Supreme Court dismisses appeal; loss of license occurred by operation of law, not administrative decision finality.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision against a lower court's judgment confirming the termination of a restaurant's license. The appellant argued that the license only ceased upon the final administrative decision, claiming damages for lost income during the interim period. The court distinguished between declaratory and constitutive acts, ruling that the license expired by operation of law after three months of unpaid obligations, making the finality of the administrative decision irrelevant to the actual loss of the right. Consequently, no legal error was found, and the appeal was rejected as unfounded.
Legislator headnote
AI generatedčl. 65. st. 1. toč. 10. Zakona o ugostiteljstvu; čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku: When a business license terminates by operation of law due to statutory conditions, the finality of the administrative decision determining the cessation is irrelevant to the actual loss of the right, as the termination occurs ex tunc upon the fulfillment of statutory facts.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2196/1990-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenković kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan Maoduš, Stanislava Plazonić, Stanka Hautza i Augusta Husinec, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja R. J. pok. P., iz B., zastupanog po punomoćniku R. N., odvjetniku iz B., protiv tužene Općine Benkovac, zastupane po Općinskom javnom pravobraniocu Benkovac, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zadru, od 21. ožujka 1990. br. Gž-287/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Benkovcu od 8. veljače 1990. br. P 207/89, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 1991,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom prvostepenog suda odbijen je tužitelj sa odštetnim tužbenim zahtjevom. Naprotiv naloženo mu je da naknadi tuženoj parnični trošak u iznosu od 103,20 dinara.
Drugostepeni je sud odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja i presudu prvostepenog suda potvrdio.
Protiv pravomoćne presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tužitelj iz svih revizionih razloga propisanih u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1-3. ZPP. Opravdavajući navedene razloge tužitelj u biti iznosi svoj pravni pristup stvari onamo da i kraj deklaratornog karaktera rješenja organa uprave kojim se utvrdjuje prestanak ugostiteljske radnje da bi tužitelj i dalje radio i ostvarivao dohodak da organ uprave nije donio rješenje o prestanku radnje, odnosno da i uslijed faktičnog neplaćanja društvenih obaveza ugostiteljska radnja prestaje postojati samo ako se u tom pogledu donese rješenje sa pravnim učinkom od pravomoćnosti tog rješenja. Tužitelj naime smatra da tek donošenjem rješenja i njegovom pravomoćnošću ugostiteljska radnja faktično prestaje postojati. Revizija takodjer prigovara da drugostepeni sud odbijajući žalbu tužitelja protiv presude prvostepenog suda nije odgovorio u vezi prigovora da se odgovornost tužene temelji na pretpostavkama iz odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u vezi sa čl. 170. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Predloženo je da se revizija prihvati.
Na reviziju nije odgovoreno niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o podnesenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revizija ukazuje nije počinjena. Naime temeljem odredbe čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku drugostepeni je sud dužan da odgovori samo na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja. S obzirom na pravilan pravni pristup koji je u razrješenju spornog pitanja imao drugostepeni sud pitanje osnova odštetne odgovornosti tužene i nije bilo odlučno pravno pitanje. Kako uz navedeno nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP valja konstatirati da je postupak proveden i presude donesene u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku.
Pravilno je primijenjeno i materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev odbijen.
Naime, predmet spora i zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi štetu koju trpi zato što je ugostiteljska radnja zbog nepravilnog i nezakonitog rada organa tužene bila zatvorena od 27. II 1988. sve do 17. I 1989. godine kada je rješenje o prestanku ugostiteljske radnje postalo pravomoćno. Odredbom čl. 63. Zakona o ugostiteljskoj i turističkoj djelatnosti propisano je da ugostiteljska radnja prestaje: a) odjavom, b) po sili zakona, c) rješenjem nadležnog organa. Odredbom čl. 65. st. 1. toč. 10. cit. Zakona propisano je da ugostiteljska radnja prestaje po sili zakona ako samostalni ugostitelj više od tri mjeseca ne podmiri sve dospjele obaveze za opće društvene i zajedničke potrebe. U stavu 3. citirane zakonske odredbe propisano je da organ općinske uprave nadležan za poslove ugostiteljstva rješenjem utvrdjuje prestanak ugostiteljske radnje po sili zakona i po pravomoćnosti rješenja briše se radnja iz registra.
Iz navedenog proizlazi da zakon razlikuje način na koji prestaje ugostiteljska radnja, s tim da je za potrebe razrješenja ovog spora bitno razlikovati prestanak po sili zakona i prestanak rješenjem nadležnog organa.
U onim slučajevima kad ugostiteljska radnja prestaje rješenjem nadležnog organa (a to su slučajevi propisani odredbom čl. 66. cit. zakona) rješenje o prestanku ima konstitutivan značaj što znači da se upravo rješenjem ukida postojeći pravni odnos, odnosno prestaje ugostiteljska radnja. Pri čemu je dakle i pravomoćnost rješenja odlučna jer tek pravomoćnošću nastaje pravni učinak konstitutivnog rješenja u smislu da se postojeći pravni odnos ukida.
Medjutim u onim slučajevima kad ugostiteljska radnja prestaje po sili zakona (a to je upravo slučaj iz odredbe čl. 65. st. 1. toč. 10. cit. zakona temeljem koje zakonske odredbe je utvrdjen i prestanak ugostiteljske radnje tužitelja) rješenjem se ne odredjuje prestanak ugostiteljske radnje, već se samo utvrdjuje da je ugostiteljska radnja prestala po sili zakona. Dakle, rješenje ima deklaratorno značenje, njime se samo utvrdjuje sadržaj pravnog odnosa koji već egzistira, u konkretnom slučaju prestanak ugostiteljske radnje, koja je već prestala po sili zakona nastupom u zakonu odredjenih činjenica - u primjeni odredbe toč. 10. st. 1. čl. 65. cit. zakona to je neplaćanje odredjenih obaveza prema društvenoj zajednici kroz odredjeno vrijeme.
Stoga niti o pravomoćnosti takvog deklaratornog rješenja ne ovisi da li će odredjeni pravni odnos prestati ili ne, izmijeniti se ili ne odnosno nije vezan za pravomoćni učinak tog rješenja prestanak ugostiteljske radnje. Ona je kako je to valjano zaključio drugostepeni sud prestala protekom vremena u kojem tužitelj nije plaćao obavezu prema društvenoj zajednici a koje su činjenice utvrdjene rješenjem nadležnog upravnog organa.
Pravomoćnost rješenja kojim se utvrdjuje da je ugostiteljska radnja prestala odlučno je radi brisanja ugostiteljske radnje iz registra, a pravomoćnost rješenja u pogledu pitanja prestanka pravnog odnosa (prestanak ugostiteljske radnje) ima učinak ex tune, a ne ex nunc koji bi učinak imalo rješenje konstitutivnog značenja. Stog vezivanje gubitka prava na obavljanje ugostiteljske djelatnosti uz pravomoćnost navedenog deklaratornog rješenja u kom su pravcu istaknuti prigovori revizije nemaju osnova. Stoga i nije bitno za pitanje odštetne odgovornosti tužene to što je kao dan prestanka radnje utvrdjen dan uručenja prvostepenog rješenja tužitelju kad taj dan pada dakako nakon što je već po sili zakona to pravo tužitelju prestalo.
Stoga nema osnova za zaključak da šteta koju tužitelj trpi u vidu gubitka zarade kroz traženi period posljedica nepravilnog i nezakonitog rada organa kako se to u reviziji prigovara, zbog čega je i revizija kao neosnovana odbijena (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 24. siječnja 1991.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.