Gž-2838/2012-2 · Županijski sud u Zadru

13 Gž-2838/12-2

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. T. iz O., S. br. 126, zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz O., P. 19, protiv tuženika Š. D. iz D., Z. br. 24, zastupan po punomoćniku F. B., odvjetniku iz Z., B. J. J. 17/a, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Pagu broj P- 313/2008 od 19. rujna 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2013. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužiteljice B. T. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pagu broj P-313/2008 od 19. rujna 2012. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

«I/.

Utvrđuje se da su tužiteljica B. T. iz O., S. br. 126, i tuženik Š. D. iz D. Z. br. 24, živjeli u izvanbračnoj zajednici počev od 2001.god. pa do kolovoza 2007. god.

II/.

Nalaže se tuženiku Š. D. iz D., Z. br. 24, da tužiteljici B. T. iz O., S. br. 126, na ime ulaganja u nekretninu isplati iznos od 200.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dana presuđenja sve do isplate.

III/.

Utvrđuje se da je tužiteljica B. T. iz O., S. br. 126, vlasnik u 1/2 dijela slijedećih pokretnina

- perilica rublja,

- hladnjak, veliki

- hladnjak + ledenica

- napa

- digitalna vaga

- tanjuri

- komplet posuđa

- plastični stolovi

- stolica za restoran

- zavjese u restoranu

- ventilatori

- rasvjeta

- 3 televizora

- linija

- radio kasetofon

- satelitska antena

- 3 vanjske tende

- 17 karnišni za zavjese

- zavjese u apartmanima

- trosjed

- drveni šank

- zavjese u nadograđenoj prostoriji

- 2 peći na drva

- 2 polovna čamca

- 2 motorne pile

- 8 klima uređaja

- 6 bojlera

- pegla

- jastuci

- posteljina za apartmane

- usisivač

- kuka za auto

- drvene stepenice te se suvlasnička zajednica

što je tuženik Š. D. iz D., Z. br. 24, dužan priznati te se razvrgava suvlasnička zajednica ovih pokretnina fizičkom diobom.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročeni parnični trošak, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.»

II Dužna je tužiteljica naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku u iznosu od 55.800,00 kuna u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

6. Zakona o parničnom postupku jer je odbio saslušati tužiteljicu i time joj nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom. Odbijanjem saslušanja tužiteljice da nije niti mogao utvrditi koje su to još važne činjenice koje treba utvrđivati saslušanjem stranaka. Nadalje, tužiteljica da nikada nije tražila isplatu radi ulaganja u grobno mjesto tuženika već isplatu radi ulaganja u grobnicu tuženika odnosno opremu i uređaje groba (betoniranje grobnog mjesta – rake, nadgrobne ploče, okvir grobnog mjesta i poklopac grobnog mjesta), pa je prvostupanjski sud donoseći odluku o grobnom mjestu odlučio o dijelu zahtjevu koji uopće nije postavljen, čime je prekoračio tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

12. Zakona o parničnom postupku. Na okolnost postojanja izvanbračne zajednice između tužiteljice i tuženika tužiteljica da je kao dokazno sredstvo dostavila u spis novinski isječak, presliku svoje osobne iskaznice izdane 2002. godine, rješenje Prekršajnog suda u Pagu broj Pp-I-JR- 284/07 od 23. kolovoza 2007. godine, karton ovlaštenih potpisnika E. bank od 29. lipnja 2004. godine, raspravni zapisnik Općinskog suda u Pagu poslovni broj K- 12/06, presliku osobnog zdravstvenog kartona tužiteljice, presliku police životnog osiguranja na ime tužiteljice i rješenje D. inspektorata PJ Rijeka Ispostava Pag od 4. travnja 2005. godine.

Prvostupanjski sud je ocjenjujući samo neke od materijalnih dokaza o postojanju izvanbračne zajednice stranaka izveo pogrešan zaključak fokusirajući se na nebitno i irelevantno, dok neke materijalne dokaze uopće nije ocjenjivao iako su relevantan dokaz jer sadrže odlučne činjenice za dokazivanje početka trajanja izvanbračne zajednice, ali i njezinog faktičnog završetka. Ističe da niti ugovor o najmu niti ugovor o zakupu poslovnog prostora tužiteljica nije potpisala, pa isti ne proizvode nikakve učinke i kao takvi nisu podobni pobijajući dokazi, a to upravo zbog njihove formalnosti.

