Gž-256/2018-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-256/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dobrile Ćuruvija kao predsjednice vijeća, sutkinje Nade Sambol kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Gorana Milakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. F. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz O. d. M. & P., odvjetnicima iz R., protiv tuženika S. banke d.d., S., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz O. d. Ž. i P., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj P-2888/2015-29 od 17. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli- Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj P-2888/2015-29 od 17. travnja 2018. u točki I., II. i IV. izreke,

- presuda u točki III. i V. izreka kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe i zahtjev tužitelja z naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom presuđeno je tako da izreka glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 9. točka 1. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 08.11.2005 u dijelu kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke.

II. Tuženik je dužan platiti tužitelju kunsku protuvrijednost od 1.446,95 CHF po prodajnom tečaju tuženika sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 10,69 CHF od 10.4.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.5.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.6.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.7.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.8.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.9.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.10.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.11.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.12.2007. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.1.2008. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.2.2008. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.3.2008. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.4.2008. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.5.2008. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.6.2008. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.7.2008. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.8.2008. pa do isplate

- iznos od 10,69 CHF od 10.9.2008. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.10.2008. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.11.2008. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.12.2008. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.1.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.2.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.3.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.4.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.5.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.6.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.7.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.8.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.9.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.10.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.11.2009. pa do isplate

- iznos od 19,53 CHF od 10.12.2009. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.1.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.2.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.3.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.4.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.5.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.6.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.7.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.8.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.9.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.10.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.11.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.12.2010. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.1.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.2.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.3.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.4.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.5.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.6.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.7.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.8.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.9.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.10.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.11.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.12.2011. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.1.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.2.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.3.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.4.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.5.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.6.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.7.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.8.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.9.2012. pa do isplate

- iznos od 40,4 CHF od 10.10.2012. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 10.4.2007. do 31.12.2007. iznosi 15% godišnje, od 1.1..2008. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015 do 31.12.2015 po stopi od 8,14% godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, a od 1.1.2017. pa do isplate po stopi od 7,68% godišnje sukladno čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim traži da se utvrdi kako nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 09. veljače 2007.godine, 05. rujna 2008. godine i 16. prosinca 2009. godine.

IV. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 12.637,50 kuna u roku 15 dana.

V. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.437,50 kuna odbija se kao neosnovan."

Protiv presude u dosuđujućem dijelu točka I., II. i IV. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlaže da se prihvati žalba, preinači presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, potražuje trošak žalbe.

Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući presudu utvrđeno je da prvostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, dani su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu u protivnosti sa izvedenim dokazima.

Utvrđeno je da nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje primjenom čl. 365. st.2. ZPP-a drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe ugovora o kreditu od 8. studenog 2005. koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate kojom je ugovorena promjena te stope odlukom tuženika kao davatelja kredita i zahtjev za isplatu s osnova pretplate ugovorne kamate temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu dana 8. studenog 2005. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u visini od 27.720,00 CHF u protuvrijednosti u kunama s rokom otplate od 84 mjeseca, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,99%, da je tuženik tri puta jednostrano promijenio kamatnu stopu na 7,90% s primjenom od 1. veljače 2007., na 8,90% s primjenom od 1. rujna 2008. i na 10,40% s primjenom od 9. prosinca 2009. Nadalje, sud je utvrdio da je tužiteljica otplatila kredit sa obračunatom kamatom uz izvršene sve promijene po obavijesti do posljednjeg mjesečnog obroka 10. listopada 2012.

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim, jer se tražbina odnosi na potraživanje koje je dospjelo od 10. travnja 2007. do 10. listopada 2012. i da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošaka 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO/05), istovjetno pravno stajalište u odluci Vrhovnog suda Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 13. lipnja 2014. zastara počela ponovno teći. Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 24. rujna 2015., podnijeta je u roku od 5 godina propisano čl. 225. ZOO, odnosno čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01– dalje: ZOO/91).

Pravilno se prvostupanjski sud poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenom na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeno izraženo stajalište potvrđeno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14. Vrhovni sud je u navedenoj odluci naveo da ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapali korisnici kredita kao potrošači i banke kao trgovci, a koji su se odnosili na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu, su bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila isključivo razumljiva osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, pa je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o promjeni stope redovne kamate odlukom tuženika kao kreditora nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, 46/07 – dalje: ZZP/03) odnosno u smislu čl. 102. ZZP/07. To stoga što tuženik nije tijekom postupka iznio činjenicu koja bi ukazivala da se na predmetni ugovor o kreditu ne mogu primijeniti pravna utvrđenja suda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuje i sud u ovom postupku, i jer tuženik nije dokazao da su stranke prilikom zaključenja predmetnog ugovora o spornoj ugovornoj odredbi pregovarale.

