Croatian Supreme Court dismissed appeals against a second-instance criminal verdict for assault and brawl participation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed appeals filed by the prosecutor, victim, and defendants against a first-instance criminal judgment. The court found that the lower court correctly established the facts regarding the defendants' participation in a brawl and the application of the Criminal Code. Consequently, the court ruled that the sentencing was appropriate and the appeals were unfounded, thereby confirming the original verdict.
Legislator headnote
AI generatedArticles 35, 37, 38, 39, 41, 42, 43, 52, 53, 33, 376, 379, 384 of the Criminal Procedure Act; Appeals against criminal verdicts are dismissed when the lower court correctly established facts and applied the law, resulting in appropriate sentencing.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 51/1990-5
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Horvatinović mr Ružice, kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr Berislava, Drakulić Milene, Miletić Jakova i Vekić Miroslave kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. S. i K. D., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st.
1. KZH u vezi čl. 19. KZ SFRJ i dr. odlučujući o žalbama javnog tužioca oštećenika kao tužitelja i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 2o.IX 1989. K- 22/1989, u sjednici održanoj 7. veljače 1991. godine u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra, punom. ošt. kao tužitelja , odvjet. G. Z. i branitelja optuženika odvj. T. L.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe javnog tužioca, oštećenika kao tužitelja i optuženika, te se potvrđuje prvostepena presuda.
Obrazloženje
U uvodu označenom presudom oglašen je opt. K. S. krivim zbog kriv. djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st.
1. KZH, koje je opisano u njenoj izreci, a okr. K. D. za kriv. djelo učestvovanja u tučnjavi iz čl. 43. st. 1. KZH, koje je takodjer opisano u izreci prvostepene presude. Za to kriv. djelo opt. K. S. je po čl. 41. stav 1. KZH, primjenom člana 42. toč. 1. i 43. st. 1. točka 4. KZ SFRJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, dok je po čl. 52. st. 1. i 53. st.
1. KZ SFRJ okr. K. D. izrečena uvjetna osuda, te po čl. 43. st. 1. KZH utvrdjena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i odredjen rok kušnje za vrijeme od jedne godine.
Optuženik i okrivljenica su takodjer obvezani nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosima navedenim u izreci pobijane presude.
Protiv te presude pravovremeno su podnijeli žalbe, javni tužilac, oštećenik S. N. kao tužitelj i opt. K. S. i D..
Javni tužilac se žali zbog pogrešno utvrđeno činjeničnog stanja i odluke o kazni u odnosu na opt. K. S. i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na
I Kž 51/1990-5
ponovno suđenje ili da se ona preinači i optuženik osudi na strožu kaznu.
Oštećenik S. N. kao tužitelj u žalbi podnijetoj po punomoćniku odvj. G. Z., pobija prvostepenu presudu zbog odluke o krivičnoj sankciji u odnosu na okriv. K. D. i predlaže da se ona osudi na strožu krivičnu sankciju.
U žalbi podnijetoj po branitelju odvj. T. L., optuženik se žali iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Javni tužilac Hrvatske je predložio da se uvaži žalba javnog tužioca, dok ostale žalbe smatra bespredmetnima.
Slijedom zahtjeva istaknutih u žalbama, o sjednici vijeća su obaviješteni oštećenik kao tužitelj, optuženik i okrivljenica. Sjednici su, ustrajući kod žalbenih navoda i prijedloga,prisustvovali, osim zamjenika javnog tužioca Hrvatske, punomoćnik oštećenika kao tužitelja i branitelj optuženika i okrivljenice.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu optuženika i okrivljenice zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona, te na njihovu i žalbu javnog tužioca iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Formalnih nedostataka,na koje u svojoj žalbi ukazuju optuženik i okrivljenica, u pobijanoj presudi nema. Ne postoji isto tako ni bilo koja druga bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376. st. 1. toč. 1. ZKP, na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.