Tužiteljica je na okolnost da je svoj novac ulagala u nekretnine tuženika i da je svojim novcem kupovala pokretnine predložila prvostupanjskom sudu da pribavi podatak o tuženikovom početku mirovinskog prava, podatak o visini ostvarenih primitaka tuženika, u pravcu dokazivanja insolventnosti tuženika, koje dokaze je prvostupanjski sud odbio izvesti. U odnosu na račune priložene u spisu, a na koje se poziva prvostupanjski sud, ističe da na tim računima ne piše čijim novcem se nešto kupuje već tko kupuje te da predmet postupka nije utvrđivanje činjenice tko je kupio već čijim novcem je to kupljeno, a osim toga računi sami za sebe da ne predstavljaju podoban dokaz osporavanja tužbenih navoda.

Iskaz svjedoka S. D. da je vjerodostojan i logičan te taj svjedok nema nikakvog interesa favorizirati tužiteljicu jer je s njom u lošim odnosima, a osim toga da ne postoji nikakva uzročna veza između postupka koji taj svjedok vodi s tuženikom i ovog postupka, pa tim više nije jasno kako bi se činjenično stanje iz nekog postupka ovog svjedoka reflektiralo na činjenično stanje u predmetnom postupku.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano u žalbi tužiteljica ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP), budući da je za to potrebno da nezakonito postupanje suda rezultira nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom. U konkretnom slučaju tužiteljica je na ročište od 4. rujna 2012. godine uredno pozvana radi saslušanja u svojstvu stranke, a na koje ročište nije pristupila, pa iako je svoj nedolazak opravdala nije zatražila odgodu ročišta, slijedom čega prvostupanjski sud odlučivši ročište održati u njezinoj odsutnosti ovoj nije uskratio mogućnost da raspravlja pred sudom.

Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, budući da sud prekoračuje tužbeni zahtjev kada dosudi više od onoga što je traženo odnosno kada svoju odluku utemelji na činjeničnoj osnovi drukčijoj od one na koju se pozvao tužitelj, što u konkretnome nije slučaj jer je prvostupanjski odbijajući tužbeni zahtjev u cijelosti odbio zahtjev tužiteljice onako kako je on postavljen.

Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je sa tuženikom živjela u izvanbračnoj zajednici u vremenskom periodu od 2001. godine pa do kolovoza 2007. godine, da je u nekretnine tuženika (grobnicu i obiteljsku kuću s poslovnim prostorom) uložila iznos od 200.000,00 kuna, kao i zajedničkim sredstvima i radom s tuženikom stekla suvlasništvo za ½ dijela većeg broja pokretnina preciziranih u tužbenom zahtjevu u odnosu na koje traži da se suvlasnička zajednica razvrgne fizičkom diobom.

Prvostupanjski sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, ocijenio da tužiteljica nije dokazala da je s tuženikom bila u izvanbračnoj zajednici jer njihova zajednica nije trajala tri godine, a niti je u toj zajednici rođeno zajedničko dijete, kao i da je ulagala u kuću i restoran, a osobito da je uložila iznos od 200.000,00 kuna, budući nikome od saslušanih svjedoka takvo što nije poznato, a niti su saslušani svjedoci vidjeli bilo kakve građevinske radove, pa kako sa sigurnošću nije dokazala ni da je pokretnine koje potražuje toč. III. tužbenog zahtjeva kupila zajedno s tuženikom jer u spisu ne prileži niti jedan takav račun, a prema ugovoru o zakupu ne proizlazi da je preuzela obvezu da će iste kupiti sama ili zajedno s tuženikom, to je pozivom na odredbu čl. 221. a ZPP u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev. Pravilno je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljica, na kojoj je u konkretnom slučaju po odredbi čl. 219. st. 1. ZPP teret dokaza, nije dokazala postojanje izvanbračne zajednice s tuženikom koja je trajala tri godine, odnosno kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete, a sve u smislu čl. 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07).

Pri tome pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka kojima i to I. M., F. G., Z. M., M. Š., A. F. i D. K. nije poznato ništa o odnosima stranka odnosno iskazivali su o njihovom poslovnom, ali ne i emocionalnom odnosu, kao i iskaze svjedoka M. V. koja svoja saznanja da su stranke živjeli kao muž i žena deset godina crpi iz činjenice da je sedam mjeseci bila zaposlena u D., svjedoka V. H. koji je na temelju tri dana boravka po ponašanju stranaka zaključio da su isti u izvanbračnoj vezi, kao i svjedoka B. K. koji je o odnosu tužiteljice i tuženika iskazivao na temelju dolaska u kuću tuženika radi postavljanja solarnog grijanja, što je nedovoljno za ocjenu postojanja izvanbračne zajednice, a posebno što navedeni svjedoci niti ne govore na koji vremenski period se to odnosi.

