Rev-917/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 917/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. N. iz C., zastupane po Z. C. odvjetniku u V., protiv I-tuženice J. R. iz Z., zastupane po D. Z., odvjetniku u V. i II-tuženika J. N. iz C., radi izuzimanja od ovrhe i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 09. srpnja 2003. br. Gž-1031/03, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 31. ožujka 2003. br. P-1139/02, u sjednici održanoj dana 27. listopada 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužiteljice, te se preinačuju: presuda Županijskog suda u Vukovaru od 09. srpnja 2003. broj Gž-1031/03 i presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 31. ožujka 2003. broj P – 1139/02 u odbijajućem dijelu na način da se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nekretnina upisana u z. k. ul. 966 k.o. C., čest. br. 1221 kuća i dvor u mjestu od 4933 m2 izuzima se u suvlasničkom dijelu tužiteljice N. N. iz ovrhe, dopuštene rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima broj Ovr-2036/00 od 15. studenog 2000. protiv ovršenika J. N.."

II. Preinačuje se i odluka o troškovima parničnog postupka na način da je tuženica J. R. dužna tužiteljici N. N. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1647,00 kuna.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru od 09. srpnja 2003. br. Gž-1031/03 preinačena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 31. ožujka 2003. br. P-1139/02 djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica utvrđena suvlasnicom u ½ dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 966 k.o. C., čest. br. 1221 kuća i dvor u mjestu od 4933 m², dok je u pogledu izuzimanja od ovrhe na istoj nekretnini temeljem rješenja o ovrsi od 15. studenoga 2000. br. Ovr-2036/00 protiv ovršenika J. N. tužbeni zahtjev odbijen, a tužiteljica obvezana naknaditi I-tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.464,00 kn.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidentica nalazi u stajalištu drugostupanjskog suda da stjecanjem suvlasništva na nekretnini nakon donošenja rješenja o ovrsi na istoj nekretnini, ovrhovoditelj stječe pravo namirenja svoje tražbine iz cijele nekretnine i u slučaju da treća osoba stekne kasnije pravo vlasništva iste nekretnine temeljem odredbe čl. 79. st. 2. Ovršnog zakona (“Narodne novine” br. 57/96, 29/99 i 42/00 – u daljnjem tekstu: OZ), smatrajući da pravni položaj ovrhovoditelja treba cijeniti s gledišta njegove savjesnosti, dakle, da li je znao ili nije znao ni mogao znati za suvlasništvo treće osobe, jer o odgovoru na to pitanje ovisi dopustivost ili nedopustivost izuzimanja nekretnine u suvlasničkom dijelu treće osobe od ovrhe, budući da se zaštita povjerenja u zemljišne knjige odnosi samo na savjesnog stjecatelja primjenom odredbe čl. 122. i 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96 i 73/00 – u daljnjem tekstu: ZVDSP), pa kako je I-tužena znala za suvlasništvo tužiteljice i njenog supruga u predmetnoj nekretnini, a ovršni prijedlog je podnijela samo protiv ovdje II-tuženika, postupala je nesavjesno, pa nema pravo na namirenje iz cijele nekretnine.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužiteljice je osnovana.

Predmet spora je utvrđenje suvlasništva tužiteljice u ½ dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 966 k.o. C., čest. br. 1221 kuća i dvor u mjestu s 4933 m², a temeljem bračne stečevine, s posljedicom nedopustivosti ovrhe na tom suvlasničkom dijelu tužiteljice.

U postupku je utvrđeno da su tužiteljica i njen suprug spornu kuću sagradili prije 22 godine tijekom trajanja bračne zajednice, ali je ista u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo II. tuženika u cijelosti.

Nakon što je prvostupanjski sud odbio oba tužbena zahtjeva, pozivajući se na zaštitu povjerenja ovrhovoditeljice u zemljišne knjige, sud drugog stupnja je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude utvrdio da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva na ½ dijela predmetne nekretnine u braku s II. tuženikom, jer je kuća sagrađena tijekom braka tužiteljice i II-tuženika, ali je odbio tužbeni zahtjev za izuzimanje od ovrhe na stečenom suvlasničkom dijelu tužiteljice, pozivom na odredbu čl. 79. st. 2. OZ-a, kojom je propisano da ovrhovoditelj stječe pravo svoju tražbinu namiriti iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

Protiv tog odbijajućeg dijela drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju, koju temelji na nesavjesnosti I-tuženice kao ovrhovoditeljice, tvrdnjom da, iako je znala za suvlasništvo tužiteljice u ½ dijela u predmetnoj kući, ipak je ovrhu zatražila na cijeloj nekretnini, pa se stoga ne može pozivati samo na stanje vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Odredbe čl. 122. i 123. ZVDSP pružaju zaštitu povjerenja u zemljišne knjige samo onome koji u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u te knjige. Tvrdnja tužiteljice da je I- tuženica kao ovrhovoditeljica znala ili morala znati da je kuća u C. tužiteljice i njenog supruga stečena u braku, nije osnovana, zato što I-tužena živi u F., gdje je upoznala tužiteljicu i njenog supruga kao izbjeglice, te im pozajmila novac kojeg temeljem pravomoćne presude potražuje od II-tuženika, dakle nije znala ni mogla znati za izvanknjižno suvlasništvo tužiteljice u predmetnoj nekretnini, tim više što tužiteljica – osim puke tvrdnje – nije za to pružila nikakve dokaze.

Međutim, odredba čl. 79. st. 2. OZ-a odnosi se na stjecatelje vlasništva nekretnine, koji to vlasništvo steknu nakon što ovršni sud donese rješenje o ovrsi, koje rješenje će se po službenoj dužnosti zabilježiti u zemljišnoj knjizi (stavak 1. istog članka).

Tužiteljica nije suvlasništvo predmetne nekretnine stekla donošenjem presude u ovom postupku, već je njeno suvlasništvo stečeno tijekom bračne zajednice s II. tuženikom, kako ispravno navodi drugostupanjski sud, tako da presuda, kojom se utvrđuje njeno suvlasničko pravo, ima deklaratorno značenje. Stoga se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba članka 79. st. 2. OZ-a, jer je tužiteljica temeljem zakona bila suvlasnica predmetne nekretnine i prije donošenja rješenja o ovrsi.

Stoga su nižestupanjski sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva za izuzimanje ½ dijela predmetne nekretnine iz ovrhe pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je temeljem odredbe članka 395. st. 1. ZPP-a u tom dijelu valjalo preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, dužna joj je I. tuženica temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a naknaditi troškove parničnog postupka specificirane u troškovniku tužiteljice.

U Zagrebu, 27. listopada 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.