 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin