Rev-1088/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1088/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. P. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. D. i Ž. D. u V., protiv tuženika E. o. d.d., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-66/13-5 od 19. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 1144/08-108 od 31. kolovoza 2012., u sjednici održanoj 19. rujna 2017.,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se obje nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-66/13-5 od 19. veljače 2013. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1144/08-108 od 31. kolovoza 2012. i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 71.282,99 kn sa zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2011. pa do isplate, te mu plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 3.480,51 počevši od 31. listopada 2011. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti isplatom do svakog 10.-tog za svaki prethodni mjesec sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 75.800,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a ujedno i reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače, podredno ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred drugim sucem pojedincem.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Prije svega, valja istaknuti da vrijednost predmeta ovoga spora u konkretnom slučaju iznosi 239.351,14 kn (izgubljena zarada 71.282,99 kn + mjesečna renta 3.480,51 kn, tj. ukupno 168,068,15 kn - čl. 36. ZPP-a). Kako, dakle, vrijednost predmeta spora i ujedno pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), u ovom slučaju dopuštena je tzv. redovna revizija - koju je ovaj sud i razmatrao. Dakle, u konkretnom slučaju nema mjesta odlučivanju o reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija), budući da je ona dopuštena samo u slučajevima kada nema mogućnosti podnošenja redovne revizije.

Revizija je osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete (izgubljena zarada i renta) zbog uništene mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja - u smislu odredbe čl. 1095. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO), koji se u ovom sporu primjenjuje sukladno odredbi čl. 1161. st. 1. tog Zakona.

Prema odredbi čl. 1095. ZOO-a, tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja (st. 1.). Ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja ili napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

Predmetni zahtjev temelji se na tvrdnji da bi tužitelj da nije bilo predmetnog štetnog događaja zasnovao radni odnos sa 16 godina života i da bi na svoj 16. rođendan - točnije ... 2009. otpočeo s radom i da bi ostvarivao mjesečnu zaradu, pa kako je zbog stradavanja u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran tuženik u omjeru od 79,50% (taj omjer odgovornosti stranke su tijekom postupka učinile nespornim) u tome onemogućen, tužitelj smatra da mu je tuženik u obvezi naknaditi navedenu imovinsku štetu (izgubljenu zaradu i rentu) u utuženom iznosu.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj stradao kao biciklist u prometnoj nezgodi 25. lipnja 2006. i to u životnoj dobi od ... godina (rođ. ...) odnosno u vrijeme kada je polazio je sedmi razred osnovne škole,

- da je uslijed zadobivenih teških povreda (pored ostalog ozljeda glave - mozga) tužitelj ostao trajno nepokretan (prikovan za krevet) i potpuno nesposoban za samostalan život i rad, bez ikakvih mogućnosti poboljšanja zdravstvenog stanja, te je ovisan o pomoći roditelja i braće,

prvostupanjski sud nalazi da tužitelj ima pravo na izgubljenu zaradu i ubuduće mjesečnu rentu, smatrajući utvrđenom činjenicu da bi tužitelj s navršenih 16 godina života stekao mogućnost ostvarivanja prava na zaposlenje i time ujedno na ostvarenje novčane zarade, a takvo stajalište obrazlaže time da pri ovakvom zdravstvenom stanju i radnoj nesposobnosti kao posljedici ozljeđivanja tužitelj nije u mogućnosti ostvariti to zakonsko pravo na zaradu. Stoga je, a prihvativši pritom nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka glede visine izgubljene zarade i rente, prihvatio tužbeni zahtjev. Drugostupanjski sud je prihvatio razloge prvostupanjskog suda i stoga je (odbijanjem tuženikove žalbe) potvrdio prvostupanjsku presudu, smatrajući da ovako utvrđeno činjenično stanje opravdava zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 1095. st. 2. ZOO-a.

Dakle, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući da je tužitelj dokazao svoje tvrdnje o gubitku zarade i visini svog zahtjeva.

Prema nalaženju ovoga suda, ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, opravdano tuženik u reviziji prigovara da nižestupanjske presude ne sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, odnosno da su izneseni razlozi nejasni i proturječni, zbog čega se pravilnost pobijane odluke sudova ne može ispitati.

Prije svega, obrazloženje prvostupanjske presude (koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud), svodi se na paušalnu konstataciju „sud smatra utvrđenom činjenicu da bi tužitelj s navršenih 16 godina života stekao mogućnost ostvarivanja prava na zaposlenje i time ujedno na ostvarenje novčane zarade“. Iz takvog sadržaja obrazloženja uopće nije jasno na temelju čega (kojih dokaza) sudovi zauzimaju stajalište da je u postupku utvrđena činjenica da je tužitelj s navršenih 16 godina života stekao mogućnost ostvarivanja prava na zaposlenje, te da bi radio i ostvarivao zaradu. Naprotiv, iz navedenog proizlazi da sudovi polaze (isključivo) od pretpostavke da bi tužitelj prema redovnom tijeku stvari (da nije bilo nezgode) završio školovanje i ostvarivao zaradu, premda je (sukladno odredbi čl. 1089. st. 3. ZOO-a) potrebno da u tom pravcu postoji izvjesnost (pojam izvjesnosti podrazumijeva određeni stupanj vjerojatnosti da bi se zaposlio prema redovnom tijeku stvari) - međutim, to u ovom postupku nije utvrđivano, tim više, što pritom nije ispitano ni utvrđeno bi li tužitelj uopće pohađao srednju školu i koju (gimnaziju ili pak neku strukovnu školu). Slijedom rečenog, dakle, presude nemaju razloge o odlučnoj činjenici bi li se i gdje tužitelj zaposlio sa 16 godina života, a od kada mu i dosuđuju izgubljenu zaradu.

Također, nižestupanjske presude su nejasne i ujedno proturječne i glede samog dosuđenog iznosa izgubljene zarade i rente.

Naime, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke), prvostupanjski je sud (a što je prihvatio i drugostupanjski sud) visinu tužiteljeve izgubljene zarade utvrdio za dva razdoblja, prvo - od navršene 16. do 18. godine života tužitelja, drugo - od njegove punoljetnosti, i to po različitim mjerilima (za prvi period na temelju podataka o minimalnoj plaći u Republici Hrvatskoj, a za drugi period prema prosječnoj plaći za srednju stručnu spremu isplaćivanu u Vukovarsko-srijemskoj županiji) - iz čega bi proizlazilo da sudovi smatraju da tužitelj uopće ne bi pohađao srednju školu (po čemu bi tužitelj, dakle, bio niskokvalificirani radnik), a unatoč tomu za razdoblje nakon punoljetnosti dosuđuju mu zaradu prema srednjoj stručnoj spremi.

Uslijed tih nedostataka (nejasnoća i proturječnost danih razloga glede odlučnih činjenica) odluka sudova je nerazumljiva i ne može se ispitati, pa je time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju revident izrijekom upire u reviziji.

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a, valjalo je ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje - pred istim sucem pojedincem.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, utvrditi u naprijed izloženom smislu odlučne činjenice, tj. stvarne namjere i perspektive tužitelja glede školovanja (posebice koju je srednju školu pohađao, redovitost i uspjeh u školovanju, bi li i kada završio srednju školu, materijalne prilike i mogućnosti roditelja da ga školuju), te nadasve kada bi tužitelj, da nije stradao, prema redovnom tijeku stvari (svojoj dobi i drugim općim okolnostima) počeo ostvarivati primanja (stjecati zaradu), jer će tek nakon utvrđenja svih tih okolnosti biti u mogućnosti ocijeniti pripada li tužitelju naknada štete kako na ime izgubljene zarade tako i s osnova rente zbog nemogućnosti privređivanja u budućnosti.

Naime, samo u slučaju kada se utvrdi da bi tužitelj, da nije nastradao, završio školovanje, što bi po redovitom tijeku stvari imalo za posljedicu njegovo zapošljavanje, kao i da kod tužitelja postoji smanjenje (ili gubitak) radne sposobnosti koje mu ne omogućuje daljnje školovanje, tada bi tužitelju pripadala naknada štete kako na ime izgubljene zarade tako i s osnova rente zbog nemogućnosti privređivanja u budućnosti.

Tek nakon postupanja u naprijed izloženome smislu, prvostupanjski sud biti će u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelja.

Zagreb, 19. rujna 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.