U odnosu na žalbene navode tužiteljice prema kojima je dostavila veći broj materijalnih dokaza koji sadrže podatke o tome da su stranke bile u izvanbračnoj zajednici, za odgovoriti je da sadržaj novinskog isječka, rješenja Prekršajnog suda u Pagu broj Pp-I-JR-284/07 od 23. kolovoza 2007. godine, raspravnog zapisnika Općinskog suda u Pagu poslovni broj K-12/06, preslika police životnog osiguranja na ime tužiteljice, punomoći za raspolaganjem novcem s tekućeg računa tuženika i rješenja D. inspektorata PJ Rijeka Ispostava Pag od 4. travnja 2005. godine doista govore o tužiteljici kao izvanbračnoj supruzi tuženika, međutim, navedene isprave datiraju od 2005. godine do 2007. godine, a kako između stranaka nije sporno da je njihov emotivni odnos i zajednički suživot prestao u kolovozu 2007. godine, to se ne može iz navedenih isprava zaključiti da je njihova zajednica do tog datuma trajala najmanje tri godine.

Navodi žalbe da bi osobna iskaznica tužiteljice izdana od MUP Pag 2. svibnja 2002. godine bila odlučujući dokaz o početku izvanbračne zajednice stranaka također nije osnovan, budući da je tužiteljica temeljem ugovora o najmu po odredbi čl. 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana („Narodne novine“ broj 53/91) mogla prijaviti svoje prebivalište i adresu stanovanja kod tuženika. Valja napomenuti da, iako ugovor o najmu i ugovor o zakupu poslovnog prostora tužiteljica nije potpisala, među strankama nije sporno da su isti izvršeni i da je tužiteljica na temelju tih ugovora ušla u posjed stana u prizemlju obiteljske kuće tuženika, kao i u poslovni prostor – restoran koji se nalazi u sklopu obiteljske kuće tuženika.

Stoga je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice stranaka.

Stoga tužiteljica s tog osnova ne može od tuženika tražiti isplatu na ime ulaganja u njegovu nekretninu, slijedom čega se o zahtjevu tužiteljicu u konkretnom slučaju može odlučivati primjenom odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), odnosno primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), s obzirom na vremensko razdoblje za koje tužiteljica navodi da su vršena ulaganja i kupovina raznih pokretnina.

Prema navedenim odredbama kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Da bi mogla biti riječ o stjecanju bez osnove mora doći do povećanja imovine na jednoj strani, umanjenja imovine na drugoj strani, uzročne veze, ne postojanja osnove i ne smije biti riječ o štetnoj radnji.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza saslušanih svjedoka zaključio da tužiteljica nije dokazala da bi ulagala u nekretnine (grobnicu i obiteljsku kuću s restoranom) tuženika, budući da iz iskaza većine saslušanih svjedoka proizlazi da se na objektu tuženika nisu vršili građevinski radovi, osim izgradnja stepenica i postavljanje pločica, za koje radove nema dokaza da bi ih tužiteljica na bilo koji način financirala. Svjedok D. K. iskazuje da su izvođeni građevinski radovi i da je vidio gredu na deki, ali da tuženik uvijek nešto gradi pa i dan danas, iz čega se također ne može zaključiti o ulaganju tužiteljice u nekretninu tuženika.

Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka S. D., brata tuženika, smatrajući ga subjektivnim, budući da iz spisa predmeta proizlazi da je protiv tuženika vodio kazneni postupak te da nisu u dobrim odnosima.

Tužiteljica nadalje niti jednim računom nije dokazala bilo kakva ulaganja u obiteljsku kuću tuženika, njegovu grobnicu, kupnju automobila, čamca, kao ni da je kupila pokretnine na kojima je zatražila utvrđenje vlasništva za ½ dijela i fizičku diobu istih, slijedom čega je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je i u tom dijelu odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

Odluku o troškovima postupka pravilno je prvostupanjski sud utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zadru, 18. prosinca 2013. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Mirjana Macura, v. r.