Pravilno su u postupku utvrđene i sve važne činjenice – pa ne postoji ni žalbeni razlog iz odredbe čl. 355. ZPP-a, a na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je, pri ocjeni osnovanosti i novčanog i nenovčanog zahtjeva pravilno primijenio i materijalno pravo. Pri ocjeni žalbenih tvrdnji tuženika o postojanju žalbenih razloga iz odredbe čl. 355. i čl. 356. ZPP-a, važno je reći da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu sa odredbama čl. 131. do čl. 141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl. 140. toga zakona (odnosno čl. 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

Tužiteljica u predmetnoj parnici traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora. Pravo tražiti utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe tužitelju pripada i temeljem općih propisa obveznog prava - odredbe čl. 328. u svezi čl. 322. ZOO/05, odnosno čl. 110. u vezi čl. 103. ZOO/91 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a pravo zahtijevati povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora tužitelju pripada temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica je, u skladu sa odredbom čl. 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

Tuženik neosnovano prigovara u žalbi tome što se sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, kada utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate odlukom tuženika sadržana u ugovoru o kreditu stranaka, poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, a onda i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. godine. Na pravna utvrđenja iz navedenih pravomoćnih sudskih odluka, sud prvog stupnja ne bi se mogao pozvati pri donošenju pobijane odluke samo u situaciji da je tuženik dokazivao i dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja, ili da je dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se ista ne bi mogla smatrati nepoštenom. Međutim, iz stanja predmetnog spisa proizlazi, da tuženik u predmetnoj parnici ni nije iznosio činjenice niti predlagao dokaze kojima bi dokazao da se predmetni ugovor ne može podvesti pod činjenični okvir odluka donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

Tužiteljica je u ovom postupku iznijela činjenice da je promjena ugovorne kamatne stope bila ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljniji položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice, niti je tužiteljica dobila informacije na temelju čega i kada će se mijenjati kamatna stopa, nije precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze.

Tuženik nije dokazao, da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo. To što je u ugovoru navedeno, da je kamatna stopa promjenjiva, nije dokaz da se o istoj pregovaralo. Sud prvog stupnja izvodi pravno utemeljeni zaključak o tome da je predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate, u dijelu u kojem je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivoj odredbi iz koje nisu bili jasno vidljivi parametri za promjenu stope odlukom tuženika, jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku, i jer se o toj odredbi nije pregovaralo. Stoga je pravilan i zaključak suda o njenoj ništetnosti (ništavosti) u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

Kako je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao od tužiteljice ugovornu kamatu temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, prema stopi povećanoj svojom jednostranom odlukom, tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene kamate, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, kako je i propisano odredbom čl. 104. ZOO/91. Taj preplaćeni iznos ugovorne kamate utvrđen je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem i on za razdoblje od prvog nezakonitog povećanja stope redovne kamate u razdoblju od 10. travnja 2007. pa do 10. listopada 2012. iznosi 1.446,95 CHF.

Taj iznos predstavlja razliku između ugovorne kamate obračunate primjenom stope od 6,99% i ugovorne kamate obračunate primjenom povećanih stopa odlukama tuženika. Takvom pristupu izračuna preplaćene razlike temeljem ništetne ugovorne odredbe neutemeljeno prigovara tuženik i u postupku pred prvostupanjskim sudom i u žalbenom postupku. Zbog činjenice da je ništetan dio ugovorne odredbe u kojem je određeno da će se u ugovoru navedena stopa mijenjati jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, izračun preplate u konkretnom slučaju bilo je moguće izvršiti samo prema u ugovoru naznačenoj stopi od 6,99%. Stoga je pravilan zaključak suda da bi tužiteljici primjenom odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91, jer iznos stečen temeljem ništetne odredbe ugovora predstavlja imovinu koja je stečena bez pravne osnove, pripadalo pravo na iznos od 1.446,95 CHF u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju tuženika.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnim troškovima donijeta je pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a pa neosnovano i tome u žalbi prigovara tuženik. Tužiteljica nije uspjela samo u razmjernom neznatnom dijelu zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi pa joj u cijelosti pripada parnični trošak.

Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, je primjenom čl. 155. ZPP-a taj trošak nije bio potreban.

Bjelovar, 16. svibnja 2019.

Predsjednica vijeća

Dobrila Ćuruvija v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Božidar Štefanac