Žalitelji, naime, bez ikakve osnove tvrde da u pobijanoj presudi nisu navedene odlučne činjenice na kojima bi se mogao utemeljiti takav zaključak o krivnji oboje optuženih, kakav izvodi prvostepeni sud. Isto je tako neosnovan daljnji žalbeni navod da je izostala kritička ocjena iskaza svjedoka i oštećenika iako medju tim dokazima postoji bitna sadržajna razlika.
Protivno tim žalbenim stajalištima, ne samo da je prvostepeni sud jasno izložio koje činjenice i na temelju kojih dokaza uzima utvrdjenim, već je o tim svojim zaključcima iznio odredjene iscrpne i logično obrazložene razloge.
Stoga, što je uvodno istaknuto ne postoje u prvostepenoj presudi nedostaci na koje ukazuje žalba optuženika.
Nisu osnovani ni činjenični prigovori javnoga tužioca,
I Kž 51/1990-5
te optuženika i okrivljenice.
Netočna je prije svega tvrdnja u žalbi javnoga tužioca da prvostepeni sud uzima da je teška tjelesna povreda nastala slučajno. Prvostepeni sud je doduše na str. 9/II upotrijebio izraz "više slučajno" ali ne u smislu kako to tvrdi javni tužilac. Ova, ne posve precizna formulacija prvostepenog suda upotrijebljena je u smislu razgraničenja, jasnog odredjenja predmeta voljnog elementa umišljaja(pristajanja) - teške tjelesne povrede od onoga supstrata koji je optuženiku stavljen na teret optužnicom - pristajanje na lišenje života. Ni druge, u postupku utvrđene okolnosti, na koje se dalje poziva javni tužilac /lokacija udarca, osobine sjekire, način baratanja, dinamika događaja, brojnost sudionika/, suprotno žaliteljevu stajalištu, ne dovode u sumnju pravilnost ocjene prvostepenog suda da je optuženik konkretne prigode pristao na nanošenje teške tjelesne povrede, ali ne i na lišenje života oštećenika.
Jakost udarca sjekirom detaljno je razjašnjena, osobito i saslušanjem vještaka P. V., pa se, protivno stajalištu žalitelja, i ovdje ukazuje osnovanom ocjena prvostepenog suda o tome da je mogućnost nanošenja ozbiljnih povreda bila minimalna /str. 9/I/ i da iz toga slijedi kako optuženik nije postupao s umišljajem na lišenje života, jer tada ne bi sjekirom "mlatarao", već je koristio na najjednostavniji, za postizanje tog cilja notorni način - usmjerenim, ciljanim,snažnim udarcima.
Iz tih razloga nije u tom dijelu osnovana žalba javnog tužioca.
Jednaka ocjena vrijedi i u odnosu na žalbu optuženika podnijetu iz iste osnove. Tako optuženik posve neosnovano tvrdi kako nema uporišta da je povrede zadao optuženik, jer suprotno tome, prvostepeni sud pravilno uzima to pitanje potpuno razjašnjenim, o čemu su izloženi uvjerljivi razlozi na str. 8 i 9 obrazloženja prvostepene presude. U tom se smislu neosnovanom ukazuje i daljnja tvrdnja o tome kako oštećenik u istrazi sam navodi da ne zna da li mu je sve udarce nanio optuženik. To međutim, nipošto ne dovodi u sumnju pravilnost ovog središnjeg činjeničnog zaključka, koji je prvostepeni sud, u opisanom smislu izveo u svemu pravilno.
Okolnost pada preko rude prikolice, koja se dalje ističe u žalbi, takodjer ne dovodi u sumnju predmetni zaključak. Uz sve ostale razloge to i posebno cijeneći stajalište vj. P. o mehanizmu nastanka teške tjelesne povrede i ostalih ozljeda oštećenika. Kod toga treba samo dodati - da optuženik posve subjektivno tumači smisao iskaza svj. S. N., mlađeg i S. I., suprotno njihovom stvarnom sadržaju.
Zato nikako nije osnovana žalbena tvrdnja da se iz prikupljenih saznanja ne može zaključiti tko je nanio povredu. To je naprotiv, prvostepeni sud, u izloženom smislu, posve pouzdano utvrdio.
I Kž 51/1990-5
U odnosu na okrivljenicu K. D. nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se njena djelatnost svela samo na razdvajanje sudionika tučnjave. Protivno tome, pobijanom presudom /strana lo/IV/, pravilno je utvrdjeno da djelatnost okrivljenice, za koju je oglašena krivom, nije bila razdvajanje sudionika tučnjave, već naprotiv, upravo sudjelovanje u njoj. Okolnost što za takvo ponašanje nije pozvan na odgovornost i još netko drugi, primjerice S. N.,mlađi,protivno navodima žalbe, ne utječe na odgovornost okrivljenice. Konačno, ni pozivanje žalitelja na iskaz S. K., o tri sjekire, ne dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih zaključaka pobijane presude, pa slijedom toga nije u tom dijelu osnovana ni žalba optuženika i okrivljenice.
Optuženik i okrivljenica nisu u pravu ni kad tvrde da je na njihovu štetu povrijeđen krivični zakon,niti je u smislu navoda javnog tužioca ponašanje optuženika trebalo podvesti pod odredbu čl. 35. st. 1. KZH u vezi s članom 19. KZ SFRJ.
U smislu svega što je izloženo u osvrtu na žalbene prigovore pravilnosti i potpunosti utvrdjenog činjeničnog stanja, krivični je zakon u odnosu na optuženika i okrivljenicu i djela za koja su pobijanom presudom oglašeni krivima u svemu pravilno primijenjen. Nema dakle, kako povreda krivičnog zakona istaknutih u žalbama stranaka, tako ni onih iz člana 376. stav 1. točka 2. ZKP, na čije postojanje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.
Na žalbu javnog tužioca, oštećenika kao tužitelja i optuženika i okrivljenice zbog odluke o krivičnim sankcijama
Nije u pravu javni tužilac kad tvrdi da kazna izrečena opt. K. S. nije primjerena svim okolnostima iz čl. 41 st. 1. KZ SFRJ. Protivno tom stajalištu, izrečena je kazna u svemu uskladjena kako s okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne - posebno okolnošću bitno smanjene uračunljivosti - tako i s ciljevima kažnjavanja iz čl. 33. KZ SFRJ.
Neosnovano nadalje oštećenik kao tužitelj uzima da je intenzitet ponašanja okrivljenice takav da zahtijeva strožu kaznu. Nasuprot tome, prvostepeni sud je izložio uvjerljive razloge opredjeljenja za izricanje konkretne uvjetne osude /ll/II/, te nema nikakvih razloga da se okrivljenici izriče stroža krivična sankcija.
Nisu konačno u pravu ni optuženik i okrivljena kad pobijaju prvostepen u presudu u pogledu odluke o krivičnim sankcijama. Iz onog što je rečeno u odnosu na žalbu javnog tužioca slijedi da je kazna izrečena optuženiku u svemu usklađena s ciljevima kažnjavanja iz čl. 33. KZSFRJ. To vrijedi i u odnosu na uvjetnu osudu izrečenu okrivljenici.
Budući da u njihovoj žalbi nisu iznijeti konkretni razlozi pobijanja prvostepene presude zbog odluke o krivičnoj sankciji, ispitivanje tog dijela prvostepene presude u smislu čl. 379. ZKP, dovelo je do ranije izloženih ocjena o pravilnosti i nužnosti izrečenih krivičnih sankcija i to kako
I Kž 51/1990-5
po vrsti, tako i u odnosu na mjeru sankcije.
Stoga ni u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika i okrivljenice.
U skladu sa svim što je izloženo odlučeno je o žalbama javnog tužioca, oštećenika kao tužitelja, te optuženika i okrivljenice, na temelju čl. 384. ZKP, kao u izreci ove drugostepene presude.
U Zagrebu, 7. veljače 1991.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Papeš Branka, v. r.
Horvatinović mr Ružica, v. r.